Asirska Crkva istoka: razlika između inačica

'''Asirska Crkva Istoka''' ili, punim imenom, '''Sveta apostolska katolička asirska Crkva Istoka''' kršćanska je Crkva koja vuče korijene iz [[babilon]]ske crkve, a po predaji osnovao bi je [[sveti Toma, apostol]]. Ponekad je se naziva i Asirska pravoslavna Crkva, a u povijesti je poznata i kao »Crkva mučenikâ«, zbog brojnih primjera mučeništva među njezinim članovima.

 

Asirska Crkva svoje početke ima već u 2. stoljeću na području nekadašnje [[Asirija|Asirije]], [[Babilonija|Babilonije]] i [[Perzija|Perzije]]. Poznato je da je [[325]]. održan [[sinod]] u [[Seleucija-Ktesifon|Seleuciji-Ktesifonu]], a bavio se uređivanjem jurisdikcijskih ovlasti pojedinih [[biskup]]a. Na sljedećem sinodu u istom gradu [[410]]. godine, kršćanske zajednice u [[Mezopotamija|Mezopotamiji]] odbile su se podrediti [[Antiohija|Antiohiji]] i »zapadnim« biskupima, a biskup Seleucije-Ktesifona uzeo je naslov [[katolikos]]a.

 

 

Asirska pravoslavna Crkva odvojila se od ostatka Crkve slijedom sukobâ oko [[nestorijanstvo|nestorijanskoga]] krivovjerja i [[Efeški sabor|Efeškoga sabora]] [[431]]. [[Nestorije]], učenik [[Teodor Mopsuestijski|Teodora Mopsuestijskog]], i [[carigrad]]ski biskup, naučavao je da je [[sveta Marija|Marija]] majka Kristova, ali ne i majka Božja, te da su u Kristu bitno odijeljeni božanstvo i čovještvo, kao dvije osobe. Tome se nauku usprotivio [[aleksandrija|aleksandrijski]] biskup [[Ćiril Aleksandrijski|Ćiril]], govoreći da je Marija Bogorodica ([[grčki jezik|grč.]] ''Theotokos''), a Krist je jedinstven u svome božanstvu i čovještvu.

To neslaganje dovelo je do Efeškog sabora na kojem je osuđeno [[nestorijanstvo]]. Ipak, u crkvama [[sirski jezik|sirskoga jezika]] Teodor Mopsuestijski bio je osobito štovan, a tako i njegov učenik Nestorije. Njegovi su učenici otišli u [[Perzija|Perziju]], koja je bila u stalnim sukobima s [[bizant]]om. Perzijski su vladari, zbog toga sukoba, nastojali u svemu podržavati razlike između kršćana u tome carstvu i onih u Bizantu. Tako su jamčili zaštitu Nestoriju ([[462]].), pogubili Bizantu naklonjenog katolikosa Babovaja i zamijenili ga nestorijanskim biskupom Bar Saumom ([[484]].), te dozvolili prijelaz škole iz [[Edesa|Edese]], nakon što ju je bizantski car zatvorio, u perzijski grad [[Nisibis]] ([[489]].).

 

 

U vrijeme kad su nestorijanski kršćani došli iz Edese, poglavar je bio Babej (nazivan i Babovaj i Babaj; [[457]].-[[484]].), koji ih je, čini se, dobro prihvatio. Ipak, u travnju [[484]]. optužen je pred kraljem da je surađivao s [[Carigrad]]om, te je pogubljen. Kroz sljedećih sto godina Crkva je bila oslabljena brojnim borbama, a posebice raspravama oko monaškog života i ženidbe svećenika.

Uskoro je takva kristologija postala obvezna u Crkvi, a asirsko je monaštvo pročišćeno i obnovljeno.

 

 

Asirski su kršćani vrlo rano stigli do [[Indija|Indije]], te su postali poznati kao »kršćani svetog Tome.« Do 16. stoljeća biskupi su u Indiju slani iz Mezopotamije, što je prekinuo dolazak [[portugal]]skih misionara koji su dozvoljavali ređenje samo biskupima u zajedništvu s rimskim [[papa|papom]]. Dio kršćana koji je težio neovisnosti povezao se s [[Kaldejska sirska Crkva|Kaldejskom sirskom Crkvom]]. U 19. stoljeću kršćani iz [[Trichur]]a tražili su da ima se zaredi domaći biskup u zajedništvu s Asirskom Crkvom Istoka. Tako je ustanovljena Kaldejska sirska Crkva kao dio Crkve Istoka, s vlastitim [[metropolit]]om.

 

Asirska Crkva prva je od svih kršćanskih crkava prodrla u [[Kina|Kinu]] ([[635]].) te stigla do [[Mongolija|Mongolije]], a ostaci vezani uz ovu Crkvu mogu se naći u [[Xi’an]]u, tadašnjoj prijestolnici Kine, a sadrže natpise iz 8. stoljeća. No, kad je [[Tang Wu Zong]] odlučio zabraniti sve strane religije u Kini, kršćanstvo je u velikoj mjeri nestalo. Crkva je preživjela među [[Ujguri]]ma i doživjela obnovu pod [[Mongoli]]ma u vrijeme dinastije Yuan, te je [[1281]]. domaći biskup izabran za patrijarha. Ostaci samostana sv. Križa iz 14. stoljeća još uvijek se mogu vidjeti nedaleko od [[Peking]]a.

 

Nedavna istraživanja potvrđuju prisutnost kršćanstva u [[Tibet]]u već u 6. i 7. stoljeću, a posebno su brojni bili u 8. stoljeću, te je patrijarh Timotej I. ([[727]].-[[823]].) pisao o potrebi imenovanja još jednog biskupa za to područje.

 

 

U 15. stoljeću u ovoj je Crkvi odlučeno da naslov patrijarha može biti dodijeljen samo među rodbinom tadašnjeg patrijarha mar Šimuna IV. To je dovelo do nesuglasica, te konačnog odvajanja dijela Crkve predvođenog suparničkim patrijarhom mar Johananom Soulakom VIII. [[1552]]., koji se susreo s papom i ušao u zajedništvo s [[Rimokatolička Crkva|Rimokatoličkom Crkvom]]. Asirska Crkva otad ima dva suparnička poglavara: nasljednog patrijarha u Alkošu (današnji sjeverni [[Irak]]) i patrijarha koji je u jedinstvu s papom, a sjedište mu je u Diyarbakiru (današnja istočna [[Turska]]). Takvo je stanje ostalo do [[1662]]. kad je tadašnji diyarbakirski patrijarh prekinuo veze s Rimom i uspostavio jedinstvo s vodstvom u Alkošu, te se preselio u Qochanis u turskim brdima. [[Sveta stolica]] tada je imenovala novog katoličkog patrijarha, a ova se s Rimom sjedinjena Crkva naziva [[Kaldejska katolička Crkva]].

[[1804]]. izumro je rod patrijarha u Alkošu, te je ova Crkva prihvatila poglavarstvo Kaldejske Crkve, dok su patrijarsi u Qochanisu ostali neovisni.

 

Nakon progona pod hašemitskom monarhijom, zbog suradnje s [[Britanci|Britancima]] za vrijeme i nakon [[Prvi svjetski rat|Prvog svjetskog rata]] Asirska Crkva Istoka doživjela je velike progone, a patrijarh je na kraju bio prisiljen napustiti sjedište, te je [[1933]]. prešao na [[Cipar]], a kasnije i u [[Chicago]] i [[San Francisco]]. Danas je sjedište ovog patrijarha [[Babilon]]a u Chicagu, a njegova Crkva broji oko 4,5 milijuna članova, od čega manje od 1 milijuna živi u Iraku.

 

Novi sukobi započeli su u Asirskoj Crkvi Istoka [[1964]]. kad je nasljednom patrijarhu mar Ešaju Šimunu XXIII. izabran suparnik u osobi drugog patrijarha, mar Tome Darma, koji je svoju Crkvu nazvao Stara Crkva Istoka. U Asirkoj Crkvi Istoka mar Ešaja Šimuna XXIII. naslijedio je mar Dinka IV. koji je [[11. studenoga]] [[1994]]. susreo papu [[Ivan Pavao II.|Ivana Pavla II.]] te s njime potpisao Zajedničku kristološku izjavu. Jedan od plodova toga dogovora bili su i poboljšani odnosi između Asirske Crkve Istoka i Kaldejske katoličke Crkve.

 

 

Najčešća [[euharistija|euharistijska]] [[liturgija]] u Crkvi Istoka jest Liturgija Adaja i Marija. Poznata je po tome što u njoj nedostaju [[Isus]]ove riječi ustanovljenja euharistije, što ih je izgovorio na Posljednjoj večeri (»ovo je tijelo moje« ... »ovo je krv moja«). Stoga je ponekad, osobito na katoličkoj strani, osporavana valjanost te liturgije. Ipak, [[2001]]. godine Papinsko vijeće za promicanje jedinstva kršćana i Kongregacija za nauk vjere izjavili su da je ova liturgija valjana, te da rimokatolici mogu primati pričest u Asirskoj Crkvi Istoka u slučaju kad ne bi imali mogućnost pohoditi vlastite crkve.

 

Asirska Crkva Istoka, kao i sve ostale predreformacijske crkve ima [[sedam svetih sakramenata]], no premda je broj isti, nije riječ uvijek o istim sakramentima.