Đuro Vilović: razlika između inačica

Nakon povratka u Hrvatsku službuje u [[Dekanovec|Dekanovcu]] u Međimurju, s kojom će se životnom sredinom nježno poistovijetiti. Kasnije piše “''Ta mi je zemlja postala bliza, i topla mi posta ta zemlja, u kojoj gusto i bujno cvatu ljubice, a žene govore nekim romonom i šaptom, kojim romone naši lijepi, mladi glagolaši uz more. Tu kao da sam se sreo s jezikom naših primorskih nedjelja i ranih jutara.''” Već 1918. godine napisao je tu roman s tematikom ljubavnog života mladog kapelana, koja će pod naslovom "Međimurje - ispovijest jednoga sutona" biti objavljena u Bjelovaru 1923. godine. Sklonost ženama će ga ubrzo i odbiti od svećeničkog zvanja, nakon što je pokazao simpatije tadašnjem tzv. reformnom pokretu katoličkih svećenika koji je, između ostaloga, zahtijevao da se svećenicima dopusti ženidbu.<ref>{{Citiranje weba |url=https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=158265 |title=Reformni pokret dijela nižega katoličkog svećenstva u Hrvatskoj (1919—1924. god.) |author=Zlatko Matijević |publisher=Povijesni prilozi, Vol. 8 No. 8, 1989. |accessdate=13. travnja 2021.-04-13}}</ref>

Nekadašnji pravaš i hrvatski nacionalist, postao je nacionalnim [[renegat]]om, nekako u vrijeme kada se odlučio oženiti pravoslavnom Srpkinjom iz okolice Bjelovara. Nakon što ga je [[Srpska pravoslavna crkva]] odbila, odlučio je postati protestant - možda samo zato da bi se 1919. godine mogao zaposliti kao nastavnik u protestantskoj školi u [[Stara Pazova|Staroj Pazovi]] - te počeo pisati pripovjetke i romane u kojima je vrlo kritizirao katoličko svećenstvo i Katoličku crkvu u cjelini.<ref>{{Citiranje weba |url=https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=37139 |title=VILOVIĆ’S CONFLICT WITH RELIGION, THE CHURCH AND HIS PEOPLE |author=Ivan J. Bošković |publisher=Crkva u svijetu : Crkva u svijetu, Vol. 41 No. 3, 2006. |accessdate=2021-04-13. travnja 2021.}}</ref>

1930. godine u Zagrebu osniva s još nekoliko novinara izdavačku udrugu [[BINOZA]] (BIblioteka NOvinarske ZAdruge), koja je izdala značajan broj knjiga, među kojima i neke Vilovićeve.<ref>{{Citiranje weba |url=https://knjiga.hr/izdavac/binoza/ |title=Binoza |publisher=Knjiga.hr |accessdate=13. travnja 2021.-04-13}}</ref>

Makar je demonstrativno raskrstio s hrvatstvom, djelo Đure Vilovića ostalo je neraskidivo vezanu uz Hrvatsku i njen kulturni prostor.<ref>{{Citiranje weba |url=https://slobodnadalmacija.hr/vijesti/hrvatska/od-katolickog-svecenika-i-pravasa-do-cetnika-antiklerikalca-i-erotomana-procitajte-nevjerojatnu-pricu-o-duri-vilovicu-iz-brela-kojeg-je-vrtoglavi-niz-drama-doveo-do-staba-draze-mihajlovica-565660 |title=Od katoličkog svećenika i pravaša do četnika, antiklerikalca i erotomana: pročitajte nevjerojatnu priču o Đuri Viloviću iz Brela kojeg je vrtoglavi niz drama doveo do štaba Draže Mihajlovića |author=Davor Krile |date=2018-09-16. rujna 2018.|publisher=Slobodna Dalmacija |accessdate=13. travnja 2021.-04-13}}</ref> <ref>{{Citiranje weba |url=https://kdpinklec.com/cvileki/ |title=Cvileki |publisher=Kazališna družina Pinklec |accessdate=13. travnja 2021.-04-13}}</ref>

Nakon što je više godina ponovio živio u Beogradu, 1938/39. godine je završio vilu u Brelima kod Makarske, te je sve više živio i radio u Splitu.<ref>{{Citiranje weba |url=https://mvinfo.hr/clanak/gordana-vilovic-moj-stric-euro-politicki-je-lose-prosudjivao |title=Gordana Vilović : Moj stric Ðuro politički je loše prosuđivao |author=Branka Primorac |date=2010-05-17. svibnja 2010.|publisher=Moderna vremena |accessdate=2021-04-13. travnja 2021.}}</ref>

Tijekom II. svjetskog rata prišao je [[četnici|četničkomu pokretu.]] Nakon što 1941. god. posve napušta Zagreb i odlazi u Split koji je bio pripojen Italiji - moguće stoga što je računao da bi kao [[Slobodno zidarstvo|mason]] mogao u Zagrebu imati nevolja s Ustašama i Nijemcima<ref>Ivan J. Bošković, op. cit.</ref> - 1942. godine Đuro Vilović počinje u Splitu pisati za četnička glasila, te ondje od listopada 1942. god. uređuje časopis ''Krik iz jama'' u kojem govori o 600.000 Srba koje da su [[ustaše]] pobacale u jame na području NDH. Potom se u ožujku 1943. godine pridružuje samom [[Dragoljub (Draža) Mihailović|Draži Mihailoviću]] u Srbiji. Na sastanak s Dražom Mihailovićem Đuro Vilović i nekolicina drugih orjunaša iz Splita lete talijanskim vojnim avionom.<ref>{{Citiranje weba |url=https://www.jutarnji.hr/vijesti/boze-zar-smo-se-tako-malo-promijenili-2123517 |title=Bože, zar smo se tako malo promijenili?! |author=Jurica Pavičić |date=2010-08-21. kolovoz 2010.|publisher=Jutranji list |accessdate=2021-04-13. travnja 2021.}}</ref> Ostaje Vilović djelovati u propagandnom odjelu četničke vrhovne komande<ref>{{Citiranje weba |url=https://www.ips.ac.rs/wp-content/uploads/2018/05/PR-35-1_2013-15.pdf |title=Dr Nikola Žutić,“Đuro Vilović od župnika do četnika”, Institut za savremenu istoriju, 2012., Beograd, 285 stranica (prezentacija knjige) |author=Momčilo Subotić |date=2021-04-13. travnja 2021.|publisher=Politička revija, br. 1/2013 |accessdate=2021-04-13. travnja 2021.}}</ref> gdje blisko surađuje sa [[Stevan Moljević|Stevanom Moljevićem]], urednikom četničkog časopisa "Ravna Gora".<ref>{{Citiranje weba |url=https://www.helsinki.org.rs/serbian/doc/optuznica.pdf |title=Otužnica protiv Mihailovića i ostalih |author=Miloš Minić (Vojno tužiteljstvo Jugoslavenske armije) |date=1946-09-10. rujna 1946.|language=srpski |publisher=Helskinki.org |accessdate=2021-04-13. travnja 2021.}}</ref> U četničkim publikacijama objavljuje pod pseudonimom Ljubiša Petrović,<ref>{{Citiranje weba |url=https://www.novosti.rs/dodatni_sadrzaj/clanci.119.html:465787-gresnik-knez-pavle |title=Grešnik knez Pavle! |author=Nikola Žutić |date=2013-11-27. studenog 2013.|language=srpski |publisher=Novosti.rs |accessdate=13. travnja 2021.-04-13}}</ref> te osobito piše protiv svake hrvatske politike - ne samo ustaške, nego i one [[Hrvatska seljačka stranka|Hrvatske seljačke stranke,]] te one koju vode tadašnji [[Komunistička partija Hrvatske|hrvatski komunisti]].<ref>{{Citiranje weba |url=http://jadovno.com/arhiva/intervjui-reportaze-2/articles/dr-niklola-zhuti-chetnichki-liberalizam-i-antinacizam-u-dalmacii-1922-1945.html |title=Četnički liberalizam i antinacizam u Dalmaciji 1922-1945. |author=Nikola Žutić |language=srpski |publisher=Jadovno |accessdate=2021-04-13. travnja 2021.}}</ref> Pod imenom "Ljubiša Petrović" objavljena mu je 1943. godine u [[Pittsburgh, Pennsylvania|Pittsburgu]] knjižica (79 stranica) "Tajni plan Velikohrvatske ideje i njene ekspanzije: dokumenat mračne megalomanije jednog narodića" (izdanje Slobodne srpske planine 1943 godine, štampa Amerikanskog srbobrana).<ref>{{Citiranje weba |url=https://www.sanu.ac.rs/wp-content/uploads/2018/08/biblioteka-Srpska-knjizevnost-u-emigraciji-1941-1991_bibliografija.pdf |title=Bibliografija Srpska književnost u emigraciji, 1941- 1991 |author=Liljana Vasić |date=2021-04-13. travnja 2021.|language=srpski |publisher=Srpska akademija nauka i umetnosti |accessdate=13. travnja 2021.-04-13}}</ref> Otvoreno velikosrpska [[Srpska radikalna stranka]] objavila je 2011. godine tu Vilovićevu knjižicu pod novim naslovom "Bastardija Hrvatstva" (priredio [[Nikola Žutić]], koji je napisao opširni predgovor od 40 stranica, recenzenti [[Vojislav Šešelj]] i [[Momčilo Subotić]]). U knjižici Vilović svojim srpskim čitateljima s neskrivenom [[Antihrvatstvo|antihrvatskom]] mržnjom govori primjerice o "''strašnim i mračnim hrvatskim masama''" nezadovoljnim stvaranjem [[Kraljevina Jugoslavija|Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca]], koje će "''mračne mase''" rado primiti "''najcrnje ropstvo mađarsko i tursko, čaki i cigansko, ako hoćete, samo ne srpsko''"; te nastavlja o "''sasvim nastranom i bolesnom, ali velikom očaju hrvatskih seljačkih masa''" koje [[Stjepan Radić|Radićev]] poklič "Vjera u Boga i seljačka sloga!" odjednom "''dira u živac''" i potiče ih "''u gomilu''", te se "''Radićev pokret širi na sve strane kao kuga''".<ref>{{Citiranje weba |url=https://dokumen.tips/documents/dr-nikola-zutic-bastardija-hrvatstva.html |title=Bastardija Hrvatstva, str. 65 |author=Ljubiša Petrović (Đudo Vilović) |dateyear=2011. |language=srpski |publisher=Srpska radikalna stranka |accessdate=14. travnja 2021-04-14}}</ref>

S Đurom Vilovićem je u četnike krenuo i njegov sin jedinac Vojko, student medicine. Vojko Vilović će s četnicima, tj. [[Dobrovoljačka antikomunistička milicija|Dobrovoljačkom antikomunističkom milicijom]] - ali u talijanskoj uniformi - doći i do Brela, gdje je bio ljetnikovac obitelji Vilović. U četničkim će redovima Vojko Vilović i poginuti ili umrijeti.<ref>{{Citiranje weba |url=http://zupa-brela.com/wp-content/uploads/2015/12/Kamen9.pdf |title=PICUKARE GJURE VILOVIĆA |author=Ozren Žamić |date=travanjTravanj 2011. |publisher=Kamen Života |accessdate=2021-04-13. travnja 2021.}}</ref>

Đuro Vilović je godinama dopunjavao svoj rukopis ''Krvava crkva'', s podnaslovom ''Hrvatski popovi i fratri u raspadu Jugoslavije i u pokoljima Srba'', kojega je naposljetku objavila tek [[Srpska radikalna stranka]] 2009. godine.<ref>{{Citiranje weba |url=https://www.srpskaradikalnastranka.org.rs/lat/vesti/krvava-crkva.html |title=Krvava crkva, prezentacija knjige |author=Slobodan Jarčević |date=2009-08-27. kolovoza 2009.|language=srpski |publisher=Srpska radikalna stranka |accessdate=2021-04-13. travnja 2021.}}</ref> U tom djelu je Vilović zastupao radikalno jugoslavenstvo i srpstvo. Kao pobornik teze da hrvatski narod zapravo ne postoji, u knjizi "Krvava crkva" prema osobnom iskustvu govori o rijetkim Hrvatima svojega doba koji su poput njega odlučili postati Srbima: „''Tih je Hrvata bilo malo tek toliko da se može reći da ih je – ipak bilo. Ti su se Hrvati već toga dana konačno i definitivno pretopili u Srbe, jer ih je srpska duša i svest i borbenost srknula, kao što srče veća kaplja sitne kapljice vode. Od toga dana ti Hrvati više u sebi ne mogu ništa da prona­đu hrvatsko osim jednog bezgraničnog bola i isto takva stida što im je sudbina udesila, da se rode pod hrvatskim imenom''.”<ref>{{Citiranje weba |url=https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=334488 |title=Dva srpska povjesničara o Stepincu Povodom knjige Ljubodrag Dimić, Nikola Žutić, Alojzije Stepinac – država, crkva, nadbiskup (1934-1941) (Beograd: „Filip Višnjić”, 2017), 456 str. |author=Jure Krišto |publisher=Časopis za suvremenu povijest, Vol. 51 No. 3, 2019. |accessdate=5. travnja 2021.-04-05}}</ref>

Izdavač njegove antikatoličke i antihrvatske knjige "Krvava crkva" mora 2009. godine sa žaljenjem konstatirati da je Đuro Vilović nesumnjivo uvršten u povijest kao hrvatski književnik, makar je Vilović sebe smatrao Srbinom i tvrdio da hrvatski narod uopće ne postoji:<ref>{{Citiranje weba |url=https://www.srpskaradikalnastranka.org.rs/vesti/krvava-crkva.html |title=Krvava crkva, prezentacija |author=Slobodan Jarčević |date=2009-08-25. kolovoza 2009.|language=srpski |publisher=Srpska radikalna stranka |accessdate=2021-04-13. travnja 2021.}}</ref> naime je Vilović s uvjerenjem ponavljao, da postoje samo Srbi i Slovenci, a da je Zagreb pun potomaka neslavenskih došljaka iz raznih dijelova Europe koji govore o Hrvatskoj i deklariraju se kao Hrvati.<ref>Ivan J. Bošković, op. cit., str. 390</ref>