Ataraksija: razlika između inačica

Osobiti značaj dobiva kod grčkih [[filozofija|filozofa]] u razdoblju [[helenizam|helenizma]], koji slijede [[Demokrit]]ovo učenje da je ataraksija najveće dobro koje čovjek u životu može postići; ona je također cilj [[filozofija|filozofije]], tj. žudnje za mudrošću: [[mudrac]] je onaj koji je postigao duševni mir, a ne onaj koji je postigao spoznaju svijeta.

 

Ataraksija je kod helenističkih filozofa različitih smjerova trajno stanje potpune duševne smirenosti, ravnodušnosti, nepodložnosti uzbuđenjima. [[Stoicizam|Stoici]] također koriste riječ [[apatija]]; to međutim nije apatija u današnjem smislu riječi. Mudrac, koji je postigao stanje ataraksije, nije nezainteresiran, tup, bezvoljan. Iako uvijek čuva svoj unutarnji mir, on može biti aktivan i uživati u životu. (To je slično koncepciji '''wu-wei''', "aktivnog nedjelovanja", u kineskom [[taoizmu]].)

 

[[Skepticizam|Skeptici]] naučavaju da se do ataraksije dolazi suzdržavanjem od izricanja stavova o bilo kojem spornom pitanju. ''(Vidi: [[Piron iz Elide#Epohe i ataraksija|Piron iz Elide: Epohe i ataraksija]].)'' Čovjek ne može spoznati pravu prirodu stvari, nego samo privide; s tim se treba pomiriti da bi se postigao trajni duševni mir. Djelovati treba konformistički, u skladu s običajima sredine u kojoj pojedinac živi, da bi se izbjegli sukobi, iako jedni običaji nisu bolji od drugih.

 

[[Stoicizam]] također ističe ideal ataraksije (apatije), koji se postiže u stanju [[autarkija|autarkije]], samodostatnosti (mudrac je sam sebi dostatan). Stoici, za razliku od skeptika, vjeruju u mogućnost spoznaje svijeta, odnosno [[sudbina|sudbine]], svjetskog uma, providnosti, [[logos]]a, koji svijetom upravlja. Međutim, iako može spoznati, čovjek ne može utjecati na svjetski um, na sudbinu svijeta i svoju vlastitu; sloboda se sastoji u uviđanju nužnosti (misao koju u [[novovjekovna filozofija|novovjekovnoj filozofiji]] prihvaća [[G.W.F. Hegel|Hegel]], što vodi do smirenosti. Stoički mudrac trpi nevolje kao i uživa blagodati sa podjednakom neuznemirenošću.

 

Kod [[Epikur]]a i njegovih sljedbenika, stanje ataraksije podrazumijeva više vedrine i težnji zadovoljstvu nego kod stoika. Epikur poučava [[hedonizam]]: ugoda je dobro, a bol je zlo; ali ugoda za njega znači prvenstveno odsutnost bola. Epikurejski mudrac, za razliku od stoičkog, neće ravnodušno trpjeti tjelesne bolesti i bolove, ali neće ni tražiti osjetilne naslade. Sloboda od boli omogućava duševni mir, koji ne znači pasivnost, nego uživanje u višim i trajnijim zadovoljstima, radostima duha, koje doživljavamo u ljepoti, prijateljstvu, solidarnosti, razboritosti, čestitosti, pravednosti.