Realizmi 20-ih u hrvatskom slikarstvu: razlika između inačica

U to vrijeme [[Zagreb]] je postao relevantno umjetničko središte, u kojem su se prikupljala različita umjetnička iskustva, koja su donosili naši slikari nakon školovanja u [[Beč|Beču]], [[München|Münchenu]], [[Prag|Pragu]], [[Rim|Rimu]], [[Pariz|Parizu]], itd. Na prodor moderniteta u hrvatsku umjetnost također su utjecali i časopisi poput [[Miroslav Krleža|Krležinog]] «Plamena» i «Književne republike», [[Antun Branko Šimić|Šimićeve]] «Vijavice», avangardnog «[[Časopis Zenit|Zenita]]» kojeg je uređivao Micić te pluralističkog «Savremenika». Ovi časopisi za kulturu omogućivali su hrvatskim umjetnicima da budu u toku s europskim zbivanjima, promicali su suvremenu teoriju i praksu prijevodima stranih tekstova, te su na taj način promovirali strane, kao i hrvatske umjetnike. Upravo u tim časopisima svoje temelje je učvrstila i hrvatska likovna kritika koja je usmjeravala naše umjetnike, ali i davala nove ideje. Ključnu ulogu u adaptaciji moderniteta u našoj umjetnosti imao je «Proljetni salon» ( [[1916.]]- – [[1928.]] godine). Modernitet je Hrvatsku zapljusnuo valom ekspresionizma koji nije dugo trajao. Njegov vrhunac bio je [[1921.]] godine koja je ujedno bila i prekretnica hrvatske umjetnosti. To je godina Gecanove «Klinike», [[Milivoj Uzelac|Uzelčeve]] famozne slike «Sfinga velegrada» s elementima neokubizma, [[Ignjat Job|Jobove]] simbolističko-ekspresionističke slike «Ribari na Kapriju» te Šumanovićeve samostalne izložbe koja je unijela Lhoteov kubokonstruktivizam u hrvatsko slikarstvo. Rast ekspresionizma spriječio je utjecaj Cezannea, [[Miroslav Kraljević|Kraljevića]] i Preislera, neokubističkog slikarstva, te vraćanje slikara iz Italije koji su pod dojmom klasične forme. A sve ove smjernice sakupile su se u jednoj točki – novom realitetu. Zastarjelu dramatiku i strast ekspresionizma zamijenila je smirenost, objektivno gledanje na stvarnost, vraćanje izvornim vrijednostima i tradiciji. Važno je naglasiti da su se samo rijetki pojedinci odvažili upustiti u ekperimente vezane uz avangardu, te da je povratak realizmu zapravo samo logični nastavak na tradicionalno slikarstvo. Zato ne možemo reći da se hrvatsko slikarstvo vratilo figuraciji i realističnom prikazu, već da je krenulo prema modernijem oblikovanju.