Drugi svjetski rat: razlika između inačica

[[Sovjetski Savez]] je nakon intervencije sila [[Antanta|Antante]] u [[Ruski građanski rat|Ruskom građanskom ratu]] 1918.- – 1922. god. bio u vrlo lošim odnosima sa zapadnim zemljama, te je putem [[Kominterna|Kominterne]] radio na destabilizaciji tih država, s neskrivenom težnjom da izazove svjetsku [[Komunizam|komunističku]] revoluciju u kojoj će svoj društveno-politički ustroj proširiti na što veći broj zemalja. Makar je Hitler iskazivao antikomunističke stavove, a Staljin antifašističke – i makar su u [[Španjolski građanski rat|Španjolskom građanskom ratu]] 1936. do 1939. podupirali sukobljene strane – odlučili su Njemačka i Sovjetski Savez ubrzo nakon kraja sukoba u Španjolskoj uspostaviti važnu gospodarsku suradnju, gdje je Njemačka osiguravala naftu i razne druge sirovine, a Sovjetski Savez tehnologiju za svoju industriju, osobito vojnu.<ref>{{Citiranje weba |url=http://avalon.law.yale.edu/20th_century/ns059.asp |title=The German-Soviet Trade Agreement concluded on August 19 |author=Karl Schnurre (dužnosnik Njemačkog Ministarstva vanjskih poslova) |date=1939-09-29 |language=engleski (prijevod s njemačkog) |publisher=Ministarstvo vanjskih poslova Njemačke (transkript kod Lillian Goldman Law Librarz) |accessdate=2017-11-10}}</ref> SSSR je bio više nego spreman napasti druge zemlje u svrhu "širenja revolucije", te se u rujnu 1939. godine pridružio njemačkom napadu na Poljsku, te izvršio agresiju na [[Estonija|Estoniju]] i [[Latvija|Latviju]], da bi već u studenom 1939. godine pokrenuo i [[Zimski rat|agresiju na Finsku.]]

Vlada [[Slobodna Belgija|Slobodne Belgije]] u egzilu je nakon njemačke okupacije same Belgije uspjela održati kontrolu nad [[Republika Kongo|Kongom]], u kojem je kolonijalna žandarmerija od oko 40.000 ljudi (sastavljena od domorodačkih vojnika, s nekoliko stotina belgijskih zapovjednika) već u ljeto 1940. godine dala tri bataljuna za Istočnoafričku kampanju predvođenu Britancima. Zajedno s britanskim i afričkim snagama Slobodne Francuske, ta će vojna operacija započeta u lipnju 1940. godine, dovesti do studenog 1941. godine do ovladavanja čitavom Zapadnom Afrikom: od oko 350 tisuća talijanskih vojnika (od toga oko 90 tisuća Talijana; ostalo su bili domorodački vojnici, koji su sačinjavali postrojbe koje su uglavnom bile pogodne jedino za kontrolu teritorija protiv pobunjenika) koji su bii u Zapadnoj Africi nakon [[Drugi talijansko-abesinski rat|Drugog talijansko-abesinskog rata]] 1935.- – 1936., oko 20 tisuća je izginulo u borbama i od bolesti, oko 230 tisuća se predalo, a veći broj domorodačkih vojnika je dezertirao. U situaciji kada talijanske snage zapravo nisu mogle dobivati opskrbu iz Europe, Britanci – koji su postupno dovodili snage iz raznih dijelova Britanskog Imperija – su s vremenom postajali sve nadmoćniji, te naposljetku usprkos relativno jakom otporu savladali i najjače talijanske garnizone u [[Dembidolo|Saju]] i [[Gondar]]u i. Oko 7 tisuća talijanskih vojnika će ostati u gerili do [[Kapitulacija Italije|Kapitulacije Italije]] 1943. godine.

Na kraju je iz političkih razloga prevagnulo MacArthurovo mišljenje. U jesen su Amerikanci prikupili veliku invazijsku flotu i desantom od 20. listopada 1944. godine započeli [[Bitka za Filipine (1944.- – 1945.)|Bitku za Filipine]]. Japanski pokušaj da zaustave desant doveo je do [[Bitka kod Leyteskog zaljeva|bitke u zaljevu Leyte]] – najvećeg i najspektakularnijeg pomorskog okršaja u ratu, nakon kojeg je japanska ratna mornarica prestala postojati kao ozbiljan faktor. Američke kopnene snage na Filipinima su, s druge strane, s japanskim garnizonima vodile žestoke borbe do samog kraja rata.

[[Datoteka:Germanbordershr.JPG|250px|mini|lijevo|Njemački teritorijalni gubici 1919.- – 1945.]]