Janusz Korczak: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
mNema sažetka uređivanja Oznake: uklonjeno uređivanje VisualEditor Zadatak za novake |
m uklonjena promjena suradnika EmyNa K (razgovor), vraćeno na posljednju inačicu suradnika NeptuneBot Oznaka: brzo uklanjanje |
||
Redak 26:
}}
'''Janusz Korczak''', pravim imenom '''Henryk Goldszmit''', poznat još i kao ''Stari Doktor'' ili ''Gospon Doktor'' (''Stary Doktor'', ''Pan Doktor''), ([[
Bio je moderni pedagog, autor brojnih izdanja iz područja teorije i prakse odgoja, te začetnik ideje o promicanju prava djeteta i potpune ravnopravnosti djece. Kao ravnatelj sirotišta osnovao je dječji sud časti na kojem su djeca sama razmatrala i odlučivala o slučajevima koje bi prijavila. Pred sudom su odgovarali i odgojitelji. „Divan čovjek koji je imao hrabrosti vjerovati djeci i mladima o kojima je skrbio, povjerivši im održavanje discipline, a pojedincima preuzimanje najsloženijih i iznimno odgovornih zadaća“ – pisao je o Korczaku poznati švicarski psiholog [[Jean Piaget]] nakon posjeta „Domu za siročad“ koji je poljski pedagog osnovao i vodio.
Korczak je pokrenuo i izdavanje prvog časopisa namijenjenog djeci ''Male smotre
▲Korczak je pokrenuo i izdavanje prvog časopisa namijenjenog djeci ''Male smotre,'' koji se sastavljao od radova koje su u uredništvo slali dječji autori. Bio je jedan od začetnika istraživanja iz područja psihološkog razvoja djece i pedagoške dijagnostike.
Bio je poljski Židov koji je cijeloga života naglašavao kako pripada obama narodima<ref>Joanna Olczak-Ronikier, ''Korczak. Próba biografii'', W.A.B., Warszawa 2011</ref>.
Line 40 ⟶ 38:
Korczak se rodio u Varšavi u poloniziranoj [[Židovi|židovskoj]] obitelji kao sin odvjetnika Józefa Goldszmita (1844-1896) i Cecylie rođ. Gębicke (1853/4–1920). Korczakov rodni list nije sačuvan, stoga datum rođenja nije posve pouzdan. Obitelj Goldszmit porijeklom je iz Lubelskog kraja, dok obitelj Gębicki svoje porijeklo vuče iz okolice Poznanja. Pradjed Maurycy Gębicki i djed Hersz Goldszmit bili su liječnici<ref>Maria Falkowska, ''Rodowód Janusza Korczaka'', Biuletyn Żydowskiego Instytutu Historycznego 1997, nr 1</ref>. Grobovi Korczakova oca te njegovih djeda i bake s majčine strane (majčin grob nije pronađen) nalaze se na židovskom groblju u Varšavi u Okopovoj ulici.
Početno dobra materijalna situacija obitelji Goldszmit pogoršala se zbog psihičke bolesti oca koji je početkom devedesetih godina 19. st. prvi put završio u psihijatrijskoj bolnici sa simptomima psihoze. Otac je umro 26. travnja 1896. Kako bi pomogao u uzdržavanju obitelji nakon očeve smrti Korczak je kao sedamnaestogodišnji đak počeo davati instrukcije. Njegova pak majka
Kao dijete Janusz Korczak je puno čitao. Mnogo godina kasnije, u memoarima koje je pisao u getu, kaže: „(…) zahvatila me je ludost, manija čitanja. Svijet oko mene je nestao, postojala je samo knjiga“. Godine 1898. krenuo je na studij na Medicinski fakultet Carskog sveučilišta u Varšavi. U ljeto 1899. po prvi je put otputovao u inozemstvo – otisnuo se u Švicarsku gdje se između ostaloga upoznao s djelatnošću i pedagoškim stvaralaštvom [[Johann Heinrich Pestalozzi|J. H. Pestalozzija]]. Krajem iste godine bio je i nakratko uhićen zbog svoje aktivnosti u čitaonicama Varšavske udruge za dobrotvorni rad. Studirao je šest godina, ponavljajući prvu godinu studija. Također je pohađao nastavu na tzv. Letećem učilištu. Tijekom godina provedenih na studiju upoznao je najsiromašnije varšavske četvrti, život radnika i lumpenproletera. Bio je član masonske lože ''Zvijezda mora'', pripadnice Međunarodne masonske federacije [[Le Droit Humain]] osnovane u svrhu „pomirenja svih ljudi podijeljenih vjerskim barijerama te u svrhu traganja za istinom uz istovremeno poštivanje drugog (čovjeka)“<ref>Daniel Bargiełowski, ''Po trzykroć pierwszy'', Oficyna Wydawnicza Rytm, Warszawa 2002</ref>.
Line 48 ⟶ 46:
23. ožujka 1905. Korczaku je uručena liječnička diploma. U lipnju iste godine kao liječnik je unovačen u rusku carsku vojsku. Sudjelovao je u rusko-japanskome ratu, služeći u Harbinu. Od djece u Mandžuriji učio je kineski jezik. Krajem ožujka 1906. vratio se u Varšavu. Od 1905. do 1912. radio je kao pedijatar u dječjoj bolnici Bersoni i Baumani. Kao tzv. mjesni liječnik imao je obvezu stalnog dežurstva u bolnici (zauzvrat mogućnost stanovanja u bolnici) te je požrtvovno ispunjavao sve obaveze. U svojoj liječničkoj praksi nije izbjegavao ni radničke četvrti grada. Od siromašnih pacijenata uzimao je često samo simboličnu naknadu ili bi sam kupovao potrebne lijekove. Nije se pak libio naplaćivati visoke honorare imućnima, što mu je omogućavala i književna popularnost.
Između 1907. i 1910/11. usavršavao se u inozemstvu, gdje je slušao predavanja, pohađao praksu u dječjim bolnicama, posjećivao odgojne i udomiteljske ustanove. U Berlinu je boravio gotovo godinu dana (1907–1908), četiri mjeseca proveo je u Parizu (1910), a mjesec dana u Londonu (1910 ili 1911). Kako je pisao mnogo godina kasnije, upravo je u Londonu donio odluku o tome da će se umjesto osnivanja vlastite obitelji posvetiti „službi dobrobiti djeteta“ . U ovome je razdoblju bio aktivan u društvenoj djelatnosti, između ostalog kao član Varšavske udruge za higijenu i Udruge za ljetni odmor s kojom je 1904, 1907. i 1908. odlazio u ljetni kamp za poljsku i židovsku djecu. 1906. objavio je roman ''Salonsko dijete'' koji su i čitatelji i kritika vrlo toplo dočekali. Zahvaljujući odjeku ovoga i drugih izdanja
Tijekom Prvog svjetskog rata ponovno je primljen u carsku armiju. Služio je uglavnom u Ukrajini kao mlađi primarijus u ratnoj divizijskoj bolnici. Godine 1917. premješten je kako bi pružao liječničku pomoć u prihvatilištima za ukrajinsku djecu u okolici Kijeva. Dvije godine ranije, tijekom kratkog godišnjeg odmora u Kijevu, upoznao je Mariju Rogowsku-Falsku, poljsku društvenu djelatnicu i aktivisticu za neovisnost Poljske koja je vodila odgojnu ustanovu za poljske dječake. Službu u ruskoj armiji završio je činom satnika te se u lipnju 1918. vratio u Varšavu. Nakon proglašenja nezavisnosti Poljske (11. studenog 1918
== Pedagog ==
Line 89 ⟶ 87:
Zajedno sa svojom bliskom suradnicom Stefaniom Wilczyńskom (1886–1942) Korczak je osnovao i vodio Dom za siročad, varšavsko sirotište za židovsku djecu u Krochmalnoj ulici broj 92 (danas Jaktorowska 6), koje je financirala udruga „Pomoć za siročad“. Dom je počeo s radom 7. listopada 1912, Korczak je postao ravnatelj, a glavnom je odgojiteljicom imenovana Stefania Wilczyńska (ili kako su je zvala djeca: gospodična/gospođa Stefa). Na čelu sirotišta Korczak je bio 30 godina. Na prijelazu iz listopada u studeni 1940. Dom za siročad bio je premješten na teritorij varšavskog geta, u Chłodnu ulicu. Tijekom preseljenja u geto Korczak je bio uhićen i zatvoren u zloglasnom pritvoru Pawiak gdje je proveo nekoliko tjedana dok nije izašao uz jamčevinu.
Od 1919. uz Mariu Falsku, vodio je još jednu starateljsku ustanovu – sirotište za poljsku djecu Naš dom, čije se sjedište prvotno nalazilo u podvaršavskome Pruszkowu, a od 1928. u varšavskoj četvrti zvanoj Bielany. Suradnja s Falskom trajala je sve do 1936
Obje ustanove bile su namijenjene djeci od 7 do 14 godina i ostvarivale su koncepciju samoupravne zajednice koja kreira vlastite institucije poput parlamenta, suda, novina, sustava dežurstva, pravne pomoći ili blagajne uzajamne pomoći. Za odgojno-obrazovnu djelatnost Korczak je 1926. primio Časnički križ Ordena obnove Poljske koji mu je dodijeljen 11. studenog 1925., na dan nacionalnog praznika Dana nezavisnosti.
Line 108 ⟶ 106:
== Drugi svjetski rat, geto, posljednja povorka ==
Kao časnik poljske vojske Korczak se nakon izbijanja rata dobrovoljno javio u vojsku, no zbog poodmakle životne dobi nije bio primljen. Za vrijeme njemačke okupacije nosio je poljsku vojnu odoru. Nije prihvaćao diskriminirajuće obilježavanje Židova Davidovom zvijezdom koje su zahtijevali nacisti smatrajući ga oskvrnjivanjem simbola. Zadnja tri mjeseca života (od svibnja 1942) proveo je u [[Varšavski geto|varšavskome getu]]. I. Newerly pokušavao mu je uručiti lažirane isprave kako bi pobjegao u arijevski dio grada, no Doktor je odbio napustiti geto. Vratio se pisanju memoara koje je počeo pripremati 1939, no više od dvije godine nije na njima radio zaokupljen skrbi za štićenike Doma za siročad i drugim aktivnostima vezanima za probleme djece u getu. Posljednja bilješka datira iz 4. kolovoza 1942. Memoari su prvi put u Poljskoj objavljeni 1958. godine.
Ujutro 5. ili 6. kolovoza 1942. područje geta na kojemu se nalazilo i Korczakovo sirotište (tzv. [[mali geto]]) opkolile su SS-trupe te ukrajinske i latvijske policijske postrojbe. Za vrijeme tzv. „velike akcije“, odnosno glavne faze eksterminacije stanovništva varšavskoga geta, ne želeći napustiti djecu i zaposlenike Doma za siročad, Korczak je još jednom odbio mogućnost bijega. Na dan deportacije iz geta poveo je povorku svojih štićenika na Umschlagplatz, odakle su kretali transporti za logore smrti. U povorci je koračalo oko 200 djece i desetak odgojitelja, među kojima i Stefania Wilczyńska. Njihov marš prešao je u legendu, postao jedan od poslijeratnih mitova i čest motiv sjećanja, koje nerijetko nisu bile jedinstvene i vjerodostojne u opisu detalja.
| |||