Klerikalizam: razlika između inačica

'''Klerikalizam''' (sinonim: '''klerikalstvo''') je politička i kulturna koncepcija koja se zalaže za snažan utjecaj crkve odnosno [[kler]]a na državni, politički, kulturni i privatni život. S obzirom da u [[protestantizam|protestantskim]] crkvama (osim [[aglikanska crkva|aglikanske]]) načelno ne postoji [[kler]], a [[pravoslavlje|pravoslavne]] crkve rijetko ulaze u sukob sa političkim vlastima, pojam "klerikalizam" vezan je gotovo isključivo uz [[katolicizam]].

 

Klerikalizam se kao osmišljeni program i pokret, nasuprot [[liberalizam|liberalnim]] koncepcijama XIX stoljeća, oblikuje među katolicima u [[Pruska|Pruskoj]] u drugoj polovici XIX. stoljeća. Povod je bio otpor nastojanjima kancelara [[Otto Edward Leopold Bismarck|Bismarcka]] da ograniči upliv katoličke crkve u Pruskoj i od [[1871]]. u ujedinjenoj Njemačkoj ([[kulturkampf]]). Otuda se u obliku društvenog pokreta širi i u druge zemlje njemačkog govornog područja, a zatim i u Hrvatsku.

 

Nakon enciklike pape [[Lav XIII|Lava XIII]] ''Rerum novarum'' ("Nove stvari") iz [[1891]]., katolički pokreti dobivaju novi poticaj za razvoj, znatno šireći područje svoga interesa. Ovom je enciklikom vrh katoličke crkve prvi put proširio svoju pažnju sa tradicionalnog duhovnog područja na socijalna, ekonomska, politička i kulturna pitanja, koja nameće drastična društvena preobrazba koju je donijelo XIX. stoljeće (kapitalizam, liberalizam). Kod vjernika, kako [[kler]]ika tako i [[laik]]a, javljaju se težnje za aktivnim društvenim i političkim djelovanjem, koje nije više samo reakcija na ugrožen položaj i prava Crkve, nego teži za rješavanjem aktualnih društvenih problema na kršćanskim načelima.

 

U XX. stoljeću klerikarizam dobiva osobitu snagu u [[Španjolska|Španjolskoj]], [[Italija|Italiji]] i [[Latinska Amerika|Latinskoj Americi]]. Svim katoličkim pokretima, koji se javljaju u raznim organizacionim oblicima, zajednička je obrana stečenih prava [[Katolička crkva|Katoličke crkve]] pred naletima tadašnjih [[liberalizam|liberalnih]] političara koji zastupaju strogo odvajanje crkve od države ([[sekularizacija]]).

 

U borbi protiv razmaha radničkog pokreta i uspona radničkih stranaka ([[socijaldemokracija|socijaldemokratskih]] i [[komunizam|komunističkih]]), koje su još jače nego [[liberalizam|liberali]] u svojoj doktrini antiklerikalni i skloni [[ateizam|ateizmu]], katolički [[kler]] i laički klerikalni aktivisti u Italiji usko surađuju sa [[Benitto Mussolini|Mussolinijevim]] [[fašizam|fašističkim]] pokretom i režimom, a zatim i sa fašističkim režimima u [[Španjolska|Španjolskoj]] ([[Francisco Franco]]), [[Portugal]]u ([[Antonio de Oliveira Salazar]]) i [[Latinska Amerika|Latinskoj Americi]]. Stoga se opravdano pojavio pojam [[klerofašizam]]. Liberalni i ljevičarski kritičari izjednačavali su svaki klerikalizam (pa čak i svako sudjelovanje aktivnih vjernika u politici) sa klerofašizmom, što nije opravdano.

 

Klerikalne koncepcije bile su prisutne u Hrvatskoj politici u XIX. i XX. stoljeću u [[Hrvatski katolički pokret|Hrvatskom katoličkom pokretu]] (1903.-1945.) i [[Hrvatska pučka stranka|Hrvatskoj pučkoj stranci]] (1919.-1929.). Pokret je ostao marginalnog značaja; vodeći hrvatski političari ([[Ante Starčević]], [[Stjepan Radić]], [[Vladko Maček]]) bili su izrazito antiklerikalni (i [[Ante Pavelić]] je prema Katoličkoj crkvi bio suzdržan, jer kao univerzalna dolazi u sukob sa nacionalnim načelom). Stjepan Radić je oblikovao načelo: "Vjeruj u Boga, ali ne i u popa", te podržao osnivanje autohtone [[Hrvatska katolička crkva|Hrvatske katoličke crkve]].