Biheviorizam: razlika između inačica

Bihevioristička škola mišljenja djelovala je u [[20. stoljeće|20. stoljeću]] istovremeno s [[psihoanaliza|psihoanalitičkim]] pokretom u psihologiji. Njeni glavni utjecajnici bili su [[Ivan Pavlov]], koji je istraživao [[klasično uvjetovanje]], [[John B. Watson]] (1878.-1958.) koji je odbacio introspektivne metode i tražio ograničavanje psihologije na eksperimentalne laboratorijske metode. Njegov učenik, [[B.F. Skinner]], pokušao je dati etičku pozadinu biheviorizmu povezujući ga s [[pragmatizam|pragmatizmom]].

 

 

{{psihologija}}

 

 

Ne postoji općenito dogovorena klasifikacija biheviorizma, pa bi neki nadopunili ili promijenili sljedeći popis.

 

KLASIČNI: Watsonov biheviorizam; objektivno proučavanje ponašanja; bez mentalnog života, bez unutarnjih stanja; misao je prikriven govor. METODOLOŠKI: Objektivno proučavanje ponašanja treće osobe; psihološki podaci moraju biti međupredmetno provjerivi; bez teoretskih propisa. Apsorbiran je u opće eksperimentalnu i kognitivnu psihologiju. Dva popularna podtipa su NEO-: Hullianov i post-Hullianov, teoretski, grupiranje podataka, nedinamičan, fiziološki, i PURPOZIVNI: Tolmanova bihevioristička anticipacija kognitivne psihologije. RADIKALNI: Skinnerski biheviorizam, uključuje bihevioralni pristup ‘mentalnom životu;’ nemehanistički; unutarnja stanja nisu dozvoljena. TELEOLOŠKI: Post-Skinnerski, purpozivan, blizak mikroekonomiji. TEORETSKI: Post-Skinnerski, prihvaća unutarnja stanja (koža stvara razliku); dinamičan, ali eklektičan u izboru teoretskih struktura, ističe štedljivost.

 

 

Rano u [[20. stoljeće|20. stoljeću]] [[John B. Watson]] je pokazao u svojoj knjizi ''Psihologija sa stajališta biheviorista'' (''Psychology from the Standpoint of a Behaviorist'') vrijednost psihologije koja se usredotočila na ponašanje unutar i same sebe, a ne kao metodu proučavanja svijesti. To je bio važan prekid od strukturalističke psihologije tog vremena, koja je koristila metodu [[introspekcija|introspekcije]] te je smatrala proučavanje ponašanja bezvrijednim. Watson je nasuprot tome proučavao prilagodbu organizama njihovim okolinama, mnogo određenije posebni podražaj koji vodi organizme da naprave vlastite reakcije. Većina Watsonova rada bila je [[komparativna psihologija|komparativna]], tj. proučavao je i uspoređivao ponašanje ljudi s ponašanjem životinja. Watsonov pristup je bio pod jakim utjecajem rada ruskog fiziologa [[Ivan Pavlov|Ivana Pavlova]], koji je slučajno naišao na fenomen klasičnog [[uvjetovanje|uvjetovanja]] (naučenih [[refleks|refleksa]]) u proučavanju probavnog sustava pasa, pa je kasnije detaljno istražio fenomene svojega otkrića. Watsonov pristup naglasio je fiziologiju i ulogu podražaja u proizvodnji uvjetovanih reakcija - izjednačavajući većinu ili sve funkcije na refleks. Zbog toga se razloga Watsona može opisati kao P-R (podražaj-reakcija) psihologa.

 

 

Watsonov bihevioristički manifest uvjerio je većinu akademskih istraživača u [[eksperimentalna psihologija|eksperimentalnoj psihologiji]] na važnost proučavanja ponašanja. Posebno je u polju [[komparativne psihologije]] bilo u skladu s upozoravajućom bilješkom koja je udarena [[Morganov top|Morganovim topom]], a protiv nekih od mnogih antropomorfskih radova poput rada [[George Romanes|Georgea Romanesa]] u kojemu su mentalna stanja slobodno pripisana životinjama. Na to su brzo prionuli istraživači poput [[Edward L. Thorndike|Edwarda L. Thorndikea]] (koji je proučavao sposobnosti mačaka u bježanju iz labirinta). Većina psihologa je ipak zauzela položaj koji se sada naziva [[metodološki biheviorizam]]: oni su potvrdili da je ponašanje ili jedina ili najlakša metoda promatranja u psihologiji, ali smatraju da bi se moglo koristiti za izvlačenje zaključaka o mentalnim stanjima. Među najpoznatijim bihevioristima dvadesetog stoljeća koji su zauzeli tu vrstu položaja bili su [[Clark L. Hull]], koji je opisao svoj položaj kao neobiheviorizam, i [[Edward C. Tolman]], koji je razvio velik dio onoga što će kasnije postati kognitivističkim programom. Tolman je tvrdio da su štakori oblikovali kognitivnu mapu naučenih labirinata čak i u odsutnosti nagrade, te da je veza između podražaja i reakcije (P->R) posredovana trećim terminom - organizmom (P->O->R). Njegov je pristup kasnije nazvan, među ostalim stvarima, purpozivni biheviorizam.

Ostale kritike uperene na biheviorističke tvrdnje oslobođene su vrijednosti. To je nemoguće (smatra se) jer je svaka teorija ukaljana ideološkom premisom koja vodi informaciji na prvom mjestu i krajnje primjetne činjenice proučavaju se iz tog razloga. Primjer te 'vrjednosne pristranosti' bi bio da kroz tu disciplinu termin 'demokracija' postaje natjecanje između elita za izbor 'a la' zapadnjačkom shvaćanju radije nego bitno spornog pojma što se doslovno tiče pravila naroda (demos). Na taj je način biheviorizam inherentno pristran i smanjuje djelokrug političke analize. Usprkos tomu još uvijek uspijeva uvesti novu znanstvenu strogost u političku analizu te je ostavio u naslijeđe bogatstvo novih informacija.

 

[[Slika:Skinner.jpg|right|thumb|Burrhus Frederic Skinner]]

[[B.F. Skinner]], koji je proveo eksperimentalan rad uglavnom u komparativnoj psihologiji od [[1930-e|1930-ih]] do [[1950-e|1950-ih]], ali je praktički do svoje smrti [[1990]]. ostao najpoznatiji teoretičar i predstavnik (pobornik) biheviorizma, razvio je posebnu vrstu bihevioralne filozofije nazvanu [[radikalni biheviorizam]]. On je također smatrao da je pronašao novi oblik psihološke znanosti koju je nazvao [[bihevioralna analiza]] ili [[eksperimentalna analiza ponašanja]].

 

 

Skinner je bio utjecajan u definiranju radikalnog biheviorizma, filozofije koja kodificira osnovu njegove škole istraživanja (nazvanu Eksperimentalna analiza ponašanja, ili EAB). Dok se EAB razlikuje od ostalih pristupa bihevioralnom istraživanju u brojnim metodološkim i teoretskim stajalištima, radikalni biheviorizam polazi od metodološkog biheviorizma najznačajnije u prihvaćanju postupka osjećaja, stanja misli i introspekcije kao zbiljski i znanstveno popustljive. To se radi njihovim poistovjećivanjem kao nešto nedualističko, pa ovdje Skinner uzima pristup 'podijeli pa vladaj' s nekim slučajevima koje se identificiraju s tjelesnim uvjetima ili ponašanjem, i drugima koji daju širu 'analizu' u terminima ponašanja. Radikalni biheviorizam se ipak zaustavlja kratko na identificiranju osjećaja kao uzroka ponašanja.

Uz druga različita stajališta bili su odbacivanje refleksa kao modela svega ponašanja i obrane znanosti ponašanja komplementarne ali neovisne od fiziologije.

 

 

Ovaj suštinski filozofski položaj dobio je snagu nakon uspjeha Skinnerova ranog eksperimentalnog rada sa štakorima i golubovima, sažetih u njegovim knjigama ''Ponašanje organizama'' (''The Behavior of Organisms'', 1938.) i ''Rasporedi pojačavanja'' (''Schedules of Reinforcement'', 1957. zajedno s C. B. Fersterom). Od posebne je važnosti bila njegova koncepcija operantne reakcije od koje je kanonski primjer štakorov pritisak poluge. U suprotnosti s idejom fiziološke ili refleksne reakcije, operantna je razred strukturalno različitih ali funkcionalno istovjetnih reakcija. [[Štakor]] je primjerice mogao pritisnuti polugu sa svojom lijevom ili desnom pandžom ili možda repom, a zajednička posljedica svih tih reakcija djeluje (eng. operate) u cijelom svijetu na isti način. Za operante se često misli kao o vrstama reakcija, gdje se pojedinci razlikuju, ali se razred slaže u svojoj funkciji-- dijeljenje posljedica s operantima i reproduktivan uspjeh s vrstama. To je jasna razlika između Skinnerove teorije i P-R teorije.

Skinnerov empirijski rad proširio se na ranije istraživanje učenja [[pokušaj i pogreška|pokušajima i pogreškama]] koje su napravili istraživači poput Thorndikea i Guthriea i s konceptualnim – Thorndikeova zamisao o 'uparivanju' ili 'povezivanju' podražaja i reakcije je napuštena – i s metodološkim reformulacijama – upotreba 'slobodnog operanta' nazvanog tako jer je životinji sada bilo dopušteno reagirati u vlastitoj mjeri radije nego u serijama pokušaja određenih postupcima izvođača eksperimenta. Skinner je s tom metodom proveo vrijedan eksperimentalni rad o efektima različitih rasporeda i mjera potkrepljenja u mjerama operantnih reakcija koje su izvodili štakori i golubovi. Postigao je izniman uspjeh u treniranju životinja izvođenju neočekivanih reakcija, odašiljanju velikog broja reakcija, te demonstraciji mnogih empirijskih pravilnosti na čisto bihevioralnoj razini.

 

 

Kako se Skinner okrenuo od eksperimentalnog rada radi filozofske potpore znanosti ponašanja, njegova se pažnja prirodno okrenula ljudskom jeziku. Njegova knjiga ''Verbalno ponašanje'' (''Verbal Behavior'', 1957.) izložila je rječnik i teoriju za funkcionalnu analizu verbalnog ponašanja. To je poznato po napadu lingvista [[Noam Chomsky|Noama Chomskyja]] koji je predstavio argumente za slom Skinnerova pristupa u domeni jezika i općenito. Skinner nije opovrgnuo istraživanje kasnije govorivši da mu je bilo jasno da Chomsky nije pročitao njegovu knjigu (iako su sljedeća opovrgavanja omogućili uz druge i Kenneth MacCorquodale i David Palmer). Skinnerovi zagovaratelji tvrde da je Chomskyjevo razmatranje pristupa bilo površno u nekoliko pogleda, ali primjeren predmet za proučavanje jezika bio je glavna točka neslaganja. Chomsky je (poput mnogih lingvista) naglasio strukturalna svojstva ponašanja, dok je Skinner naglasio njegove kontrolne varijable.

Ono što je bilo značajno za biheviorističku analizu ljudskog ponašanja nije bilo toliko jezično obogaćivanje koliko interakcija između jezika i sakrivenog ponašanja. U reizdanju eseja u svojoj knjizi ''Okolnosti pojačanja'' (''Contingencies of Reinforcement'') iz 1969., Skinner je zauzeo stajalište da ljudi mogu stvoriti lingvističke podražaje koji će onda zadobiti nadzor nad njihovim ponašanjem na isti način kao što bi to učinili i vanjski podražaji. Mogućnost takve ''instrukcionalne kontrole'' nad ponašanjem značilo je da okolnosti proučavanja ne bi uvijek proizvodile isti učinak na ljudsko ponašanje jer bi to vjerodostojno činile i na ostale životinje. Fokus radikalnobiheviorističke analize ljudskog ponašanja stoga se promijenio na pokušaj razumijevanja interakcije između instrukcionalne kontrole i kontingentne kontrole, te također na razumijevanje bihevioralnih procesa koji određuju koje naredbe su stvorene i kakav nadzor one stječu nad ponašanjem. Važne osobe u tom nastojanju su [[A. Charles Catania]], [[C. Fergus Lowe]] i [[Steven C. Hayes]].

 

Skinnerovo gledište ponašanja najčešće se karakterizira kao "molekularno" gledište ponašanja, to jest svako ponašanje može biti raščlanjeno u atomističkim dijelovima ili molekulama. To gledište je nepouzdano kada netko smatra svoj potpuni opis ponašanja kao što je prikazano u članku "Odabir prema posljedicama" ("Selection by Consequences") iz 1981. i mnogim drugim djelima. Skinner je tvrdio da potpuni obračun ponašanja upliće razumijevanje povjesnog odabira na tri razine: biologija (prirodni odabir ili filogenija životinje); ponašanje (povijest potkrepljenja ili ontogenija bihevioralnog repertoara životinje); te za neke vrste, kultura (kulturni običaji društvenih grupa kojoj životinja pripada). Taj je cijeli organizam sa svim tim povijestima onda u interakciji sa svojom okolinom. Skinner je često opisivao čak svoje vlastito ponašanje kao proizvod vlastite filogenetske povijesti, vlastite povijesti potkrepljenja (koja uključuje učenje kulturnih običaja) koje su trenutačno u interakciji s okolinom. Molarni bihevioristi (npr. [[Howard Rachlin]]) smatraju da se ponašanje ne može razumijeti fokusiranjem na trenutačne događaje. To jest, oni smatraju da se ponašanje može razumijeti najbolje u terminima [[krajnji uzrok|krajnjeg uzroka]] povijesti i da molekularni bihevioristi čine pogrešan zaključak izmišljanjem fiktivnog [[približni uzrok|približnog uzroka]] za ponašanje. Molarni bihevioristi smatraju da su standardna molekularna tumačenja poput "asocijativne snage" takvi fiktivni približni uzroci koji jednostavno uzimaju mjesto molarnih varijabli poput stope potkrepljenja. Stoga će molarni bihevioristi definirati ponašanje poput voljenja nekoga kao izlaganje obrasca ponašanja voljenja tijekom vremena, ne postoji poznati približni uzrok ponašanja voljenja (tj. ljubavi) već samo povijest ponašanjâ (čije trenutačno ponašanje može biti primjerom) može biti primjer koji se može kratko opisati kao ljubav.

 

Nedavni eksperimentalni rad (vidi ''Časopis eksperimentalne analize ponašanja'' i ''Časopis eksperimentalne psihologije: Animalni procesi ponašanja''-- 2004. i kasnije) pokazuje prilično jasno da je ponašanje pod utjecajem jednako molarnih (tj. prosječnih stopa potkrepljenja) i molekularnih varijabli (npr. vrijeme koje prethodi reakcijama). Ono što je potrebno je razumijevanje realne dinamike operantnog ponašanja koja će uplesti procese i u kratkom i u dugovremenskom opsegu.

 

 

Biheviorizam je istodobno pokret u psihologiji i filozofski pravac. Temeljna premisa radikalnog biheviorizma jest ta da bi proučavanje ponašanja trebala biti prirodna znanost poput kemije ili fizike bez ikakvog obzira na hipotetska unutarnja stanja organizma. Druge različitosti poput teoretskog biheviorizma dopuštaju unutarnja stanja, ali ne zahtjevaju da budu mentalna ili imaju bilo kakav odnos prema subjektivnom iskustvu. Biheviorizam zauzima funkcionalno gledište ponašanja.

* [[J. E. R. Staddon]]

 

 

Sociolozi se općenito suprostavljaju biheviorizmu. Umjesto njega sociolozi zastupaju "[[teoriju akcije]]" koja uzima u obzir [[ljudska slobodna volja|ljudsku slobodnu volju]].

 

 

* [[J. J. Gibson]]

* [[Tibor Machan]]

 

 

*[[Uvjetovanje]]

*[[Filozofija misli]]

 

*[http://etext.lib.virginia.edu/cgi-local/DHI/dhi.cgi?id=dv1-30 ''Rječnik povijesti misli'':] Biheviorizam

* http://www.biozentrum.uni-wuerzburg.de/genetics/behavior/learning/behaviorism.html

* http://www.apa.org/divisions/div25/

 

<!-- prevedeno sa ne wikija, ali neprimjenjivo kod nas:

[[Category:Socijalna filozofija]]