Razlika između inačica stranice »Siegfried Lenz«

Dodano 13 bajtova ,  prije 1 mjesec
bez sažetka
(Stvorena nova stranica sa sadržajem: »mini|Siegfried Lenz (1969) '''Siegfried Lenz''' (* 17. ožujka 1926 u Lycku, Istočna Pruska; † 7. listopada 2014 u Hamburgu) je bio jedan od najpoznatijih njemačkih književnika poslijeratne i suvremene književnosti. == Život == Siegfreid Lenz je rođen u mjestu Lyck u Mazuriji, pokrajini u sjevernoistočnoj Poljskoj. Na...«.)
 
Siegfreid Lenz je rođen u mjestu Lyck u [[Mazuriji]], pokrajini u sjevernoistočnoj [[Poljska|Poljskoj]]. Nakon rane smrti oca njegova se majka zajedno sa kćerkom, njegovom sestrom, odselila iz Lycka i ostavila 6-godišnjeg Siegfrieda kod bake, kod koje je i odrastao.
U Klaus Harms školi u Kappelnu ([[Schleswig-Holstein]]) je [[1939]]. počeo pogađati kurs za darovitu djecu, [[1943]]. je položio tzv. Ratnu maturu i nakon toga je bio mobiliziran od strane ratne mornarice.
[[20]].[[Ožujak|Ožujkaožujka]].[[1944]]. je postao član [[Nacionalsocijalistička njemačka radnička stranka]] <ref>Monika Klein, Siegfried Hirsch: ''Siegfried Lenz – Spuren im deutsch-dänischen Grenzland.'' In: ''Hohenfelder und Uhlenhorster Rundschau.'' 2/2015, S. 16–18.</ref> , šta njemu, po vlastitoj izjavi, nije bilo poznato i radilo se o skupnom postupku učlanjivanja.
[[20]].[[Ožujak|Ožujkaožujka]].[[1945]]. je u sklopu masovnog promaknuća dobio čin zastavnika mornarice. Kratko prije završetka [[Drugi svjetski rat|Drugog Svjetskog rata]] je dezertirao u [[Danska|Danskoj]] i na bijegu su ga zarobili Britanci. <ref>{{Webarchiv | url=http://www.radiobremen.de/kultur/themen/siegfried-lenz104.html | wayback=20150924110724 | text=Kurzvita}} bei Radio Bremen vom 8. Oktober 2014. (Archiv)</ref> U zarobljeništvu je Lenz bio prevoditelj Komisije za otpuštanje zatvorenika.
U njegovom članku, koji je objavljen 1966. „ Ich zum Beispiel“ (Ja na primjer) pisao je o svojoj mobilizaciji, početnoj euforiji 17-godišnjaka, te kasnijem otrežnjenju i kraju rata, kojeg je doživio kao olakšanje i konačan kraj svim ratnim lažima.<ref>[https://www.srf.ch/play/radio/kontext/audio/der-8--mai-1945--ende-und-anfang?id=3332fb7d-937e-4d41-9bc1-9d4479638e3e&station=69e8ac16-4327-4af4-b873-fd5cd6e895a7 ''Der 8. Mai 1945. Ende und Anfang.''] SRF, 8. Mai 2015, Minute 14:40</ref>
 
Nakon otpuštanja iz zarobljeništva studirao je filozofiju, anglistiku i znanost književnosti na Sveučilištu u Hamburgu. Nakon prekida studija započeo je raditi kao volonter kod dnevnih novina „Die Welt“ i bio je urednik feljtona od [[1950|1950.]] do [[1951]]. U redakciji je upoznao svoju buduću suprugu Liselotte ([[1918]]-[[2006]]) <ref>http://knerger.de/html/lenzsiegschriftsteller_120.html Foto des Grabsteins</ref>, koja je kasnije ilustrirala nekoliko njegovih knjiga.
Siegfried i Liselotte vjenčali su se 1949.
Nakon objave pretiska njegovog prvog romana u literrarnom kutku dnevnih novina, odlučio se živjeti i raditi kao slobodan pisac. <ref>''„Literatur ist Selbstzeugnis“ Siegfried Lenz im Gespräch mit [[Ulrich Wickert]].'' In: ''Über die Phantasie und das Alter. Hommage zum 85. Geburtstag.'' Hoffmann und Campe, Hamburg 2001, S. 7–26.</ref>
Lenz je bio redovit posjetitelj sastanaka „[[Grupe 47]]“, koje je organizirao Hans Werner Richter. Cilj sastanka autora je bilo međusobno komentiranje aktualnih djela kao i promicanje mladih autora.
Zajedno sa piscem [[Günter Grass|Günterom Grassom]] angažirao se za [[Socijaldemokratska stranka Njemačke|Socijaldemokratsku stranku Njemačke]] i podržavao politiku [[Willy Brandt|Willya Brandta]], posebno njegovu novu Istočnu politiku, čiji je cilj bila normalizacija odnosa sa zemljama istočne Europe, posebno sa [[Njemačka Demokratska Republika|Njemačkom Demokratskom Republikom]]. Od [[2003]]. je bio gast profesor Heinrich-Heine Sveučilišta u [[Düsseldorf|Düsseldorfu]] te počasni član Slobodne akademije umjetnosti u [[Hamburg|Hamburgu]], a [[2011]]. je postao počasni stanovnik svog rodnog mjesta Lyck u [[Istočna Pruska|Istočnoj Pruskoj]]. <ref>[https://www.welt.de/kultur/literarischewelt/article13667758/Siegfried-Lenz-wird-Ehrenbuerger-seiner-Heimatstadt.html ''Siegfried Lenz wird Ehrenbürger seiner Heimatstadt.''] In: ''[[Die Welt]].'' 18. Oktober 2011.</ref>
Siegfried Lenz je višestruko odlikovan, između ostaloga Goetheovom i nagradom Thomasa Manna te Mirovnom nagradom njemačkih knjižara.
Četiri godine nakon smrti supruge Liselotte se Siegrfied Lenz 2010 vjenčao sa Ullom Reimer. <ref>[https://www.spiegel.de/panorama/leute/mit-84-jahren-siegfried-lenz-heiratet-langjaehrige-nachbarin-a-700410.html ''Siegfried Lenz heiratet langjährige Nachbarin.''] ''[[Spiegel Online]],'' 13. Juni 2010.</ref>
„Rano sam ustanovio da čovjek, ako želi živjeti od pisanja, mora zagrijati stolicu. Nadahnuće nije dovoljno, nego su potrebni i ustrajnost, tvrdoglavost, izdržljivost, a sve su to odlike do kojih je došao i Goethe.“ <ref> Hanjo Kesting Begegnungen mit Siegfried Lenz:Essays, Gespräche, Erinnerungen</ref>
Siegfried Lenz je autor 15 romana i više od 100 pripovijetki, eseja, recenzija, radio drama i kazališnih djela. On je u ranim godinama stvaralaštva pisao kratke priče, čiji je žanr etablirao u Njemačkoj. Njegove kratke priče kao npr. „Das Feuerschiff“ su desetljećima dio školske lektire. Njegovo najvažnije djelo je roman „Deutschstunde“ (Sat Njemačkog) čija je središnja tema doba nacionalnag socijalizma i pogrešno shvaćeni pojam dužnosti. Dječak Siggi Jepsen piše kaznenu zadaću na temu „radost dužnosti“ i izabire za to svog oca, redarstvenog stražara, koji nadzire mjesnog slikara, kojem je policijski zabranjeno slikanje. Lenz piše o disciplini kojom se ispunjava dužnost, o potpunoj nesvjesnost zla koje vrijeba iza slijepog i nekritičnog slušanja i djelovanja.
U ranim godinama uzor mu je bio [[Ernest Hemingway]] od kojeg se [[1960|1960.]] distancirao i okrenuo svom velikom idolu [[William Faulkner|Williamu Faulkneru]]. <ref> Ute Müller: ''William Faulkner und die deutsche Nachkriegsliteratur.'' Königshausen und Neumann, Würzburg 2005, ISBN 3-8260-2970-4, S. 201.</ref>
Lenzova djela odlikuje kronološki način pripovijedanja i jasnoća jezičnog izricaja. Zbog svog konvecionalnog stila je bio kritiziran kao staromodan i tradicionalan.
Marcel Reich Ranicki, poznati njemački literarni kritičar, pridjeo mu je nadimak „dobroćudnog sumnjala“. Hanjo Kesting opisuje Lenza kao opuštenog čovjeka sa smislom za humor, koji u svojim djelima pokušava ljude razumijeti, a ne osuđivati. <ref> Hanjo Kesting: ''Der Geschichtenerzähler – Siegfried Lenz.'' In: ''Ein Blatt vom Machandelbaum. Deutsche Schriftsteller vor und nach 1945.'' Wallstein, Göttingen 2008, ISBN 978-3-8353-0274-7, S. 191–193.</ref> Siegfried Lenz je u jednom često citiranom govoru naglasio da on umjetnost provokacije ne cijeni tako kao umjetnost savezničkog povezivanja sa čitateljem, da bi na taj način zajedno reducirali postojeće zlo. <ref>{{Der Spiegel |ID=41251849 |Autor=[[Walther Killy]] |Titel=Gediegene Deutschstunden für die ganze Welt |Jahr=1976 |Nr=12 |Seiten=202}}</ref>.On je bio književnik visokih moralnih načela.
81

uređivanje