John Ronald Reuel Tolkien: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
tipfeleri |
Nema sažetka uređivanja |
||
Redak 96:
Što se tiče akademskog dijela svog oxfordskog iskustva, Ronalda su naročito zainteresirali germanska [[književnost]] i komparativna filologija, vratila mu se njegova ljubav prema riječima. Ovaj drugi predmet predavao mu je Joseph Wright, čovjek skromnoga podrijetla koji je postao vrlo uvaženi profesor jezika. Wright je poticao Ronalda na učenje [[Velški jezik|velškog]] koji je Ronalda fascinirao svojim dugačkim i teško izgovorljivim riječima još otkako je bio dječak.
=== Zaruke
Iako zaokupljen studijem i klubovima, Ronald nije zaboravio jedan vrlo važan dan: 3. siječnja [[1913.]] godine, svoj 21. rođendan. Konačno se oslobodio zabrane viđanja i pisanja Edith Bratt. Čim je sat otkucao ponoć i proglasio početak 3. siječnja, Ronald je zgrabio pero i napisao pismo djevojci za koju se nadao da će mu postati ženom. Edith je u odgovoru napisala da je zaručena za Georgea Fielda, brata svoje prijateljice Molly.
Redak 130:
Posljednje riječi Geoffreya Bache Smitha upućene Ronaldu bile su: „Reci ono što sam ja pokušavao reći, dugo nakon što više nisam tu da to kažem." Iako je tugovao zbog smrti prijatelja, te su riječi Ronaldu predstavljale inspiraciju, izazov. Vratili su se svi njegovi snovi o jezicima i [[Mitologija|mitologiji]]. No to nije bio prvi put da je sanjao o vlastitoj mitologiji: uvijek je govorio kako Engleska nema „pravu" mitologiju. Čak su i priče o Arthuru, premda prema svemu izrazito britanske, vjerojatno posuđene iz velških [[Mit|mitova]]. Engleskoj je bila potrebna njezina vlastita junačka priča i Ronald se pripremao stvoriti je.
=== Akademska i književna karijera ===▼
Ponovno u engleskoj provinciji s Edith, Ronald je u svoju bilježnicu napisao naslov: „Knjiga izgubljenih pripovjedaka". To je naslov prve knjige koja će jednog dalekog dana postati dijelom velike zbirke od dvanaest knjiga pod nazivom „History of Middle-Earth". Neki dijelovi ove priče u skraćenom se obliku nalaze i u njegovom poznatom [[Silmarillion]]u.
Line 141 ⟶ 140:
Prvi svjetski rat završio je 11. studenoga 1918. Ronald se proteklih godina često razbolijevao i ozdravljivao, no napokon se osjećao dobro. Kasnije istoga mjeseca, on, Edith, John i Edithina rođakinja Jennie Grove preselili su se u Oxford.
▲=== Akademska i književna karijera ===
Ronald je započeo rad na novom rječniku engleskog jezika, u čemu je neobično uživao. No njegovi vlastiti jezici bili su mu još uzbudljiviji i stvaranje vlastitog "Rimilskog alfabeta" oduševljavalo ga je. U studenom 1920. zbila su se dva važna događaja za obitelj Tolkien. Toga mjeseca rodio se njihov drugi sin, Michael Hilary Reuel Tolkien. Nedugo prije toga na [[University of Leeds]] otpočeo je prvi semestar, s Ronaldom kao predavačem engleskog jezika. Skupa s Kanađaninom E. V. Gordonom završio je Middle English rječnik i novo izdanje Sir Gawaina i Zelenog Viteza. Njih dvojica osnovali su Viking klub. Smišljali su "obične stihove o studentima, prevodeći ih na anglosaksonski i pjevali drinking songs na staronordijskom." (Humphrey Carpenter, Tolkien: A Biography, p. 118) Obojica su bili omiljeni nastavnici.
U proljeće [[1923.|1923]]. Ronald se ponovo razbolio i ovoga se puta njegova prehlada pretvorila u upalu pluća koja ga je bacila u krevet. Tada je k njima navratio njegov djed, John Suffield, kako bi mu u vrlo neprikladnom trenutku rekao da su i on i njegova obitelj degenerirani slabići.
Godine [[1924.|1924]]. Ronald je postao profesorom engleskog jezika. Iste godine Edith je opet zatrudnjela. Ronaldov treći sin [[Christopher Tolkien|Christopher Reuel Tolkien]], rođen je u studenom. No profesura za Ronalda još nije bila gotova. [[Katedra]] za anglosaksonski na Oxfordu bila je slobodna, Ronald se prijavio i dobio posao.
Dana 11. svibnja [[1926.|1926]]. sazvan je sastanak Engleskih studija na [[Merton College]] (dio Oxforda) gdje je Ronald upoznao jednu novu osobu: dvadesetsedmogodnjišnjeg [[Clivea Staplesa Lewisa]]. Obično se predstavljao kao C.S. Lewis ili Jack za prijatelje.
Jack i Ronald razvili su blisko, doživotno prijateljstvo. Jack se pridružio Ronaldovom Islandskom klubu, Kolbitar, ili Coalbiters. Pročitao je Ronaldovu opsežnu pjesmu o Berenu i Lúthien i dao mu istovremeno i korisne i apsurdne prijedloge. No obojici su najvažnije bile njihove rasprave o religiji, pa je Ronald priveo Jacka kršćanstvu, ponavljajući mu kako nisu svi mitovi netočni i kako je priča o [[Isus]]u samo istiniti mit. Nažalost, kasnije napetosti u njihovom odnosu prouzročila je Jackova odluka da se vrati sjevernoirskom protestantizmu umjesto da postane katolikom, kako je Ronald priželjkivao.
Godine [[1929.|1929]]. rodilo se Tolkienima njihovo posljednje dijete, Priscilla Mary Tolkien. Edith je konačno dobila kći koju je uvijek željela i kućanstvo je bilo ispunjeno djecom. No taj događaj nije toliko izmijenio njihov život kao ono što je uslijedilo nekoliko godina kasnije.
Jednog ljetnog dana na Northmoor Roadu Ronald je ocjenjivao ispite. Bio je to monoton posao, pa je odahnuo kad je vidio da je "jedan od kandidata milosrdno ostavio jednu stranicu potpuno neispisanu (a to je najbolje što se ispitivaču može dogoditi)
Sve ono čime se Ronald fascinirao i što je proučavao bilo je u epskom obliku. Proučavanja jezika pomogla su mu pri stvaranju imena; nordijske sage i arturijanske legende koje je uvijek volio utkane su u novu priču. I najvažnije od svega, iako to u početku nije namjeravao, svijet hobita postajao je i svijetom budućeg Silmarilliona. Ronaldov san o stvaranju prave engleske mitologije konačno se ostvario, a junaci su bili sam narod seoske Engleske.
Do [[1936.|1936]]. godine Ronald je napustio ''Hobita''. Bio je siguran kako je njegova prva ideja o smrti zmaja [[Smaug]]a loša. "[[Bilbo]] zariva svoj mali čarobni nož. [[Zmaj]]eve samrtne muke. Razbija zidove i ulazi u tunel." Hobit koji ubija zmaja nije se ni najmanje uklapao u Ronaldovu koncepciju hobita, a dok je doveo Smaugovu smrt do onoga što je postala konačna verzija, u kojoj ga je ubio hrabri strijelac [[Bard]], njegova tri sina su narasla i izgubila zanimanje za Zimske priče, kako su ih nazivali. Činilo se da će i Hobit doživjeti sudbinu ostalih Ronaldovih napuštenih priča.
"[[Bilbo Baggins]] je bio hobit koji je živio u hobitskoj rupi i nikada nije težio pustolovinama, dok ga čarobnjak [[Gandalf]] i njegovi patuljci nisu nagovorili da ode. Proveo je vrlo uzbudljivo vrijeme boreći se s [[goblini]]ma i [[vargovi]]ma; na kraju su stigli do [[Usamljene planine]] i ubili zmaja Smauga i nakon strašne bitke s goblinima, vratio se kući - zanimljivo! Ovoj knjizi, uz karte koje ima, nisu potrebne nikakve ilustracije, dobra je i obraća se svoj djeci od 5 do 9 godina."
Stanley je povjerovao riječima svoga sina. Nakon nekoliko manjih prepirki između izdavača i autora (iako one Ronaldu i nisu izgledale beznačajne), Hobit je objavljen 21. rujna [[1937.|1937]]. godine. Osim nekoliko zbunjujuće omalovažavajućih kritika, većina ih je bila pozitivna, knjiga se svima svidjela uključujući i C.S. Lewisa, koji je svom prijatelju uputio vrijedan kompliment sljedećim riječima: "Svatko kome se sviđa ovakva dječja knjiga koju mogu ozbiljno shvatiti i odrasli, morao bi zamijetiti da se u njegovoj konstelaciji pojavila nova zvijezda." Prvo izdanje rasprodano je toga [[Božić]]a, sljedeće je izdano najbrže moguće, a nekoliko mjeseci kasnije pojavilo se i u američkim knjižarama
Poslani su mu Mr. Bliss, Farmer Giles od Hama, Roverandom i Posljednja cesta. Ni jedna nije bila o hobitima i ni jedna nije tiskana. Tako je prije početka prosinca Ronald već pisao svoju novu "hobitsku priču". Novi junak koji je trebao zamijeniti već ostarjelog Bilba bio je Bingo Baggins, Bilbov sin. U pozadini Ronaldovih misli kao "lajtmotiv" bio je "povratak prstena". U veljači Bingo je postao Bingo Bolger-Baggins i sad je bio Bilbov nećak. Bingovi bratići i suputnici bili su Odo i [[Frodo]]. No tada je priča, koja je trebala biti još jedna vesela hobitska pripovijest, postala mračnija: niotkuda se pojavio Crni jahač.
=== ''Međuzemlje'' ===
U ljeto [[1938.|1938]]. godine Ronaldov prijatelj E. V. Gordon umro je u bolnici. Ovaj tragični događaj odgodio je Ronaldovo pisanje, a jednako tako i zabrinjavajuće stanje Christopherovog srca. No Ronald je znao da njegova knjiga odmiče, postajući sve mračnijom i epskijom i da zahtijeva nove likove. U priču je ušao Trotter, "neobični hobit smeđega lica", kojeg su Bingo, Odo i Frodo susreli u [[Bree]]u. On je bio prvotni daleki odjek kasnijeg [[Aragorn]]a, no bilo je i drugih promjena. Ronald je bio vezan uz ime Bingo, no ipak je razmišljao o tome da ga promijeni u Frodo. Bilbov prsten sada je bio Vladajući Prsten Jedan iz [[Mordor]]a, a i izvjesni [[Sam Gamgee]] utrpan je u već nabujalu priču. A Ronald je o svojem epu već govorio kao o "[[Gospodar prstenova|Gospodaru prstenova]]".
Sljedećeg se ljeta Bingo pretvorio u Froda, a priča je prestala biti dječjom. "Postajala je strašnijom od Hobita", kako je Ronald napisao Stanleyu Unwinu. Svijet Gospodara prstenova postao je svijet budućeg Silmarilliona, a "nastavak priče o hobitima" više je bio nalik Silmarillionu. Čak su i vilenjački jezici i Feanorski alfabet imali ulogu u novoj priči.
U rujnu je otpočeo [[Drugi svjetski rat]] i Michael Tolkien je postao protuzračni topnik. John je bio u [[Rim]]u, učeći za svećenika; kasnije će biti evakuiran. Christopher je studirao na [[Trinity College]], i samo je najmlađe dijete, Priscilla, ostalo kod kuće. Ronald je bio nadzornik uličnog bloka za protuavionsku zaštitu. ''Gospodar'' ''prstenova'' je stajao na Balinovu grobu u rudnicima Morije. Na sreću, odlaganje je potrajalo samo godinu dana i čim je pisanje nastavljeno, pojavila se nova vrsta: [[enti]]. Ronald je oduvijek volio stabla, a vođa ovih pastira stabala, [[Treebeard]], imao je čudan običaj: u govor je ubacivao "Hrum hroom". To je bilo po uzoru na [[C. S. Lewis|C.S. Lewisa]], tutnjava čijeg se glasa dok je predavao mogla čuti nadaleko. U ljeto [[1943.|1943]]. ponovo je prestao s pisanjem.
Ronaldova nova kratka priča pod naslovom [[Leaf by Niggle]] postala je [[katalizator]] za ''Gospodara'' ''prstenova''. Samo je stvarno pisanje inspiriralo Ronalda na nastavak rada, a C.S. Lewis pružao mu je neprestanu podršku. U travnju [[1944.|1944]]. Ronald se vratio Međuzemlju i o tome pisao Christopheru (koji je tada u Južnoj Africi učio za [[pilot]]a). Pojavile su se [[Mrtve baruštine]], [[Faramir]] i [[Sheloba]]. Nakon mjeseci [[agonija|agonije]] konačno je završeno ono što će postati [[Dvije kule]]. Posljednje poglavlje dirnulo je Ronalda do suza.
Pisanje je opet zastalo [[1945.|1945]]. godine, čak i nakon što je završen Drugi svjetski rat. Tada se pomalo udaljio od Jacka Lewisa koji je u to vrijeme oštro kritizirao ''Gospodara'' ''prstenova''. Ronald je Jackove [[Narnijske kronike]] držao apsurdnima i bio je ozlojeđen Jackovom sposobnošću da stvara po jednu knjigu gotovo svake godine, dok se on još uvijek borio kako bi završio svoj "nastavak priče o hobitima". Konačno je u ljeto [[1947.|1947]]. knjiga bila dogotovljena dovoljno kako bi Rayner Unwin mogao pročitati njezin veći dio. Rayner ju je proglasio "sjajnom pričom koja obuzima čitatelja" i [[alegorija|alegorijom]]. Ronald time nije bio zadovoljan; alegorija je bila način pisanja koji mu se nikada nije sviđao, no oduševila ga je Raynerova pretjerana reakcija na knjigu.
''Gospodar'' ''prstenova'' bio je napokon dovršen. Za to je trebalo nekoliko godina, djelomično i stoga što je Ronald bio nezadovoljan nekim dijelovima ''Hobita''. To je, naravno, trebalo izmijeniti pa je taj posao odlagao završetak njegovog nastavka. Ronald, tada već gotovo šezdesetogodišnjak, poslao je C.S. Lewisu kompletan rukopis kako bi dobio njegovo mišljenje o knjizi. Iako je Jack napisao: "Ima poglavlja za koja bih volio da si ih napisao drugačije ili ih čak izostavio", pohvalio je knjigu rekavši: "gotovo da je ne mogu usporediti ni sa čim što mi je poznato u pripovijedačkoj umjetnosti."
''Gospodar'' ''prstenova'' trebao je izdavača, a Allen&Unwin definitivno nisu bili Ronaldov prvi izbor. Nije mu se svidjelo što su oni odbacili ''Silmarillion'' (istina je bila da su izjavili samo kako to nije priča o hobitima kakvu su željeli). Silmarillion je bio djelo koje se nadopunjavalo s ''Gospodarom'' ''prstenova''; jedno bez drugoga nije se moglo razumjeti. Milton Waldman iz izdavačke kuće Collins zainteresirao se za objavljivanje obaju romana i Ronald je bio spreman napustiti tvrtku Allen&Unwin radi naizgled bolje prilike. Kako bi se oslobodio ranijih izdavača s kojima je imao prijateljski odnos, pisao im je obeshrabrujuća pisma govoreći kako je priču završio no "ona je potpuno neprimjerena djeci (ako je uopće ikome)" i da je njihov zahtjev za objavljivanjem i Silmarilliona i Gospodara prstenova "smiješan i zamoran". Dosađivao im je i upozoravajući na opsežnost knjige, držeći kako bi tvrtki Allen&Unwin to trebao biti dovoljan razlog. Stanley Unwin je predložio razbijanje knjige na nekoliko odvojenih dijelova. "Nemoguće", odgovorio je Ronald i nastavio ih obeshrabrivati. Stanley je ponovo za savjet upitao svog sina Raynera. Rayner je odgovorio kako čitajući Silmarillion nikad nije osjetio neki nedostatak i ako Ronald odbije pokušati inkorporirati odgovarajuće dijelove ''Silmarilliona'' u ''Gospodara'' ''prstenova'', neki od njegovih sinova bi to mogao učiniti.
Stanley je napisao pismo Ronaldu. Ronald je povrijeđeno zahtijevao od izdavača da se odluče hoće li zajedno objaviti ''Silmarillion'' i ''Gospodara'' ''prstenova'' ili ne. Odgovor je bio: "Žalimo, ne". Tako je Ronald ipak uspio u svojoj namjeri. S Collinsom je sve išlo glatko do svibnja [[1950.|1950]]., kada je Milton Waldman rekao: "Gospodaru prstenova hitno je potrebno skraćivanje". Ronald se opet našao u istoj nevolji sa svojom ogromnom pripovijesti što je sadržavala blizu pola milijuna riječi. Nimalo nije pomoglo kad je Miltonu rekao da bi i Silmarillion, kad ga završi, mogao biti gotovo jednako dugačak kao i Gospodar prstenova. Milton je otišao u [[Italija|Italiju]] gdje se razbolio. Izdavačka kuća nije znala gotovo ništa o poslu koji je Milton ugovarao i roman se našao jednako tako daleko od tiskanja kao što je bio i godinu dana ranije.
Papir je sad bio skup i Ronald je uputio ultimatum Collinsu. Zahtijevao je hitno tiskanje knjige, ili će je ponovo ponuditi tvrtki Allen&Unwin. Dana 18. travnja [[1952.|1952]]. Collins je odbio i Allen&Unwin tako je postao Ronaldov jedini mogući izdavač. Morao se pomiriti s činjenicom da ''Silmarillion'' neće biti izdan zajedno s ''Gospodarom'' ''prstenova'', kao i s mogućnošću da knjiga bude podijeljena na dijelove. No, bila je to jedina mogućnost i kad mu je 10. studenoga 1952. Rayner napisao da će knjiga biti objavljena, Ronald je bio presretan. Knjiga će biti podijeljena na tri dijela, a svaki će koštati 21 [[šiling]]. To bi mogao biti unosan pothvat, a opet, mogao bi Allen&Unwin dovesti i do [[bankrot]]a - ''Gospodar'' ''prstenova'' nije bio namijenjen izričito odraslima, a prema Ronaldovim riječima, bio je "potpuno neprikladan za djecu". Izdavači su očekivali prodaju od samo nekoliko tisuća primjeraka.
Knjizi je sad trebalo dati naslov. Kao cjelina zvala se Gospodar prstenova, no
Nakon izdavačkih problema poput onih kakve je imao s ''Hobitom'' (čak se prepirao s izdavačem oko promjene izgovora dwarves u dwarfs ili elvin u elfin), sve je bilo spremno za objavu [[Prstenova družina|Prstenove družine]] toga ljeta. Ronald je 1954. odlučio da će troje autora (Naomi Mitchinson, Richard Huges i C. S. Lewis) napisati prikaz knjige na ovitku, iako ga je C.S. Lewis upozorio da će mu njegovo ime čovjeka omraženoga u mnogim krugovima "donijeti više štete nego koristi".
C. S. Lewisovo upozorenje pokazalo se potpuno točnim. Edwin Muir iz [[Observer]]a uspio je istovremeno pohvaliti Ronalda i ignorirati Jacka. Od ostalih, mnogi su kritičari ocijenili kako se radi o briljantnom novom epu, no malen broj ipak ga je držao nezrelim i čudnovatim. Međutim i pismene i usmene kritike bile su dovoljne da u roku od šest tjedana isprazne police u knjižarama. Ronald je bio uglavnom zadovoljan kritikama, no istovremeno i vrlo zaposlen primanjem počasnih [[doktorat]]a i stupnjeva, nastojeći istodobno završiti dodatke za Povratak kralja. Odlučio je i izostaviti epilog u kojem Sam Gamgee odgovara na pitanja svoje djece što se dogodilo s pojedinim likovima priče.
I [[Dvije kule]] dobile su slične kritike nakon što su objavljene u studenom iste godine. Završetak je ostavio čitatelje željne posljednjeg dijela, koji još nije bio završen jer je Ronald radio na koječemu, od kalendara [[Shire]]a do feanorskog alfabeta. Konačno, nakon što je završio još i karte pisane [[rune|runama]], Ronald je poslao zgotovljene dodatke. Potom je uzeo toliko potreban odmor i otputovao u Italiju, u [[Venecija|Veneciju]], koju je opisao kao "vilenjački dražesnu". I konačno, nakon skoro godine razmaka među knjigama, [[Povratak kralja]] bio je objavljen, 20. listopada [[1955.|1955]]. godine.
Kritike su ponovo bile podijeljene. W. H. Auden oduševljeno je istaknuo da "izgleda kako nitko nema umjereno mišljenje; ili ga, poput mene, ljudi drže remek-djelom svoga žanra ili ga ne mogu podnijeti". Ronalda je zabavljala ta kontroverznost i napisao je:
Line 204 ⟶ 203:
U međuvremenu broj obožavatelja je rastao. Ronald je primio pismo i od stvarnog Sama Gamgeeja. Kako mladić nije čitao knjige (no čuo je da se njegovim imenom zove jedan od likova), Ronald mu je poslao potpisani komplet romana. Tri američka gospodina dala su Ronaldu nacrt svoga mogućeg filmskog tumačenja u kojemu bi družina putovala na orlovima, a [[lembas]] bi se zvao "koncentrat hrane". Nepotrebno je reći da je Ronald odbio.
U listopadu [[1965.|1965]]'''.''' u Americi se pojavila autorizirana verzija ''Gospodara'' ''prstenova'' (neautorizirana verzija bila se pojavila nešto ranije, bez Ronaldove suglasnosti i bez ikakvog honorara). No svako je zlo za neko dobro, pa je tako kontroverza oko dviju verzija izdanju pružila dosta publiciteta. Izdavač neautoriziranog izdanja, Ace Brooks, uplašen pritiskom ponudio je Ronaldu naknadu za svaki prodani primjerak i obećao da će obustaviti daljnje tiskanje nakon što izdanje bude rasprodano. Do tada je knjiga već bila na vrhu liste bestsellera i okupljala milijune studenata fanova. Kod studenata na Yaleu već je prestigla [[Gospodar muha|Gospodara muha]], na Harvardu [[Lovac u raži|Lovca u raži]]. "Frodo je živ" i "Gandalfa za [[predsjednik]]a" bili su popularni slogani. Ronald je čitavu tu pomamu nazivao "moj žalosni kult".
Sada, uz svu tu slavu, život na Sandfield Roadu 76 postajao je uzbudljiv. Ponekad bi Tolkienovi usred noći dobili poziv iz Amerike od potpunog stranca, koji nije imao pojma da 8 sati navečer u New Yorku znači 1 sat noću u Engleskoj. Neki su fotografirali kroz prozore, a broj pisama i poklona bio je ogroman. Konačno je došlo vrijeme da se iz toga kaosa presele na neko mirno mjesto poput Shirea.
=== Kasnije godine ===
Ronald je sad bio službeno umirovljen. On i Edith preselili su u Sandfield Road, otprilike tri kilometra od Oxforda. Nadao se da će završiti ''Silmarillion'' za objavljivanje, no teško je bilo završiti ikakav posao uz kartanje ili rješavanje križaljki (često bi črčkao po križaljkama stvarajući nešto što bi onda uklopio u Middle-earth).
Tada je, 22. studenoga [[1963.|1963]]. godine, umro C.S. Lewis. Ronald je odbio napisati [[nekrolog]], no osjećao je bol gubitka: "bio je to osjećaj poput udarca sjekirom blizu korijenja," napisao je svojoj kćeri Priscilli.
Dvije godine kasnije Ronald je započeo novu knjigu. Početak je bio sasvim slučajan: bio je zamoljen da napiše predgovor knjizi Georgea McDoinalda (čiji se rad Ronaldu uglavnom nije sviđao, radi svoje alegorijske komponente). Međutim, pristao je napisati predgovor i, karakteristično, nikad ga nije završio. Namjeravao je djeci objasniti značenje riječi "fairy", no pisanje se nije tu i zaustavilo. Na kraju je to postala kratka pripovijetka, natipkana strojem (vrlo neobično), čak je sadržavala izvjesnu količinu one mrske mu alegorije. Naslovljena je Kovač iz Velikog Wootona. Trebala je biti njegova posljednja pripovijest.
Redak 216:
Tolkienovi su sad bili prilično imućni, no Ronald je i dalje koristio svaku prigodu za zarađivanje novca, što mu je bila navika preostala iz dana oskudice. Edith je imala blizu 80 godina, a održavanje domaćinstva svakim je danom postajalo sve teže. Morali su pobjeći i od stalne poplave pisama obožavatelja. Tako su se odlučili preseliti u [[Bournemouth]], ljetovališni grad na obali. Edith je konačno bila sretna - gotovo nikada nije uživala u svojem životu supruge oxfordskog profesora, bila je povučena i skoro nikada nije uzvraćala susjedske posjete niti je bila pozivana na domjenke. U Bournemouthu mogla je priređivati vlastite zabave kao supruga slavljenoga pisca J.R.R. Tolkiena. No slavni autor nije uživao koliko i njegova supruga. Povremeno se osjećao kao u zatvoru, a rječiti razgovori bili su vrlo rijetki. No mogao je raditi u svojoj sobi koliko je htio, katolička crkva bila je blizu i, naravno, tu je bilo more koje je volio.
Nastavio je rad na ''Silmarillionu''. Vilenjačke je jezike revidirao i sve u svemu, napredovao je. Edith se, s 82 godine, razboljela. Prevezena je u bolnicu s [[Upala|upalom]] [[Mokraćni mjehur|mokraćnog mjehura]] i tamo umrla 29. studenoga 1971. godine.
[[Slika:Tolkien's_grave.jpg|miniatur|150px|Grob Tolkiena i njegove žene|desno]]Tolkienu je puknulo srce. Bio je s Edith više od 60 godina. Sada, s vrlo malo obiteljskih obveza, više je putovao. Vratio se u Oxford, posjetio djecu i unučad te razgovarao s članom T.C.B.S.-a Christopherom Wisemanom. U Eveshamu je posjetio svoga brata Hilaryja. Dobio je i mnoge počasne naslove. U [[Buckinghamska palača|Buckinghamskoj palači]] od kraljice je primio naslov C.B.E. (''Zapovjednik Reda Britanskog Carstva''), stupanj ispod viteštva. Oxford mu je podario ''[[Doctorate of Letters]]''. Unatoč svemu, bio je usamljen. Edithina smrt ostavila je neizbrisivu tugu u njemu.
Ujutro u petak 31. kolovoza [[1973.|1973]]''.'' godine Ronald je hitno prevezen u bolnicu s akutnim krvarenjem čira na želucu. Sljedećeg dana infekcija je uznapredovala. Christopher je bio u Francuskoj, Michael u [[Švicarska|Švicarskoj]], a samo su John i Priscilla bili uz njegovu postelju. Dana 2. rujna, u rano nedjeljno jutro, umro je u dobi od 81 godine.
== Uvjerenja ==
| |||