Jugoslavenska demokratska stranka: razlika između inačica

'''Demokratska stranka''', odnosno '''Jugoslavenska demokratska stranka''' osnovana je [[1919]]. kao stranka "integralnog jugoslavenstva". Kasnije odbacuje tu ideologiji i ograničena je na izborne uspjehe među Srbima na području Srbije, Vojvodine i Crne Gore. Obnovljena je [[1990]]. isključivo u Srbiji (kasnije dolazi i do raskola, pa postoje "Demokratska stranka" i "Demokratska stranka Srbije".)

 

Na izborima [[1920]]. i [[1923]]. osvaja znatan broj glasova u Srbiji, Crnoj Gori, Vojvodini te u Hrvatskoj i Slavoniji, te manji dio u Dalmaciji, Sloveniji i Bosni i Hercegovini. Godine [[1924]]. inicijator njenog osnivanja [[Svetozar Pribićević]] napustio je stranku te osnovao [[Samostalna demokratska stranka|Samostalnu demokratsku stranku]], koja na izborima [[1925]]. i [[1927]]. preotima demokratima glasove na području Hrvatske i Slavonije te Slovenije. Tako Demokratska stranka ostaje pretežno vezana uz Srbiju, Vojvodinu i Crnu Goru.

 

Za vrijeme [[Drugi svjetski rat|Drugog svjetskog rata]] njeni predstavnici djeluju u izbjegličkoj vladi u Londonu. Nakon rata obnavljaju svoje djelovanje u [[Druga Jugoslavija|Drugoj Jugoslaviji]], ali ubrzo u tome bivaju onemogućeni. Godine [[1990]]. stranka je obnovljenja i postaje jedna od najvažnijih srbijanskih stranaka.

 

Ubrzo nakon osnivanja [[Kraljevina Srba, Hrvata i Slovanaca|Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca]], u

siječnju [[1919]]., [[Svetozar Pribićević]] (tada ministar unutrašnjih poslova i jedan od najmoćnijih ljudi u državi) najavljuje osnivanje nove stranke, koja će zastupati ideju integralnog jugoslavenstva. Na njegovu inicijativu je već u veljači održan veliki zbor u Sarajevu, uz sudjelovanje predstavnika predratne [[Hrvatsko-srpska koalicija|Hrvatsko-srpske koalicije]] i još desetak jugoslavenski orijentiranih stranaka i grupa iz [[prečani|prečanskih]] krajeva, tj. pokrajina bivše [Austro-Ugarska|Austro-Ugarske]] (Hrvatska, Dalmacija, Bosna i Hercegovina, Slovenija i Vojvodina). Većina njih prihvatila je ujedinjenje u novu stranku pod imenom '''Demokratska stranka'''.

Ubrzo su se toj inicijativi pridružile tri stranke iz Srbije: ''[[Samostalna radikalna stranka]]'' (predsjednik [[Ljubo Davidović]]), ''[[Naprednjačka stranka (Srbija)|Naprednjačka]]'' ([[Vojo Marinković]]) i ''[[Liberalna stranka (Srbija)|Liberalna]]'' ([[Vojo Veljković]]). Konferencija ujedinjenja održana je u Sarajevu u svibnju [[1919]]. Iako je Pribićević dao inicijativu za osnivanje nove stranke, on kao [[prečani]]n nije bio pogodna osoba za osvajanje glasova u Srbiji, pa je za predsjednika nove stranke izabran [[Ljubo Davidović]]. ''(Horvat, str. 158-159; Matković, str. 39-41; Gligorijević, str. 15-81)''

 

Stranka je na izborima za ustavotvornu skupštinu [[Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca|Kraljevine SHS]] [[28. studeni|28. studenoga]] [[1920]]. godine snažnim promoviranjem integralnog jugoslavenstva osvojila većinu glasova Srba [[prečani|prečana]] te znatan dio glasova Hrvata, koji su težili snažnoj državi da ih zaštiti od Italije (na dijelu teritorija Dalmacije koji je Italija zaposjela izbori nisu bili održani). Također osvaja glasove malobrojnih slovenskih liberala (većinu glasova u Slovenija osvojila je [[klerikalizam|klerikalna]] [[Slovenska ljudska stranka]]). Osvojila je najveći broj glasova (319.448, odnosno 19,9%) i 92 mandata ([[Narodna radikalna stranka]] osvojila je 284.575 glasova i 91 mandat). Uz [[Komunistička partija Jugoslavije|komuniste]] (198.756 glasova i 58 mandata), DS je jedina stranka kadra osvajati glasove u svim dijelovima nove države; većinu su međutim (od osam područja) osvojili jedino na području Južne Srbije (područje koje je Srbija osvojila u [[Balkanski ratovi|Balkanskim ratovima]] 1912.–1913.). Na području Hrvatske i Slavonije osvojili su 19 mandata (od 93), a Dalmacije jedan (od 11). U sjevernoj Srbiji 32 (radikali 41), južnoj Srbiji 24 (slijede komunisti sa 18). ''(Čulinović, I, str. 308-311)''

 

1. siječnja 1921. formirana je koalicijska vlada radikala i demokrata, kojoj je na čelu [[Nikola Pašić]].

 

Međutim, suparništvo [[Svetozar Pribićević|Pribićevića]] i [[Ljubo Davidović|Davidovića]], odnosno srbijanaca i [[prečani|prečana]], od početka je dijelilo stranku u dva tabora. Dok je Pribićevića pokretala odanost idealu integralnog jugoslavenstva i unitarističkom uređenju države, za političare iz Srbije najvažnija je bila taktika u nastojanju da se potisne dominacija [[Narodna radikalna stranka|Radikalne stranke]] u Srbiji. ''(Matković, str. 41)'' Zato su oni bili spremni i na popuštanja i kompromise sa [[federacija i konfederacija|federalističkim]] koncepcijama koje zastupa prije svega [[Stjepan Radić|Radićeva]] [[HRSS]]. To je dovelo do žestokog sukoba [[1922]]., ali je raskol tada izbjegnut.

 

Na izborima za Narodnu skupštinu [[18. ožujak|18. ožujka]] [[1923]]. stranka je povećala broj svojih glasova na 400.342, što zbog znatno većeg ukupnog broja glasača znači pad postotka sa 19,9 na 18,4%. Kako je i ukupni broj mandata u skupštini znatno smanjen (sa 419 na 312), te zbog osobina izbornog sustava (razmjerni izbori, ali u malim jedinicama, što daje prednost jačim strankama), broj mandata gotovo je prepolovljen: sa 92 na 51. Napredovali su s jedne strane [[Narodna radikalna stranka|radikali]], s druge [[HRSS]]. U sjevernoj Srbiji osvojili su 21 mandat (od 73; radikali 50), u južnoj Srbiji 12 (od 41; radikali 15 i [[Džemijet]] 14), Hrvatskoj i Slavoniji 10 (od 68), Vojvodini četiri (od 34), Crnoj Gori dva (od 7), Dalmaciji jedan (od 15), Sloveniji jedan (od 26), a u Bosni i Hercegovini ostali su bez mandata. ''(Čulinović, str. 411)''

 

U ožujku [[1924]]. predsjednik stranke [[Ljubo Davidović]] pregovara sa [[Stjepan Radić|Stjepanom Radićem]] i drugim oporbenim strankama o mogućoj koaliciji, koja bi mogla istisnuti s vlasti radikale. Za [[Svetozar Pribićević|Pribićevića]] su pregovori sa "separatistima" iz [[HRSS]] neprihvatljivi. Sa grupom od 14 zastupnika on [[26. ožujak|26. ožujka]] [[1924]]. istupa iz stranke kojoj je osnivač i osniva [[Samostalna demokratska stranka|Samostalnu demokratsku stranku]] (SDS). Slijedećeg dana [[Nikola Pašić|Pašić]] i Pribićević sastavljaju novu vladu.

 

Na parlamentarnim izborima [[8. veljača|8. veljače]] [[1925]]. Demokratska stranka spala je na 284.527 glasova (11,8 posto) i 37 mandata. (Režimskog terora i manipulacija bilo je na svim izborima, uz tendenciju jačanja; Demokratska stranka sada je u oporbi.) [[Narodna radikalna stranka|Radikali]] i [[Samostalna demokratska stranka|SDS]], nastupajući u koaliciji kao '''Nacionalni blok''', osvajaju većinu glasova Srba u Hrvatskoj, te dio glasova Hrvata i drugih. Tako je DS ostala bez ijednog mandata na području Hrvatske i Slavonije, a zadržala jedan mandat u Dalmaciji. Izgubila je i glasače u Sloveniji. Tako, nakon raskola, stranka gubi jugoslavenski karakter i ostaje vezana za Srbiju, Vojvodinu i Crnu Goru. ''(Čulinović, I, 447-456)''

 

Na izborima održanim [[11. rujan|11. rujna]] [[1927]]., stranka bilježi napredak: 381.784 glasova i 59 mandata. Teritorijalno je međutim ostala ograničena kao i 1925. ''(Čulinović, I, str. 497-502)''

 

U vrijeme [[Šestojanuarska diktatura|Šestojanuarske diktature]] djelovanje Demokratske stranke je, kao i ostalih stranaka, zabranjeno. Pod pritiskom diktature približavaju se [[Seljačko-demokratska koalicija|Seljačko-demokratskoj koaliciji]] i prihvaćaju [[federacija i konfederacija|federalizam]] kao rješenje nacionačnog pitanja u [[Kraljevina Jugoslavija|Kraljevini Jugoslaviji]]. Na parlamanternim izborima [[1935]]. i [[1938]]. nastupaju kao udružena opozicija zajedno sa [[Seljačko-demokratska koalicija|Seljačko-demokratskom koalicijom]] i [[Savez zemljoradnika|Zemljoradničkom strankom]].

 

Kada je Kraljevina Jugoslavija okupirana od strane [[Njemačka|Njemačke]] [[1941]]. godine, dio rukovodstva Demokratske stranke odlazi u [[UK|Veliku Britaniju]], gdje s ostalim strankama formira Vladu u izbjeglištvu. Mlađi rukovodioci ostaju u zemlji. Dio sudjeluje u kvislinškim vlastima, dio sudjeluje u [[četnici]]ma [[Draža Mihajlović|Draže Mihajlovića]], a dio u [[Narodnooslobodilački pokret|Narodnooslobodilačkom pokretu]].

 

Poslije završetaka rata i sporazuma [[Petar II. Karađorđević|Petra II. Karađorđevića]] i [[Josip Broz Tito|Josipa Broza Tita]], dio rukovodstva Demokratske stranke se vraća u zemlju i učestvuje u Privremenoj vladi. Predsjednik Demokratske stranke, [[Milan Grol]], postaje potpredsjednik Vlade. Na prvim izborima koji su u Jugoslaviji održani [[1945]]. godine, Demokratska stranka pokušava nastupiti protiv [[Komunistička partija Jugoslavije|Komunističke partije]]. Zbog represalija i neregularnosti, ona je te izbore bojkotirala. Nešto kasnije, poslije hapšenja Milana Grola i ostalih rukovodioca od strane komunista, njen rad je zabranjen, a imovina zaplijenjena.

 

Slijedeći započete procese promjena u [[Istočna Europa|istočnoj Europi]], grupa od trinaest intelektualaca u studenome [[1989]]. godine u Beogradu odlučuje da obnovi rad Demokratske stranke. Osnivačka skupština održana je [[3. veljače]] [[1990]]. godine u Beogradu. Tako je nastala prva oporbena stranka u Srbiji.

 

Neka osnovna literatura (samo knjige) i citirana literatura:

*[[Ferdo Čulinović, Čulinović, Ferdo]]: ''Jugoslavija između dva rata'', I. i II., Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 1961.