Joseph-Louis Lagrange: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
m →‎top: dodavanje točke u wikipoveznice s godinama, replaced: 1736. → 1736. (2)
Redak 30:
Lagrange je s 19 godina postao je [[profesor]] matematike na artiljerijskoj školi u Torinu i ubrzo se proslavio metodom obradbe problema iz računa varijacija uvodeći pojam varijacije ''δy'' neke [[Funkcija (matematika)|funkcije]] (1759.). Prvom razdoblju njegova rada pripadaju i istraživanja o [[Libracija|libraciji]] [[Mjesec]]a (1764.) i teoriji gibanja [[Jupiterovi prirodni sateliti|Jupiterovih satelita]] (1766.), za što je dobio nagradu Francuske akademije.
 
Godine 1767. postao je predsjednik [[berlin]]ske Akademije, gdje je ostao do 1787., kada se odazvao pozivu [[Luj XVI., kralj Francuske|LujLuja XVI., kralja Francuske]] da dođe u [[Pariz]]. Berlinskomu razdoblju pripadaju i istraživanja o verižnim razlomcima i njihovoj primjeni u rješavanju [[Diofantska jednadžba|diofantskih jednadžbi]] 1. i 2. stupnja, zatim istraživanja o problemu algebarske rješivosti [[Algebra|algebarskih jednadžbi]] (1770.), pri čem se služio ispitivanjem ponašanja nekih racionalnih funkcija korijena promatrane jednadžbe pri međusobnom permutiranju tih korijena. Tako je utro putove koji će dovesti do [[Teorija grupa|teorije grupa]] ([[Évariste Galois]]), a 1772. uspio je naći neka partikularna rješenja problema triju tijela. Bavio se i [[Hidrodinamika|hidrodinamikom]]; 1781. izveo izraz za brzinu valova u plitkim kapljevinama.
 
Godine 1788. pošto se Lagrange preselio u Pariz, izišlo je njegovo fundamentalno djelo iz područja [[mehanika|teorijske mehanike]] ''Analitička mehanika'' ([[Francuski jezik|fra]]. ''Mécanique analytique''). Godine 1793. bio je postavljen za predstojnika Komisije za utege i mjere u Parizu, a 1797. za profesora na ''École polytechnique''. Nezadovoljan dotadašnjim načinom definiranja osnovnih pojmova [[Infinitezimalni račun|infinitezimalnoga računa]], Lagrange ga je pokušao izgraditi bez pomoći pojma beskonačno malih veličina, polazeći od pretpostavke mogućnosti razvijanja zadane funkcije u red [[potencija]], i s pomoću koeficijenata tog razvoja odredio je [[Derivacija|derivacije]] različitog reda. Iako je u provedbi tih ideja katkad nedostajalo strogosti, one su se pokazale vrlo plodnima, osobito pri izgradnji teorije funkcija jedne i više kompleksnih varijabla tijekom 19. i 20. stoljeća.