Joseph-Louis Lagrange: razlika između inačica

Lagrange je s 19 godina postao je [[profesor]] matematike na artiljerijskoj školi u Torinu i ubrzo se proslavio metodom obradbe problema iz računa varijacija uvodeći pojam varijacije ''δy'' neke [[Funkcija (matematika)|funkcije]] (1759.). Prvom razdoblju njegova rada pripadaju i istraživanja o [[Libracija|libraciji]] [[Mjesec]]a (1764.) i teoriji gibanja [[Jupiterovi prirodni sateliti|Jupiterovih satelita]] (1766.), za što je dobio nagradu Francuske akademije.

 

 

Godine 1788. pošto se Lagrange preselio u Pariz, izišlo je njegovo fundamentalno djelo iz područja [[mehanika|teorijske mehanike]] ''Analitička mehanika'' ([[Francuski jezik|fra]]. ''Mécanique analytique''). Godine 1793. bio je postavljen za predstojnika Komisije za utege i mjere u Parizu, a 1797. za profesora na ''École polytechnique''. Nezadovoljan dotadašnjim načinom definiranja osnovnih pojmova [[Infinitezimalni račun|infinitezimalnoga računa]], Lagrange ga je pokušao izgraditi bez pomoći pojma beskonačno malih veličina, polazeći od pretpostavke mogućnosti razvijanja zadane funkcije u red [[potencija]], i s pomoću koeficijenata tog razvoja odredio je [[Derivacija|derivacije]] različitog reda. Iako je u provedbi tih ideja katkad nedostajalo strogosti, one su se pokazale vrlo plodnima, osobito pri izgradnji teorije funkcija jedne i više kompleksnih varijabla tijekom 19. i 20. stoljeća.