Idrija: razlika između inačica

Idrija danas vjerojatno ne bi postojala da u 15. stoljeću na ovom području nije otkriven vrlo bogat izvor žive. Legenda kako ju je otkrio seljak Škafar ulijevajući vodu iz bunara u kantu, vidjevši neki sjaj u vodi. Pokušavši ponijeti kantu otkrio je da je tako teška da je nije mogao ni maknuti. Otišao je u Škofja Loki i tamo su otkrili kako je riječ o živi.

U Idriji se počela iskapati [[ruda]] žive u posljednjem desetljeću 15. stoljeća a do 1508. godine pronađene su velike žile rudače, najveće na svijetu. Naglim bogaćenjem mjesta došlo je do izgradnje Crkve sv. Trojstva (sagrađena u 16. st.), a 1527. godine i Idrijskog dvorca ''Gewerkenegga'' koji nikada nije služio za obranu, nego kao dom vlade. God. 1575., [[rudnik]] u je cjelini došao pod upravu [[Austrija|austrijske vlade]], koja ga je posjedovala sve do 1918. god. U to vrijeme je rudarenje žive modernizirano, a izgrađene su i visoke peći za ispaljivanje rude i [[pumpa|pumpe]] za crpljenje vode iz rudnika. Rudnike su koncem 17. i početkom 18. stoljeća, za vrijeme [[Napoleon]]a, kratko okupirali [[Francuzi]].

 

Grad se poslije francuske okupacije polako stabilizirao i doživio je najbolje godine neposredno prije [[Prvi svjetski rat|Prvog svjetskog rata]]. Tijekom rata rudnici su stagnirali, a nakon rata dolazi pod [[Italija|talijansku vlast]], tijekom kojeg razdoblja propada. Nakon [[Drugi svjetski rat|Drugog svjetskog rata]], ugovorom iz 1947. godine, Idrija je postala dio [[SFRJ|Jugoslavije]], i započela je posljednja modernizacija rudnika brojnim strojevima i rotacijskim pećima. [[Rudnik]] se počeo zatvarati 80-tih godina 20. stoljeća, kada je vrijednost žive pala na burzi, zbog čega je uslijediloa masovno napuštanje industrije žive.