Razlika između inačica stranice »Socijalistička Republika Hrvatska«

→‎vrh: micanje dupliciranog teskta koji se ne bavi temom
(neutralan naziv)
(→‎vrh: micanje dupliciranog teskta koji se ne bavi temom)
 
Na samim početcima SRH na kraju [[Drugi svjetski rat|II. svjetskog rata]], priključeni su Hrvatskoj oni njeni krajevi koji su se nakon [[Prvi svjetski rat|I. svjetskog rata]] bili našli u sastavu [[Kraljevina Italija|Kraljevine Italije]]: [[Istra]], [[Rijeka]], [[Zadar]], [[Lastovo]], [[Cres]], [[Lošinj]] i brojni drugi manji otoci. Na drugoj strani, završila je [[Boka kotorska|Boka Kotorska]] definitivno u sastavu [[Crna Gora|Crne Gore]], a pretežni dio [[Srijem]]a u sastavu [[Srbija|Srbije]]. [[Baranja]] se, pak, našla po prvi put u sastavu Hrvatske.
 
Nakon [[Revolucionarni teror|revolucionarnog terora]] kojega je [[Komunistička partija Hrvatske|Komunistička partija]] počela provoditi 1944. godine - na simbolički način se taj teror prepoznaje u [[Pokolj na otoku Daksi|Pokolju na otoku Daksi]] pred Dubrovnikom - zavedena je u Hrvatskoj dugotrajna tzv. "[[diktatura proletarijata]]", tj. [[Totalitarizam|totalitarni režim]] nalik onima u drugim [[Socijalizam|socijalističkim]] zemljama. Do približno 1953. godine oslanjala se u velikoj mjeri komunistička vlast - u očitom nedostatku vlastitih školovanih ''kadrova'' osposobljenih za obnašanje rukovodećih dužnosti - na tzv. ''nepartijce'', uglavnom pripadnike [[Hrvatska seljačka stranka|Hrvatske seljačke stranke]] koji su se za [[Nezavisna Država Hrvatska|NDH]] držali distancirano od [[Ustaše|ustaškog]] režima ili čak surađivali s [[Narodnooslobodilački pokret u Hrvatskoj|partizanima]]. Kraj tog iskorištavanja bivših HSS-ovaca (HSS kao stranka više nije mogla djelovati u jednopartijskom komunističkom sustavu) i bilo kakvih ne-komunista na visokim državnih funkcijama naznačen je odlaskom [[Franjo Gaži|Franje Gažija]] s mjesta potpredsjednika Vlade Narodne Republike Hrvatske 1953. godine.
 
U narednim desetljećima će SFRJ, kao država u čijem je [[ustav]]nopravnom okviru SR Hrvatska egzistirala, pristupiti brojnim međunarodnim konvencijama o ljudskim pravima. Međutim se sve zakone, pa i one kojima se implementiralo te međunarodne konvencije primjenjivalo s jakom ideološkom notom, te su pred zakonom bili ravnopravni samo oni građani koji izražavaju od režima prihvaćeno političko mišljenje. Svi drugi su bili i ''de facto'' i ''de iure'' neravnopravni. Umjesto javno deklarirane jednakosti, u praktičnom životu je vladala diskriminacija i nejednakost.<ref>{{Citiranje weba |url=https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=100805 |title=Ustavna uređenja temeljnih prava u Hrvatskoj 1946.–1974. |author=Josip Mihaljević |publisher=Časopis za suvremenu povijest, Vol. 43 No. 1, 2011. |accessdate=2019-11-26}}</ref>
 
Makar je unutar Jugoslavije izražavanje [[Hrvati|hrvatskog nacionalnog osjećaja]] doživljavano kao očita ugroza opstanku te višenacionalne zajednice, za vrijeme SRH je - uz mnoge kompromise i taktiziranja (v. [[hrvatska šutnja]]), te povremene progone onih koji bi "previše pričali" - sačuvana samosvojnost hrvatskog naroda i kulture, te [[Hrvatski jezik|hrvatskog jezika]].
 
''Podrobnije, v. u članku [[Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika]].''
 
Tijekom desetljeća komunističke vladavine, u Hrvatskoj je provedena znatna modernizacija, te je zemlja iz pretežno poljoprivredne i ruralne postala više industrijaliziranom i pretežno urbanom. Međutim je komunistička ideologija sprječavala ustrojavanje gospodarstva na posve suvremeni način: privatna inicijativa bila je vrlo sputavana (nije se dopuštalo pojedincima da se ''prekomjerno bogate'', čime je gospodarski učinak stanovništva znatno umanjivan), a poduzeća u "''društvenom sektoru''" su uglavnom bila onoliko uspješna koliko bi im se politički dogovorilo unosnih poslova na području Jugoslavije i drugih komunističkih zemalja.
 
[[1954|Uz sudjelovanje SAD, Velike Britanije, Italije i Jugoslavije sklopljen je u Londonu 1954]]. godine ''Londonski sporazum''<ref>[http://www.triestfreeport.org/wp-content/uploads/2010/09/Memorandum-of-Understandig-05.10.1954.pdf Londonski sporazum iz 1954. god.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20160305124801/http://www.triestfreeport.org/wp-content/uploads/2010/09/Memorandum-of-Understandig-05.10.1954.pdf |date=5. ožujka 2016. }} (engleski i francuski)</ref>'','' kojim je Slobodni teritorij Trsta prestajao postojati. Zona A (područje oko Trsta, do rijeke [[Soča|Soče]] na zapadu) je priključena Italiji, a zona B Jugoslaviji: tako je Sloveniji pripao cjelokupni njen današnji izlaz na more, a Hrvatskoj područje od istarskog [[Novigrad]]a do [[Savudrija|Savudrije]]. Konačna granica između Italije i Jugoslavije je dogovorena 10. studenog [[1975.]] godine, [[Osimski sporazumi|Osimskim sporazumom]].<ref>[http://www.triestfreeport.org/wp-content/uploads/2010/09/orig.-Treaty-OSIMO-1975.pdf Osimski sporazum iz 1975. godine] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20160305151143/http://www.triestfreeport.org/wp-content/uploads/2010/09/orig.-Treaty-OSIMO-1975.pdf |date=5. ožujka 2016. }} (na engleskom i francuskom)</ref>
 
== Početci: komunistički teror ==
{{Glavni|Jugokomunistički zločini nakon završetka Drugog svjetskog rata}}
 
[[Datoteka:Zajeti ustaši na avstrijsko-slovenski meji.jpg|mini|Zarobljene ustaše i domobrani kod Bleiburga.]]
Komunistička vladavina je u Hrvatskoj zavedena uz strahovitu represiju nad političkim neistomišljenicima komunističkog režima: od samih početaka u [[Dan ustanka naroda Hrvatske|komunističko - četničkom ustanku u Srbu 1941. godine]] - gdje su ustanici najprije izvršili [[Boričevac|etničko čišćenje u Boričevcu]] i drugim naseljima tog dijela [[Lika|Like]] nastanjenima Hrvatima, kao i da bi uskoro potom nastalo brutalno razračunavanje između četnika i komunista (brutalnošću su se u to doba odlikovali također i ustaše, osobito tzv. [[Paravojne ustaške postrojbe|divlji ustaše]], tj. pobornici ustaškog pokreta koji nisu bili podvrgnuti regularnoj vojničkoj disciplini) - komunisti se nisu libili ekstremnog nasilja, kakvo možemo poslije vidjeti primjerice u događajima kod [[Kevina jama|Kevine jame]] u Srednjoj Dalmaciji 1943. i [[Pokolj na otoku Daksi|pokolju na otočiću Daksi]] kod Dubrovnika 1944. godine.
 
Sam kraj rata obilježen je dramatičnim [[Pokolj u Bleiburgu|događajima na Bleiburgu]] i pokoljima na [[Križni put (1945.)|"Križnom putu"]], te iznimno svirepim masovnim [[Partizanski zločini u Gračanima|pokoljima u Gračanima]] u predgrađu Zagreba.
 
Stanoviti dio represije bio je plod sukoba s tzv. [[Križari (gerila)|"križarima"]], ustašama koji su nakon kraja rata na nekim mjestima nastojali voditi gerilsku borbu protiv novih vlasti. Međutim su u "sređivanju stanja" čak i mjesecima nakon kraja rata stradavali ljudi koji su bili skloni HSS-u; ubojice takvih "nepoćudnih osoba" u praksi nisu kažnjavani nego su čak i nagrađivani.<ref>
[//hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id&#x20;clanak&#x20;jezik=180517 „Uhićenja i likvidacije u selima kotara Donji Andrijevci novim vlastima nepoćudnih osoba pred izbore za ustavotvornu skupštinu 1945. godine“], Mate Rupić i dr., Časopis za suvremenu povijest, Vol.46 No.1 svibanj 2014.
</ref>
 
Jugoslavenska historiografija je desetljećima bila upregnuta u glorificiranje "partizana" i sustavno zataškavanje zločinačkih elemenata njihovog dolaska na vlast. Zločini se u principu nisu priznavali, a bilo kakvo nasilje nad "neprijateljem" (a bilo je doista brutalnih pokolja nad osobama koje nisu bile u baš nikakvoj vezi s oružanim postrojbama "neprijatelja"<ref>[//www.hkv.hr/domovini/2-svjetski-rat/6622-ima-li-to-bilo-kakve-veze-s-antifaizmom.html "Ima li to bilo kakve veze s antifašizmom?"], Janko Bogović za Portal Hrvatskog kulturnog vijeća, 18. kolovoza 2010.</ref>) se prikazivalo kao "pravedna odmazda" nad zločincima.<ref>[http://www.znaci.net/00003/665.pdf "Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj, 1944. - 1946. DOKUMENTI: Zagreb i Središnja Hrvatska"], dokument 116, str. 422 - 425, Hrvatski institut za povijest, 2008.</ref> U tu svrhu se neprestano obnavljalo sjećanje na zločine [[Ustaše|ustaškog]] režima u [[Nezavisna Država Hrvatska|NDH]], te se - osobito u slučaju [[Sabirni logor Jasenovac|Sabirnog logora Jasenovac]] - nerijetko prikazivalo broj žrtava ustaških zločina mnogo većim od stvarnih podataka. Kako stvarni podaci o broju ustaških zločina nisu potvrđivali iz političkih razloga preuveličane brojke koje su se navodile u enciklopedijama i školskim udžbenicima, podaci prikupljeni državnim popisom žrtava II. svjetskog rata provedenim 1964. godine su bili stavljeni pod embargo, te nisu objavljeni (čak nisu bili dostupni niti znanstvenicima) sve do 1990.- ih godina."<ref>[http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=161951 "Brojidbeni pokazatelji o žrtvama logora Jasenovac, 1941.–1945. (procjene, izračuni, popisi)"], Vladimir Geiger, Časopis za suvremenu povijest, Vol.45 No.2 Listopad 2013.</ref> O žrtvama komunističkog terora se aspolutno nije govorilo, nije ih se popisivalo i sustavno se prikrivalo grobišta s njihovim ostatcima. Na javnim su grobljima zatečeni grobovi "neprijatelja" poginulih tijekom II. svjetskog rata sustavno uništeni odmah nakon rata.<ref>{{Citiranje weba |url=https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=242521 |title=O provođenju odluke komunističkih vlasti iz 1945. o uklanjanju grobalja i grobova „okupatora” i “narodnih neprijatelja” u Slavoniji i Srijemu |author=Vladimir Geiger |date=Listopad 2015. |publisher=Scrinia Slavonica : Godišnjak Podružnice za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Hrvatskog instituta za povijest, Vol.15 No.1 |accessdate=2018-05-13}}</ref>
 
Makar je SR Hrvatska bila ustavno deklarirana nacionalna država hrvatskog naroda, etnički Hrvati koje su partizani tijekom II. svjetskog rata protjerivali iz područja Hrvatske pretežno nastanjenih Srbima, nisu se ni nakon rata smjeli vratiti na svoja ognjišta - primjerice u nekadašnjim selima [[Zrin]], [[Španovica: Kronika nastajanja i nestanka|Španovica]] i [[Boričevac]] kojima se danas znade tek mjesto gdje su ta oveća sela postojala - nego im je imovina bila konfiscirana. Slično je bilo s [[Udbina|Udbinom]] u Lici, koja je nastavila postojati, ali je umjesto posve hrvatskog, postalo mjesto nastanjeno isključivo Srbima. [[Volksdeutsche|Folksdojčeri]] su prošli još gore, te je pretežni dio te etničke zajednice bio posve protjeran iz države, ukoliko tijekom grubog postupanja tzv. "narodne vlasti" nisu pobijeni ili pomrli uslijed teških uvjeta internacije i prijevoza: od oko 100.000 iz doba na početku II. svjetskog rata, kraj 1940-ih godina je u Hrvatskoj doživjelo samo njih oko 10.000. U područjima preuzetima od Italije, dopušteno je 1947. godine stanovništvu da ''optira'' za talijansko državljanstvo i emigrira u Italiju; tu je mogućnost iskoristio pretežni dio pripadnika talijanske nacionalne manjine, ali i vrlo velik broj etničkih Hrvata, nezadovoljnih oskudicom i općenito nepovoljnim uvjetima života u socijalističkoj zemlji.<ref>{{Citiranje weba |url=http://www.pilar.hr/wp-content/images/stories/dokumenti/zbornici/identitet_istre/istra26_253.pdf |title=KOMUNISTIČKA PARTIJA HRVATSKE U ISTRI TIJEKOM PRVIH GODINA NAKON ZAVRŠETKA DRUGOG SVJETSKOG RATA, str. 271-272 |author=Berislav Jendrić (zbornik radova) |date=Lipanj 2005. |publisher=Institut Ivo Pilar |accessdate=2018-05-13}}</ref>
 
U vremenu kraja II. svjetskog rata praktično svaki hrvatski grad i selo imalo je neki svoj pokolj, kakve se provodilo prema doktrini tzv. "[[Klasna borba|klasne borbe]]"; koja je doktrina neodvojivi dio [[Komunizam|komunističke ideologije]]. Osobito su na meti bili bogatiji seljaci ("kulaci") i građani, te intelektualci koje se nije moglo prepoznati kao ljevičare.<ref>[//www.jutarnji.hr/boljkovceva-obrana--ubojstva-civila-u-dugoj-resi-posljedica-su-klasne-borbe/1162097/ "Boljkovčeva obrana: ubojstva civila u Dugoj Resi posljedica su klasne borbe"], HINA (kod "Jutarnji list"), 05. veljače 2014.</ref>
 
Nakon što je 1948. godine nastao sukob među samim komunistima, većinska struja oko Josipa Broza Tita se vrlo radikalno razračunala sa svojim partijskim kolegama koji su htjeli ostati vjerni sovjetskom diktatoru [[Josif Staljin|Staljinu]] (čije su slike do 1948. godine bile istaknute u svim javnim prostorima), te je za "rehabilitaciju" onih ''drugova koji su skrenuli s linije'' ustrojen iznimno grubi [[Politički logor Goli otok|logor na Golom Otoku]]. Stanoviti dio "partijaca" - o broju se do danas može samo nagađati - nije imao sreće da bude upućen na "rehabilitaciju", nego je ubijen; tako primjerice visokorangirani hrvatski komunist [[Andrija Hebrang (otac)|Andrija Hebrang]].
 
== Povijest ==
 
Stupanj blagostanja raste 1970-ih godina, te stanovništvo kupuje osobne automobile, televizore, perilice i slične moderne potrepštine, koje proizvodi ''socijalistička privreda'' koja se sve više okreće proizvodnji robe široke potrošnje za potrebe stanovništva Jugoslavije i drugih zemalja istoka Europe.
 
Preostale ideološke kočnice i dalje sputavaju gospodarsku inicijativu (privatnici još uvijek ne smiju otvoriti niti najmanji dućan, a trgovina poljoprivrednim proizvodima se tek tolerira kao ''šverc'' - gdje ''nakupci'' "glume" da su sami proizveli proizvode koje zapravo preprodaju) i tržišnu utakmicu: u manjim gradovima još uvijek postoje dućani jednog jedinog trgovačkog poduzeća, u kojima se prodaju proizvodi jedne jedine pekare i jedne jedine mljekare; također postoji u gradu samo jedna tiskara, uglavnom su sve knjižare u vlasništvu jednog te istog poduzeća; u trgovinama se prodaje jedna do dvije vrste piva, pašteta, sirnih namaza, svega po nekoliko vrsta alkoholnih pića ili keksa; rezervni dijelovi za automobile se čekaju tjednima ili kupuju u inozemstvu...
 
Svjetska naftna kriza i porast kamata na međunarodnim tržištima novca dovode gospodarstvo krajem 1970. ih i čitavih '''1980-ih godina''' opet u stanje stagnacije; očita gospodarska kriza se početkom 1980-ih godina iz ideoloških razloga naziva ''stabilizacijom''. Nestašice nisu dramatične kao 1940-ih i 1950- ih godina, ali zbog velikih poteškoća u međunarodnom financiranju nastaju ozbiljni problemi u nabavci sirovina, opreme i druge robe iz inozemstva; stanovništvo teško može doći do ''uvoznih proizvoda'' poput kave i banana, ali i kvalitetnijih domaćih ''izvoznih proizvoda'' poput sira ementalera; uvode se i ''redukcije struje'' gdje se svaki drugi dan u dijelovima gradova i sela isključuje napajanje električnom energijom; automobili se voze ''par/nepar'', tj. smiju se zbog nemoći države da osigura dovoljno goriva voziti samo svaki drugi dan - ovisno o parnom ili neparnom broju na registarskim pločicama. Razina blagostanja je za narod - koji je do 1960-ih godina bio naviknut na pravu oskudicu - još uvijek relativno zadovoljavajuća. Kvaliteta industrijskih proizvoda i razina usluga nije na razini obližnjih ''Zapadnih zemalja'', ali je ipak nešto bolja nego u drugim socijalističkim zemljama: naime mahom se primjenjuje relativno suvremena tehnologija kupljena na Zapadu tijekom boljih 1970-ih godina.<ref>[http://www.jutarnji.hr/dva-desetljeca-u-kojima-je-stvoren-jugoslavenski-dolce-vita-/893492/ "Dva desetljeća u kojima je stvoren jugoslavenski dolce vita"]{{Neaktivna poveznica|bot=InternetArchiveBot }} Jurica Pavičić za "Jutarnji list" 9. listopada 2010. (prezentacija knjiga "U potrazi za blagostanjem" i "Pronađeno blagostanje" povjesničara Igora Dude)</ref>