Nakovanj: razlika između inačica

Dodano 212 bajtova ,  prije 1 godinu
Broj spašenih izvora: 1; broj poveznica koje su označene kao mrtve: 1) #IABot (v2.0.8
mNo edit summary
(Broj spašenih izvora: 1; broj poveznica koje su označene kao mrtve: 1) #IABot (v2.0.8)
{{Glavni|Kovanje}}
 
Tehnologija kovanja je jedan od najstarijih i najraširenijih postupaka obrade [[metal]]a deformiranjem. U sklopu složenog [[metalurgija|metalurškog]] procesa dobivanja [[Bakar (element)|bakra]], odnosno [[bronca|bronce]] iz [[malahit]]a, njegovim taljenjem u naročitim pećima, čovjek je usput upoznao i [[željezo]]. Malahitu bi se, naime, kao taljivo dodavala i željezna ruda. Osim što bi potpomagala redukciju malahita, ona bi na sebe vezivala raznorazne nepoželjne čestice [[pijesak|pijeska]] koje su bile sastavni dio malahita. Po završetku taljenja obrazovala bi se [[troska]], koju je, nakon što bi se talina ohladila, bilo lako odvojiti od bakra. Ta je troska sadržavala komade željeza, koje je, međutim, bilo vrlo porozno, nalik na [[Spužve|spužvu]], po čemu je i nazvano [[spužvasto željezo]]. Pod udarcima čekića ponovno zagrijanog spužvastog željeza ostatak bi troske otpao, a željezo postalo kompaktnije. Tako bi se dobilo skoro čisto željezo, koje danas nazivamo kovanim željezom. [[Željezo]] u čistom stanju, međutim, mekše je od bronce, a k tome u dodiru s [[Vlažnost zraka|vlažnim zrakom]] brzo [[Oksidacija|oksidira]], tj. [[korozija|hrđa]]. Stoga drevim metalurzima nije ni moglo biti naročito zanimljivo – sve dok nije izumljen način da se dobije tzv. „dobro željezo“. <ref> [http://www.riteh.uniri.hr/zav_katd_sluz/zm/pdf/nastava/mehanika_materijala/Povijest.pdf]{{Neaktivna poveznica|bot=InternetArchiveBot }} "Povijesni razvitak materijala", www.riteh.uniri.hr, 2011.</ref>
 
„Dobro željezo“ proizvodilo se ponavljanjem nekoliko ciklusa koji su se sastojali od zagrijavanja komada spužvastog željeza na temperaturu od oko 1200 [[Celzijev stupanj|°C]], da bi omekšalo, a zatim udaranja čekićem, da bi se uklonila troska, a željezo sabilo. Zagrijavanje se obavljalo u posebnim pećima na [[drveni ugljen]]. Tom je prilikom željezo dolazilo u doticaj s [[ugljikov monoksid|ugljikovim monoksidom]], kao produktom nepotpunog [[gorenje|izgaranja]] drvenog uglja. To je pak pogodovalo difuziji [[ugljik]]a u površinski sloj željeza. Kao rezultat nastajala bi [[slitina]] željeza i ugljika ([[čelik]]) bitno tvrđa i od bronce, čak i ako bi udio ugljika bio svega 0,5%. Pronađen je, dakle, čelik. Njegova su se mehanička svojstva također mogla poboljšati plastičnom deformacijom. Povrh toga, ljudi su već u ono doba morali primijetiti da se pougljičenjem ograničenim samo na površinski sloj, npr. oštrice [[mač]]a ili vrška [[alat]]a, postiže vrlo povoljna kombinacija visoke površinske [[tvrdoća|tvrdoće]] s dobrom [[duktilnost|duktilošću]] (žilavost) unutrašnjosti, jezgre, izratka. Opisana metoda selektivnog pougljičavanja u biti odgovara suvremenom postupku [[Cementiranje čelika|cementiranja]]. Uloga ugljika u promjeni svojstava željeza, odnosno čelika, onodobnim metalurzima naravno nije bila poznata. Znanje i vještina izrade dobrog oružja ili alata stjecali su se [[iskustvo]]m. <ref> [http://www.simet.unizg.hr/nastava/predavanja/Fizikalna%20metalurgija%20I.pdf/view] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20140704150245/http://www.simet.unizg.hr/nastava/predavanja/Fizikalna%20metalurgija%20I.pdf/view |date=4. srpnja 2014. }} "Fizikalna metalurgija I", dr.sc. Tanja Matković, dr.sc. Prosper Matković, www.simet.unizg.hr, 2011.</ref>
 
== Izvori ==
84.978

uređivanja