Tri podjele Poljske: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja
Redak 9:
==Uvod==
[[Datoteka:Rejtan at Sejm of 1773 by Jan Matejko, 1866.png|mini|300px|''Pad Poljske'']]
Krajem 18. stoljeća prije podjele, Poljska-Litva nije bila potpuno suverena država. Bila je pod velikim utjecajem Rusije, tako da su ruski carevi utjecali na izbor poljskog kralja. To se posebno odnosilo na poljskog kralja Stanislava Augusta , koji je jedno vrijeme bio i ljubavnik ruske carice Katarine Velike.
Za vrijeme vladavine Vladislava IV (1632 – 1648) razvio se princip [[liberum veto|liberum veta]]. Liberum veto je podrazumijevao da svaki zastupnik u poljskom Sejmu može blokirati zakon. Zakoni su se donosili jednoglasno. Postalo je jako teško djelovati pod tim uvjetima. Liberum veto je stvorio uvjete za raspad Poljske. StraneStrani diplomatediplomati bi potplatili jednog zastupnika, a taj je onda mogao sprječava donošenje odluka sukladno zahtjevima stranih sila. Država je postala izuzetno neučinkovia.
Za vrijeme [[Sedmogodišnji rat|Sedmogodišnjeg rata]] , Poljska je ostala neutralna, iako je imala simpatije za savez Francuske, Austrije i Rusije. Dozvolila je ruskoj vojsci napad na Prusku preko Poljske. [[Fridrik II. Veliki]] se osvetio tiskajući lažne poljske novčanice i na taj način je Poljsku gospodarski teško oštetio. Rusija je kontrolirala velik dio poljskog plemstva, pa je 1767. preko ruskog veleposlanika u Varšavi Nikolasa Repnina i Rusiji lojalnog poljskog plemstva, prisilila Sejm na donošenje Repninovog ustava 1767. Prije toga su zarobili i protjerali nekoliko protivnika toga ustava. Na tom zasjedanju odluke se nisu donosile principom liberum veta, nego principom konfederalnog Sejma, tj. većinom. Novim ustavom poništene su kraljeve reforme iz 1764. godine. Novim ustavom iz 1767. i dalje se jamčio liberum veto. Međutim, Poljska-Litva je prisiljena pred pruskim zahtjevima tražiti zaštitu Rusije. Pruska je zahtijevala dio sjeverozapada da bi spojila svoj teritorij oko [[Königsberg]]a s ostalim teritorijima.
 
Repnina je zahtijevao vjerske slobode za pravoslavce i protestante. To je izazvalo žestoku reakciju katoličke crkve i došlo je do rata Konfederacije iz Bara sa Rusijom. Rat je trajao od 1768. do 1772. godine. Konfederaciju iz Bara predstavljalo je poljsko plemstvo (šljahta), koje je bilo nezadovoljno ruskim miješanjem u poljske unutrašnje stvari, a bili su nezadovoljni i kraljem. Poljsko plemstvo pozivalo je u pomoć strane sile. Tada je započeo i rat Turske protiv Rusije (1768. – 1774.). Strane sile su se počele miješati. Austrija je u početku pomagala Poljake.
Redak 20:
U Beču je [[19. veljače]] [[1772.]] sklopljen dogovor o podjeli Poljske. U kolovozu su isto vrijeme u Poljsku ušle austrijska, ruska i pruska vojska i zauzele su one oblasti za koje su se prethodno dogovorile. Manifest o tome je izdan [[5. kolovoza]] 1772. i izazvao je veliko zaprepaštenje u već iscrpljenoj Poljskoj.
 
Vojska Konfederacije iz Bara nije položila oružje. Uporno suje branilibranila svaku tvrđavu. [[Krakow]] je pao tek [[28. travnja]] [[1773.]] kada ga je zauzeo ruski general Suvorov. Pomoć Konfederaciji nije stigla ni iz Francuske ni iz Velike Britanije iako suje u njih polagalipolagala nade. Rat s Rusijom i stranim silama koštao je konfederaciju iz Bara oko sto tisuća vojnika, a zemlja je bila u ruševina i bez velikoga dijela teritorija.
Podjela Poljske je ratificirana [[22. rujna]] 1772. godine. Friedrich Veliki je bio oduševljen teritorijalnim dobicima, a preuzeo je i brigu za svoje nove podanike. Pozvao je veliki broj katoličkih učitelja, a uveo je i obvezu da pruski prijestolonasljednik mora znati poljski.
PodjelomOvom jepodjelom Poljska je izgubila 30 posto% teritorija s oko 4 milijuna000 000 stanovnika. Najvažniji dio je dio otišao Habsburškoj monarhiji. Kada su završili podjelu teritorija strane sile su zahtijevale od poljskog kralja i [[Sejm|Sejma]] (poljske skupštine) odobrenje te odluke. Kralj se obratio zemljama zapadne Europe za pomoć. Pomoć od zapada nije stizala, a strane vojske su zauzele Varšavu da bi oružjem prisilili na usvajanje odluka koje njima odgovaraju. Predstavnici Katarine Velike su uhitili i i protjerali u Sibir one zastupnike u Sejmu, koji su se zalagali protiv odluka velikih sila. Lokalne skupštine su odbijale izabrati izaslanike za Sejm, ali nakon nekoga vremena sakupljen je kvorum za Sejm.
Sjednice Sejma je vodio predsjednik Sejma [[Adam Poninski]], koji je odlučio da se ne primjenjuje liberum veto , nego princip konfederalnog Sejma. Takav Sejm je izabrao povjerenstvo tridesetoricom, koja se trebala baviti različitim pitanjima u ime Sejma. Povjerenstvo je 18. rujna 1773. formalno potpisalo sa se slaže s podjelom Poljske.
Poljska se gubitkom teritorija našla u teškoj situaciji. Pruska je dobila kontrolu nad 80% uvoza i izvoza Poljsko-litvanske unije. Pruska je iskoristila priliku, pa je nametnula visoke pristojbe za prolaz robe preko sada pruske teritorija.