Razlika između inačica stranice »Dekadencija«

Obrisano 269 bajtova ,  prije 2 mjeseca
m (→‎Povijest: pravopis)
'''Dekadencija''' (iz [[Francuski jezik|francuskoga jezika]]: ''décadence''; ([[Latinski jezik]]: ''de-'' „od“, ''cadere'' „pasti“) opisuje stanje opadanja [[kultura|kulture]].
Pojam podrazumijeva postojanje objektivno ''boljega'' ili ''poželjnijega'' stanja u društvu ili kulturi. Dekadencija je društveno i kulturno stanje koje karakterizira propadanje, truljenje, iza koga najčešće slijedi rađanje nove društveno-ekonomske formacije. Mnoge teorije o društvu smatraju da samo društvo nosi u sebi određene strukturalne činioce koji djeluju na njegov razvoj i rast, ali istovremeno i mogućnost njegovog propadanja poslije perioda uspona i zrelosti.<ref>{{Citiranje knjige |title=Sociološki leksikon |author=Grupa autora sociologa, Radomir D. Lukić, Miroslav Pečujlić |authorlink=|coauthors=|origdateorig-year=1982. |origyear=1982.|date=|chapter=|chapterurl= |editor=Nikola Rašić|url=|format= |edition=Prvo |language=hrvatski |pages=62. |publisher=Savremena administracija |location=Beograd, SFRJ|others=|quote=|accessdate=|isbn=|id=}}</ref> Dekadencija se kao pojam uvijek promatra kroz povijest, a zatim kroz jezičku upotrebu. Ona se različito tumači i definira. To se odnosi na vrijeme i mjesto u kojem se dekadencija manifestira kao pojava. Kao pojam, dekadencija zahtjeva duboko promišljanje i stavljanje u jedan kontekst iz kojeg se izdvaja kao proces ili stanje. Dekadenciju karakterizira odstupanje od već usvojenih normativa načina života, a kao takvu susrećemo je u filozofiji, književnosti, sociologiji i umjetnosti. Ona ima svoje pozitivne i negativne karakteristike koje je neophodno determinirati.<ref name=":0">{{Citiranje knjige |title=Dekadencija ljudskosti u novom milenijumu-Studija slučaja: Migrantska kriza |author=Alen Albinović |first=Alen |last=Albinović|authorlink=|coauthors= |origdate=2018-09-30. rujan 2018.|origmonth=rujan |origyear=2018. godina |date=2020-10-22. listopad 2020.|chapter=Drugo poglavlje |chapterurl=https://fpn.unsa.ba/b/wp-content/uploads/2020/01/Alen-albinovic.pdf|editor= |url=https://fpn.unsa.ba/b/wp-content/uploads/2020/01/Alen-albinovic.pdf |format=Pdf. |edition=Prvo |language=hrvatski|pages= |publisher=Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu |location=Sarajevo, Bosna i Hercegovina|others=|quote= |accessdate=2020-10-22. listopada 2020.|isbn=|id=}}</ref>
 
'''Pozitivne karakteristike dekadencije:'''
U sadašnjim korištenju pojam ''dekadencija'' se u velikoj mjeri izjednačava s pojmom ''dekadentnoga ponašanja'' ili ''[[oholnost]]i, [[pohlepa|pohlepe]] i »razbacivanja« ''ili'' svega prekomjernoga u smislu društveno štetnog odstupanja od prirodnog i uobičajenog načina života.
 
Često se pojam kritički primjenjuje na ponašanje ljudi koji bi trebali imati ulogu uzora, odnosno osobe u javnom životu, medijske zvijezde, itd. Noviji supojam dekadencije je [[dekadencija ljudskosti]] ,<ref name=":1">{{Citiranje weba |url=https://fpn.unsa.ba/b/wp-content/uploads/2020/01/Alen-albinovic.pdf |title=Dekadencija ljudskosti u novom mileniju-Studija slučaja: Migrantska kriza |author=Alen Albinović |date=2018-09-30. rujan 2018.|work=|language=hrvatski |publisher=Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, Bosna i Hercegovina |accessdate=2020-10-22. listopada 2020.}}</ref>, a koji označava opadanje (propadanje) ljudskih vrijednosti ili pad humanosti kod čovjeka kao humanog bića ([[Alen Albinović]]).
 
== Povijest ==
U teološkim shvaćanjima ranih kršćanskih povjesničara, njihovih srednjovjekovnih sljedbenika i potonjih nasljednika (J. B. Bossuet) dekadencija se tumači kao neopoziva kazna Božja. Za filozofe napretka i univerzalnog prava ([[Jean Bodin]],[[ Charles-Louis de Secondat Montesquieu]], [[Anne Robert Jacques Turgot]], [[Immanuel Kant]],[[ Nicolas de Condorcet]],[[Auguste Comte]]) razdoblja su dekadencije tek slučajan otklon od neizbježivoga napretka. Od [[Ibn Haldun]], [[David Hume]]a i osobito, [[Oswald Spengler]]a dekadencija je dio povijesnog procesa cikličkog uspona i pada, odn. rađanja, rasta, zrelosti i smrti. Prema utilitarističkim shvaćanjima dva su glavna razloga dekadencije: funkcionalna slabost i neadekvatno vodstvo. Prvi znači opadanje funkcionalne djelotvornosti (primjerice, političko slabljenje Španjolske u XVII. st.), a drugi srozavanje nekog poretka vladavine (slabljenje monarhije u korist demokracije). Za one koji vjeruju u trajnu vrijednost ustanovljenih normi, svako odstupanje od tradicije implicira stanje dekadencije. Za fundamentaliste i privrženike autoritarizma svako je novo misaono traganje znak dekadencije.
 
Dekadenciju najprije treba promatrati kroz prizmu historijskog aspekta. Pad ili napredak jedne civilizacije se uvijek pripisuje njenim velikim promjenama u određenom prostornom i vremenskom okviru. Jednostavno, nezamislivo je da civilizacije nisu imale svoj „dekadentni pečat“. Historija je izuzetno važna jer je njena dimenzija u višemilenijskom rasponu zabilježila mnogobrojne promjene, procese i stanja čovjeka i društva općenito. Te promjene su uvijek inicirane ljudskom potrebom za nečim potpuno novim i drugačijim. U 8. stoljeću p. n. e.., u antičkoj Grčkoj dolazi do velikih promjena. Nastupa period velike kolonizacije kada se Grci šire prema zapadnom Sredozemlju, prije svega na Siciliju i južnu Italiju, sjeverne otoke u Egejskom moru i na Crno more. Svaka kolonizacija predstavlja dekadenciju. Međutim, pored kolonizacije, primjer dekadencije u antičkoj Grčkoj je Peloponeski rat do kojeg je došlo zbog rastućeg suparništva između Atene kao pomorske i Sparte kao kopnene sile.<ref>{{Citiranje knjige |title=Povijest civilizacija |author=Eduard Kale |authorlink=Eduard Kale |coauthors=|origdateorig-year=1991.|date=|chapter=|chapterurl=|editor=|url=|format=|edition= |language=hrvatski |pages=55. |publisher=Školska knjiga |location=Zagreb|others=|quote=|accessdate=|isbn=|id=}}</ref> Primjer dekadencije je i posljednja kraljica helenističkog Egipta Kleopatra VII. Filopator. Kleopatra se, zbog svog načina života smatrala dekadentnom ličnošću tog doba. Ona je, zbog vlastitih interesa i sigunosti svoje vladavine bila spremna na sve i to dokazuju mnogobrojni historijski podaci. Iako je bila izuzetno obrazovana, njena mudrost u spašavanju Egipta, načinila ju je preljubnicom i opasnom ženom koja je sa svog trona izdala naredbe o smaknuću mnogih koji su joj stali na put. Tako je uspjela ukloniti oba mlađa brata, Ptolomeja XIII. i XIV. s kojima je zakonski tada bila vjenčana, što je u to vrijeme bila normalna pojava. Vodila se isključivo svojim interesom i nije marila za druge. Imala je čudne rituale, a ostala je upamćena kao kraljica koja se voljela iživljavati nad slabima. Njena propast leži u činjenici da je njen suprug Marko Antonije izgubio pomorsku bitku kod Akcija u rimskom građanskom ratu 31. godine p. n. e. od Oktavijana koji će godinu kasnije Egipat učiniti rimskom provincijom. Taj događaj i kasnije samoubistvo ponižene Kleopatre VII. Filopator, označit će kraj helenističkih država i doba helenizma. Za primarni antički primjer dekadencije, uvijek se uzima moćno Rimsko carstvo. Historičari su tragali za uzrocima pada Rimskog carstva iz različitih pravaca i s velikim interesom. Tako su nastale teorije o „opadanju i padu“ carstva, odnosno dekadenciji Rimskog carstva. Pristalice ovih teorija, ubjeđeni su da su stari Rimljani lično krivi za propast carstva iz dva raloga, vođenja loše politike i dekadencije vrline predaka.<ref name=":0" />
 
'''Srednji vijek''' je često nazivan i kao Mračno doba. On, također ima refleksije dekadencije. One se ogledaju u totalnom nazadovanju već etabliranih civilizacija i kultura na zapadu, kome su doprinijele velike migracije naroda na tlu Evrope. U 5. stoljeću, kolaps Zapadnog Rimskog carstva je doveo do kaotičnih demografskih, političkih i ekonomskih posljedica, te kulturnog nazadovanja što će dovesti do svrgavanja zapadno-rimskog carstva ukidanjem posljednje antičke filozofske škole. Muslimanska osvajanja sredinom 7. stoljeća, dovela su do kolapsa trgovine na Mediteranu, samim tim i do kolapsa ekonomije, nazadovanja u tehnološkom smislu i društvu općenito. Stalna borba između svjetovnog i duhovnog, navela je Europljane tog doba da počnu uređivati svoj svjetovni život. Kasni srednji vijek, obilježit će mnogobrojni ratovi, bitke, velika glad i dvije bolesti kuga i crna smrt što će dovesti do sveopće dekadencije tadašnjih društava. Početak Prvog svjetskog rata, donijet će novu refleksiju dekadencije u evropskom društvu. Sam povod ratu, teroristički akt Gavrila Principa na austro-ugarskog prijestolonasljednika Franca Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju na Latinskoj ćupriji u Sarajevu 28. juna 1914. godine na Vidovdan je iskonski primjer dekadencije, nazadovanja društva i krajnje destrukcije kulture. Rat će donijeti mnogobrojne žrtve i razaranja društava, počevši od baznih postulata, razaranjem porodica. Ljudski gubici će premašiti broj od 16,5 milijuna, a ozljeđenih će biti više od 21 milijun. Kraj Prvog svjetskog rata obilježio je i kraj novog vijeka.<ref name=":1" />
14.110

uređivanja