Hilel: razlika između inačica

Svojim djelovanjem presudno je utjecao na novo utemeljenje židovske vjere u vrijeme rimske vlasti. To je omogućilo preživljavanje [[židovstvo|židovstva]] nakon uništenja Hrama u [[Jeruzalem]]u 70. g.n.e, te konačnog raseljavanja preostalih Židova iz Palestine 135. g.

 

 

Kada je kralj Herod godine 37. pr.Kr. preuzeo vlast, pobio je ili protjerao gotovo sve članove [[Sinedrij]]a. Dvojica pošteđenih, Šamaja i Abtaljon, ipak su odbili položiti zakletvu poslušnosti novome kralju. Okupljaju oko sebe kolegij učenjaka ([[farizeji#pismoznanci|pismoznanaca]], pripadnika stranke [[farizej]]a. Oni proučavaju i tumače ne samo Toru, nego i usmeni Nauk. Zalaze među narod i podučavaju ga, nastojeći istaći i sačuvati suštinu židovske vjere nasuprot snažnom pritisku i privlačnosti dinamične helenske kulture (koji traje već tri stoljeća) i političke moći Rima (od 63. g.pr.Kr.).

U tim se nastojanjima [[farizeji|farizejski]] [[rabin]]i suprotstavljaju kraljevskom dvoru i stranci [[saduceji|saduceja]], koji se zadovoljavaju formalnim obdržavanjem obreda u Hramu i prilagođavaju se helenizmu i Rimu. Nasuprot Kraljevskom Vijeću, koje je zasnovao Herod kao svoje oruđe, ti učenjaci sebe smatraju jedinim pravim [[sinedrijem]]. Bore se za preuzimanje vodstva židovskog naroda na kulturnom i religijskom polju, ograničavajući se u politici na pasivni otpor, za razliku od političkih radikala koji će kasnije dobiti ime [[zeloti]].

 

 

Nakon smrti Šamaje i Abtaljona, kolegij [[farizeji|farizejskih]] [[rabin]]a zapao je u krizu. Uzrok su bili ne samo snažni vanjski pritisci, nego, vjerojatno i više, unutarnji raskoli, do kojih dolazi do različitih intepretacija Zakona. Do izražaja dolaze dva snažna proturječja u njihovoj strategiji.

To može voditi i do licemjerja: uvjerenja da im je zbog njihovog nadmoćnog znanja dozvoljeno ono, što drugima zabranjuju. Tu im je osobinu oko pola stoljeća kasnije, kao predstavnik prostoga puka, po [[evanđelje|evanđeljima]], žestoko zamjerao rabin Ješua iz Nazareta. Zaziv »Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri!«, koji se više puta ponavlja u 23. poglavlju Evanđelja po Mateju, pripisuje tu osobinu svim [[farizeji]]ma. Rabin Hilel, međutim, postavio je temelje za prevazilaženje te slabosti, i to ističući kao temelj vjere ona ista načela ljubavi i (ne)činjenja koja će zastupati i Ješua (Isus Krist).

 

 

U trenutku krize nakon smrti dvojice vođa, Hilel pokazuje svoju nadmoć u tumačenju Zakona pred ostalima. Preuzima vodstvo [[Sinedrij]]a s titulom ''Nasi'' (knez), kao i vodstvo stranke [[farizeji|farizeja]]. Svojim širokim duhom, prijaznom osobnošću i optimalnim kombiniranjem štovanja tradicije i prilagodbi povjesnim promjenama, on provodi radikalnu reformu i ponovo utjelovljuje Nauk. Hilel »učenje i život farizeja razvije do najvećeg savršenstva i započne novu epohu u povijesti židovstva.« ''(Keller, str. 36)'' U Talmudu ga se uspoređuje s Ezrom, koji je četiri stoljeća ranije, kada je Nauk bijaše zaboravljen, došao iz Babilona i ponovo ga uspostavio. Hilel je također došao iz Babilona i ponovo utemeljio Nauk.

O njegovoj predanosti učenju govori slijedeća priča: ''U svojoj četrdesetoj godini dođe Hilel iz Babilonije, kako bi naukovao (…) kod školskih poglavara Šamaje i Abtaljona. Bijaše siromah i zarađivaše svoj kruz kao vodonoša. Njegova dnevna zarada bijaše jedan tarpi. Od toga polovinud avaše vrataru učilišta, a od druge polovine hraniše on sebe i svoju obitelj. Jednom nije bio ništa zaradio, te ga vratar ne propusti. Tada se on pope na nadstrešnicu i sjede na prozor s rešetkama, kako bi iz usta Šamajinih i Abtaljonovih čuo riječi Svevišnjega. Bijaše to u predvečerje jednog sabata, kada je nježilo, a kad zajutriše Šamaja reče Abtaljonu: "Brate moj! Inače je svakog dana učilište osvijetljeno, no danas je mračno. Ili je možda maglovit dan?" Kada pogledaše u vis, ugledaše na prozoru neki ljudski lik. Popeše se sluge gore i ugledaše smrznuta čovjeka, prekrivena tri lakta debelim snijegom. Oslobodiše ga hladna pokrova, okupaše ga, i namazaše, te ga ugrijaše uz vatru. Svi govorahu: "Ovaj je vrijedan toga da se zbog njega prekrši sabat."'' (prema: Keller, str. 36)

 

 

»S pojavom Hilela vjerskim životom Židova zavladao je novi duh. On je postao velikim poticajem, time što je položio temelje širem i slobodnijem tumačenju primjene starih zakona. Dok je dosad u prednjem planu stajala autoritativna strogost zakona, Hilel naglasak stavlja na sistem tumačenja Zakona primjeren životu i mijeni vremena, a koji počiva na logičkom mišljenju.« Keller, 1970/1992:36)

 

 

»Hilel je postao tvorcem uzvišenog i jednostavnog nauka, u kojem iznad svega postavlja ljubav spram bližnjega. Preokrenuvši stari biblijski zahtjev: "Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!" (3 Moj. 19:18), odgovorio je nekom poganinu koji je želio prijeći na židovsku vjeru, te ga zamolio da u kratko iznese bit židovskog učenja: "Ono što tebi nije drago, ne čini drugome. U tome je sav zakon, a sve je ostalo puko objašnjenje. Idi i čini tako!"« (Keller, 1970/1992:37) (Navedeni citat nalazi se u Babilonskom [[Talmudu]], Šabat 31a.)

»Zakon i obred predstavljaju za Hilela sredstvo ćudorednog usavršavanja, njegov nauk postavlja "dužnosti čovjeka spram bližnjega" u prvi plan.« (Keller, 1970/1992:37)

 

 

Čvrsto je zastupao stav da je proučavanje Zakona najvažniji zadatak u životu Židova (muškarca), a ne samo svećenika i [[farizeji|pismoznanci|pismoznanaca]]. Jedna priča govori o tome kako je jednoga dana stajao na obali i promatrao ljude koji kreću na rad. "Koliko ćete danas zaraditi?", pitao je ljude. Jedan reče: "Jedan denarius", drugi: "Dva denariusa." "Što čete učiniti s novcem?", pitao ih je. "Opskrbit ćemo se potrepštinama za život." Tada im je rekao: "Ne biste li radije učinili Toru svojim vlasništvom, koje možete posjedovati kako ovdje, tako i u budućem svijetu?"

O tom stavu govori grupa njegovih izreka: "Što više mesa, to više crva"; "Tko stekne Riječi Zakona, steći će život u svijetu koji dolazi."; "Tko stekne ime (tj. slavu), izgubit će ime; tko ne raste (u svojem znanju), opada; tko ne uči, vrijedan je smrti.«

 

 

Iz doktrine da je čovjek stvoren na Božju sliku, Hilel izvodi i dužnost čovjeka da se stara o svojem tijelu. Govorio je: »Kao što u kazalištu ili [[cirkus]]u kipovi kraljeva moraju biti održavani čistim, o čemu brinu oni kojima su kipovi povjereni, tako je i čistoća tijela dužnost čovjeka, koji je stvoren na sliku svemoćnog vladara svijeta.« U judaizmu, suprotnost duše i tijela znatno je manje naglašena nego u kršćanstvu, gdje je "tijelo", nasuprot duhu, sinonim za griješnost: »Umom ja služim zakonu Božjemu, a tijelom zakonu grijeha« (''Rimljanima'', 7:25). Duša je za Hilela gost na ovome svijetu, prema kojem ima dužnost milosrđa. O tijelu treba na razuman način brinuti; židovstvo ne cijeni [[askeza|askezu]].

 

 

Ljubav prema bližnjem uključuje, uči Hilel, i dužnost čovjeka da se uklopi u zajednicu i da se od nje ne izdvaja. Po svojoj pojavi (odjeći, ponašanju isl.) ne smije se isticati; uvijek treba promatrati sebe kao dio cjeline. Nasuprot kršćanstvu, tradicija monaštva (osamljivanja, [[samostan]]a) u židovstvu ne postoji.

 

 

 

Sinedrij pod njegovim vodstvom donio je i važne praktične odredbe. Najvažnija je uvođenje insticutije Prozbul(pροsßολή, koja usprkos odredbama Tore o opraštanju dugova u jubilarnoj godini (''Ponovljeni Zakon'', XV), osigurava otplatu dugovanja. Ta je odredba omogućila rast kredita, osiguravajući pozajmljivačima povrat.

 

 

Veliku važnost imao je i Hilelov zamjenik u [[Sinedrij]]u rabin [[Šamaj]] (treba ga razlikovati od gore spomenutog poglavara [[Sinedrij]]a u doba prije Heroda, koji se zove '''Šamaja'''). On je zasnovao vlastitu školu, pa i njega [[Talmud]] često spominje. Mnoge pripovijesti govore o suprotnosti među njima; Hilel je bio uzor blagosti, dobrote i skromnosti, dok je Šamaj bio osoran i odbojan. Cijenili su ga međutim zbog velikog znanja i prodornog uma. Činjenica da je Šamaj priznao Hilelovo prvenstvo i do smrti s njim surađivao također je bila od bitnog značaja za uspjeh poduhvata kojeg Hilel utjelovljuje.

 

 

Iz Hilelove škole proizašli su veliki ljudi, učenjaci duboko predani ne samo vjeri nego i narodu. U razdoblju poslije Hilelove smrti (oko 10.n.e.) pa do razaranja hrama u Jeruzalemu (70.n.e.) prevlast u Sinedriju, koji je u to doba službeno tijelo židovske autonomije s formalnim ovlaštenjima priznatim od Rima, imat će [[Šamaj]]eva škola. Nakon nacionalne tragedije razaranja Jeruzalema i Hrama godine, rabin[[Johanan ben Zakaj]] okupit će [[farizej]]ske [[rabin]]e i učiniti ih pravim vođama Židova za slijedećih 2000 godina. U tome oni preuzimaju Hilelovu tradiciju, a odbacuju [[Šamaj]]inu.

Za Hilela i njegove nasljednike počinje se koristiti riječ '''nasi''', koja je nekada označavala kneza, a sada dobiva značenje duhovnog vođe. Tako Hilel »postaje praocem nadolazeće dinastije patrijarha u Erec Izraelu.« (Keller, 1970/1992:37) Hilel je imao ključnu ulogu u zasnivanju tradicije [[rabini|rabinata]], jedinstvenog slučaja u svjetskoj povijesti da su vođe jednog naroda intelektualci, a ne ratnici, plemići ili bogataši.

 

 

Apostol Pavao (izvorno: Savao, Saul), koji za sebe samog kaže da je farizej (''Djela apostolska'' 23:6) i spominje nekadašnju svoju gorljivost u proučavanju predaje otaca (''Galaćanima'', 1:14), bio je možda učenik Hilelovog unuka Gamaliela. Tako je i prije nego što se upozhao s Isusovim učenjem poznavao [[zlatno pravilo]], tj. zapovijed ljubavi (''Rimljanima'', 13:8-10). Neki smatraju da je Hilelov odgovor prozelitu bio opće poznat u Izraelu, pa je utjecao i na Isusa.

 

 

 

*[[Hrvatski enciklopedijski rječnik]]

*Keller, Werner: ''Povijest Židova. Od biblijskih vremena do stvaranja Izraela'', Zagreb: Naprijed, 1992. (''Und wurden zerstreut unter alle Völker. Die nachbibliche Geschichte des jüischen Volkes'', Zürich: Buchklub Ex Libris, 1970.)

 

[[kategorija:Antička povijest]]