Makroevolucija je vođena razlikama među vrstama u stopama njihovog porijekla i izumiranja. Važno je uočiti da su ova dva čimbenika u pravilu u pozitivnoj korelaciji: takse koje imaju tipično visoke stope diverzifikacije imaju i visoke stope izumiranja. Ovo zapažanje je prvi opisao [[Steven M. Stanley|Steven Stanley]] koji ga je pripisao raznim ekološkim čimbenicima. <ref>{{Citiranje knjigaknjige|Lastlast=Stanley, Steven M.|Titletitle=Macroevolution, pattern and process|Datedate=1979}}</ref> Ipak, pozitivna korelacija stope nastajanja i izumiranja vrsta također je predviđanje [[Hipoteza|hipoteze]] o [[Hipoteza Crvene kraljice|Crvenoj kraljici]], koja pretpostavlja da evolucijski napredak (povećanje sposobnosti) bilo koje vrste uzrokuje smanjenje sposobnosti ostalih vrsta, što u konačnici dovodi do izumiranja onih vrsta koje se ne prilagođavaju dovoljno brzo. <ref>{{Citiranje časopisa|author=Van Valen|first=L.|title=A new evolutionary law|url=|date=1973|journal=Evolutionary Theory|volume=1|pages=1–30}}</ref> Visoke stope nastanka vrsta moraju stoga biti u korelaciji s visokim stopama izumiranja vrsta. <ref name=":1">{{Citiranje časopisa|author=Hautmann|first=Michael|title=What is macroevolution?|date=2020|journal=Palaeontology|volume=63|issue=1|pages=1–11|language=en}}</ref> Stanleyevo pravilo, koje se odnosi na gotovo sve takse kroz sva geološka razdoblja, snažan je pokazatelj dominantne uloge biotičkih interakcija u makroevoluciji.
