|
'''Bertrand Rando (Drago) Paršić''' ([[Sveta Nedjelja (Hvar)]], [[1. studenoga]] [[1912.]] – [[Korčula (grad)|Korčula]], [[11. listopada]] [[2004.]]),<ref>[http://hrcak.srce.hr/file/202236 Crkva u svijetu , 50 (2015), br. 1] Petar Marija Radelj: Obilježenost Rajmunda Kuparea Vrboskom. O stotoj obljetnici rođenja, str. 140</ref><ref>[https://bib.irb.hr/datoteka/201651.Gveres_bibl.doc Hrvatska znanstvena bibliografija] Tomo Vereš (1930.-2002.)</ref><ref>[http://www.hrvatski-fokus.hr/index.php/kultura/1754-zato-su-poteeni-crkveni-objekti-u-drugim-jugoslavenskim-republikama-a-na-meti-su-iskljuivo-hrvatski Hrvatski fokus] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20160302021851/http://www.hrvatski-fokus.hr/index.php/kultura/1754-zato-su-poteeni-crkveni-objekti-u-drugim-jugoslavenskim-republikama-a-na-meti-su-iskljuivo-hrvatski |date=2. ožujka 2016. }} Ivica Luetić: Zašto su pošteđeni crkveni objekti u drugim jugoslavenskim republikama, a na meti su isključivo hrvatski? U povodu 50 godina svoga djelovanja, Gradski muzej Korčula tiskao je 13. svezak godišnjaka na 490 stranica, podijeljenih na osam dijelova, kreirano 20. siječnja 2011. 14:55, Objavljeno petak, 21. siječnja 2011.</ref><ref name="GK_Feljton">[http://gkonline.info/test/feljton_2011_18-20.pdf Glas Koncila] Feljton. [[Frano Prcela]]: SJEĆANJA O. RANDA PARŠIĆA NA JEDANAEST TITOVIH TAMNICA (1): »Ljudska tijela plutaju u moru...«, broj 18, 1. svibnja 2011., </ref> hrvatski [[Dominikanci|dominikanac]], [[Politički zatvorenik|politički uznik]], žrtva jugokomunističkih progona<ref name="hrsvijet">[http://hrsvijet.net/index.php?option=com_content&view=article&id=13990:qzabranjeno-sjeanjeq-dominikanca-randa-paria-&catid=74:knjigozori&Itemid=348 IKA/Hrsvijet] "Zabranjeno sjećanje" dominikanca Randa Paršić, Arhiva - stari hrsvijet.net 2, 17. svibnja 2011. </ref>, [[prevoditelj]]<ref>[http://hrcak.srce.hr/39962 Bogoslovska smotra, Vol.39 No.4 Travanj 1970.] Recenzija, Prikaz, autor [[Jordan Kuničić]]. Girolamo Berutti, Tajne u gradu mrtvih, preveo o. Rando Paršić, Izazov istine, Korčula, 1969.</ref>, pisac i teolog<ref>[http://www.slobodnadalmacija.hr/Kultura/tabid/81/articleType/ArticleView/articleId/224501/Default.aspx Slobodna Dalmacija] Ignoriranje velikana. Split nije pokazao zanimanje za Delmatinom ostavštinom, Razgovarao: Damir Šarac, 15. listopada 2013.</ref> te crkveni nakladnik.
== Životopis ==
Rođen je 1912. godine. Svećeničkim putem pošao je Rando, njegov brat don [[Juraj Paršić|Juraj]] ( Zore) i bratić o. Zlatan Plenković.<ref name="hrsvijet">[http://hrsvijet.net/index.php?option=com_content&view=article&id=13990:qzabranjeno-sjeanjeq-dominikanca-randa-paria-&catid=74:knjigozori&Itemid=348 IKA/Hrsvijet] "Zabranjeno sjećanje" dominikanca Randa Paršić, Arhiva - stari hrsvijet.net 2, 17. svibnja 2011. </ref>
Rado je propovijedao i u ljetopis korčulanskog dominikanskog samostana bilježio interna događanja, te nadasve sažimao ključne crkvene i nacionalne događaje, što je rezultiralo s nekoliko tisuća stranica teksta.<ref>[http://gkonline.info/test/feljton_2011_18-20.pdf Glas Koncila] Feljton. [[Frano Prcela]]: SJEĆANJA O. RANDA PARŠIĆA NA JEDANAEST TITOVIH TAMNICA (1): »Ljudska tijela plutaju u moru...«, broj 18, 1. svibnja 2011., <name="GK_Feljton/ref>
3. lipnja 1940. došao je u splitski dominikanski samostan, a već 9. rujna premješten je u Bol na Braču.<ref>[http://hrcak.srce.hr/file/219771 KB 40, 165-190, Split 2014.] Iz splitske prošlosti. I. Armada: Dominikanski samostan u Splitu u doba drugoga svjetskog rata, str. 166</ref> Od jugokomunističkih progona trpio je još od početka drugog svjetskog rata. Već tad su komunisti "popravljali" ljude. Nasilan ideološki preodgoj upravljen je bio prema svim slojevima, pa i prema nedovoljno revnom članstvu. Rando Paršić je bio među onima koje su jugokomunisti zauzetije preodgajali. Zamjerio im se još 1941. godine. Bilo je to na Braču kad je kao odgojitelj branio učenike iz sjemeništa i konvikta od njihova napada kada su na obali pjevali rodoljubne pjesme. PrigoduIskoristili su prvu prigodu za osvetu Paršiću iskoristili su prvom prigodom. Iz ratnih vremena ističe se sjećanje na 28. studenoga 1943. kad je Rando držao sv. misu u Gružu. Srećom je preživio, jer je zbog lijepog vremena odlučio ne propovijedati u crkvi svSv. Križa radi toga da puk malo uživa na suncu. Netom po završenoj misi, pojavili su se engleski zrakoplovi koji su u bombardiranju bombardirali i tu crkvu svSv. Križa.<ref name="M.Stojic">[http://www.miljenko.info/osobno/read/1404 Mrežna knjižnica Miljenko Stojić] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20160304154142/http://www.miljenko.info/osobno/read/1404 |date=4. ožujka 2016. }} [[Miljenko Stojić]]: Ne popraviše ga. Rando Paršić, Zabranjeno sjećanje, Dominikanski samostan sv. Nikole, Korčula, 2011. Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 22. travnja 2013.; hrsvijet.net, 21. travnja 2013.</ref> Zrakoplovi Ujedinjenog Kraljevstva bombardirali su hotel Petku gdje se nalazio stožer njemačke vojske i pri tome i obližnju crkvu Sv. Križa.<ref>[http://www.ika.hr/index.php?prikaz=vijest&ID=136352 IKA] Knjiga dominikanca Randa Paršića predstavljena u Dubrovniku, Zabranjeno sjećanje, 4. studenoga 2011., vijest IKA V - 136352/11 </ref> ▼
3. lipnja 1940. došao je u splitski dominikanski samostan, a već 9. rujna premješten je u
Bol na Braču.<ref>[http://hrcak.srce.hr/file/219771 KB 40, 165-190, Split 2014.] Iz splitske prošlosti. I. Armada: Dominikanski samostan u Splitu u doba drugoga svjetskog rata, str. 166</ref>
▲Od jugokomunističkih progona trpio je još od početka drugog svjetskog rata. Već tad su komunisti "popravljali" ljude. Nasilan ideološki preodgoj upravljen je bio prema svim slojevima, pa i prema nedovoljno revnom članstvu. Rando Paršić je bio među onima koje su jugokomunisti zauzetije preodgajali. Zamjerio im se još 1941. godine. Bilo je to na Braču kad je kao odgojitelj branio učenike iz sjemeništa i konvikta od njihova napada kada su na obali pjevali rodoljubne pjesme. Prigodu za osvetu Paršiću iskoristili su prvom prigodom. Iz ratnih vremena ističe se sjećanje na 28. studenoga 1943. kad je Rando držao sv. misu u Gružu. Srećom je preživio, jer je zbog lijepog vremena odlučio ne propovijedati u crkvi sv. Križa radi toga da puk malo uživa na suncu. Netom po završenoj misi, pojavili su se engleski zrakoplovi koji su u bombardiranju bombardirali i tu crkvu sv. Križa.<ref>[http://www.miljenko.info/osobno/read/1404 Mrežna knjižnica Miljenko Stojić] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20160304154142/http://www.miljenko.info/osobno/read/1404 |date=4. ožujka 2016. }} [[Miljenko Stojić]]: Ne popraviše ga. Rando Paršić, Zabranjeno sjećanje, Dominikanski samostan sv. Nikole, Korčula, 2011. Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 22. travnja 2013.; hrsvijet.net, 21. travnja 2013.</ref> Zrakoplovi Ujedinjenog Kraljevstva bombardirali su hotel Petku gdje se nalazio stožer njemačke vojske i pri tome i obližnju crkvu Sv. Križa.<ref>[http://www.ika.hr/index.php?prikaz=vijest&ID=136352 IKA] Knjiga dominikanca Randa Paršića predstavljena u Dubrovniku, Zabranjeno sjećanje, 4. studenoga 2011., vijest IKA V - 136352/11 </ref>
Jugoslavenske komunističke vlasti nekoliko su ga puta natjerale u [[Jugokomunistički zločini nakon završetka Drugog svjetskog rata|progonstvo]]. Listopada 1944. prvi je put uhićen.<ref name="hrsvijet">[http://hrsvijet.net/index.php?option=com_content&view=article&id=13990:qzabranjeno-sjeanjeq-dominikanca-randa-paria-&catid=74:knjigozori&Itemid=348 IKA/Hrsvijet] "Zabranjeno sjećanje" dominikanca Randa Paršić, Arhiva - stari hrsvijet.net 2, 17. svibnja 2011. </ref> To je bilo kad su jugokomunisti ušli u Dubrovnik 18. listopada 1944. godine. Tad su odmah počeli nemilosrdno trijebiti zatečene prema već davno prije pripremljenim popisima, ubijajući bez suda i suđenja, što je zasmetalo i Saveznicima, kako je izjavio moćnik Ante Jurjević Baja. Rando je bio tad uhićen. Uslijedile su godine saslušanja, zatvaranja i raznih ponižavanja. <ref>[http://www.miljenko.info/osobno/read/1404 Mrežna knjižnica Miljenko Stojić] {{Webarchive|urlname=https://web"M.archive.orgStojic"/web/20160304154142/http://www.miljenko.info/osobno/read/1404 |date=4. ožujka 2016. }} [[Miljenko Stojić]]: Ne popraviše ga. Rando Paršić, Zabranjeno sjećanje, Dominikanski samostan sv. Nikole, Korčula, 2011. Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 22. travnja 2013.; hrsvijet.net, 21. travnja 2013.</ref> Utamničen je u Dubrovniku i Korčuli a studenoga iste godine pušten je na slobodu. 1. lipnja 1945. opet je uhićen, noću u ruševinama samostana SvetogSv. Križa, u Gružu. Bio je fizički i psihički maltretiran. 18. lipnja 1945. nakon danonoćnih ispitivanja, gladovanja i samicâ odveden je na suđenje sa grupom okrivljenika (gostioničar Pero Mihaljević, Vinko Filičić, dvije djevojke) u kojoj je bio i njegov subrat dr. o. [[Dominik Barač]] kao glavnooptuženi. Optužnica ga je sarkastično optuživala za pisanje letaka u kojima se pozivalo narod na bojkot proslave sv. Vlaha, zatim za huškanje naroda te za podržavanje vođe 'škripara' [[Petar Bakić|Petra Bakića]]. Paršić je za razliku od Barača prošao bolje. Barač je osuđen na smrt strijeljanjem i trajan gubitak građanskih prava zbog izmišljene protunarodne i terorističke aktivnosti. Paršića je sud osudio također zbog izmišljenih stvari u optužnici te ga osudio na četiri godine robije i pet godina gubitka građanskih prava. Vinko Filičić osuđen je na robiju i [[gubitak građanskih prava]].<ref name="GK_Feljton"/> U presudi je Paršić okrivljen da je znao za tu Baračevu "protunarodnu aktivnost, ali ju nije prijavio vlastima". Kao i Barač prebačen je u Trogir. Barač je ondje strijeljan, a Paršić je odveden u kaznionicu u Staroj Gradišci gdje je robijao do 10. veljače 1948. godine.<ref name="hrsvijet"/> Morao je trpiti svakakva ponižavanja. S drugima je ondje morao rušiti crkvu. Zatvorska je uprava građu od srušene crkve iskoristila za gradnju kino dvorane.<ref name="M.Stojic"/>
letaka u kojima se pozivalo narod na bojkot proslave sv. Vlaha, zatim za huškanje naroda te za podržavanje vođe 'škripara' [[Petar Bakić|Petra Bakića]]. Paršić je za razliku od Barača prošao bolje. Barač je osuđen na smrt strijeljanjem i uz to , trajan gubitak građanskih prava. zbog izmišljene protunarodne i terorističke aktivnosti. Paršića je sud osudio također zbog izmišljenih stvari u optužnici te ga osudio na četiri godine robije i pet godina gubitka građanskih prava. Vinko Filičić osuđen je na robiju i [[gubitak građanskih prava]].<ref>[http://gkonline.info/test/feljton_2011_18-20.pdf Glas Koncila] Feljton. [[Frano Prcela]]: SJEĆANJA O. RANDA PARŠIĆA NA JEDANAEST TITOVIH TAMNICA (1): »Ljudska tijela plutaju u moru...«, broj 18, 1. svibnja 2011., </ref> U presudi je Paršić okrivljen da je znao za tu Baračevu "protunarodnu aktivnost, ali ju nije prijavio vlastima". Kao i Barač prebačen je u Trogir. Barač je ondje strijeljan, a Paršić je odveden u kaznionicu u Staroj Gradišci gdje je robijao do 10. veljače 1948. godine. <ref name="hrsvijet">[http://hrsvijet.net/index.php?option=com_content&view=article&id=13990:qzabranjeno-sjeanjeq-dominikanca-randa-paria-&catid=74:knjigozori&Itemid=348 IKA/Hrsvijet] "Zabranjeno sjećanje" dominikanca Randa Paršić, Arhiva - stari hrsvijet.net 2, 17. svibnja 2011. </ref> Morao je trpiti svakakva ponižavanja. S drugima je ondje morao morao rušiti crkvu. Zatvorska je uprava građu od srušene crkve iskoristila za gradnju kino dvorane.<ref>[http://www.miljenko.info/osobno/read/1404 Mrežna knjižnica Miljenko Stojić] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20160304154142/http://www.miljenko.info/osobno/read/1404 |date=4. ožujka 2016. }} [[Miljenko Stojić]]: Ne popraviše ga. Rando Paršić, Zabranjeno sjećanje, Dominikanski samostan sv. Nikole, Korčula, 2011. Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 22. travnja 2013.; hrsvijet.net, 21. travnja 2013.</ref>
Nakon izlaska na slobodu, radio je u pastoralu u Resniku. Novi progon uslijedio je 1957. godine. Od početka srpnja do konca studenoga 1957. poslan je na robiju na zloglasni Goli otok. <ref name="hrsvijet">[http://hrsvijet.net/index.php?option=com_content&view=article&id=13990:qzabranjeno-sjeanjeq-dominikanca-randa-paria-&catid=74:knjigozori&Itemid=348 IKA/Hrsvijet] "Zabranjeno sjećanje" dominikanca Randa Paršić, Arhiva - stari hrsvijet.net 2, 17. svibnja 2011. </ref>
Aktivan i na nakladničkom polju. Godine 1969. u samostanu sv. Nikole na Korčuli pokrenuo je novu nakladu „Izvori"Izvori istine“istine", poslije poznatu po izdavanju knjiga propovjedničkog sadržaja, naročito propovjedničke revije „Homilije“"Homilije". <ref>[http://www.redovnistvo.ba/hr/page.php?id=17 Dominikanci - Konferencija viših redovnickih poglavara i poglavarica Bosne i Hercegovine]</ref>
Svoja sjećanja na robiju zaključio je riječima u autobiografskoj knjizi: “Već sam više puta rekao da svoje progonitelje i mučitelje neću prozivati niti prstom prokazivati. Njihovu nečovječnost prepuštam Božjem smilovanju!” (str. 122). <ref name="ljevak">[http://www.ljevak.hr/knjige/knjiga-15876 Knjižara Ljevak] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20160301142545/http://www.ljevak.hr/knjige/knjiga-15876 |date=1. ožujka 2016. }} Rando Paršić , Zabranjeno sjećanje</ref>
Nije zaboravio svoje supatnike s teških robijaških dana, posebice svećenike te u autobiografiji prisjeća se svećenika Iva Bjelokosića, Mihovila Kolarića, Pavla Pašićeka, Mihovila Kanotija, Ivana Perhača te franjevaca Leonarda Bajića, Milana Šetke, Petra Grabića, Krste Kržanića, Metoda Latinca, Bernarda Medvida, Benka Tulića, Bone Miroševića i drugih.<ref name="hrsvijet"/> U autobiografiji je naveo jedanaest tamnica Titovog režima.<ref>[http://www.glas-koncila.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=343:sjeanja-o-randa-paria-na-jedanaest-titovih-tamnica&catid=32:godina-2011&Itemid=292 Glas Koncila] Sjećanja o. Randa Paršića na jedanaest Titovih tamnica, Objavljeno u Glasu Koncila br. 18-20/11, strana 21.</ref> Autobiografsku knjigu nije htio sastaviti, samozatajno braneći stav da njegovo iskustvo nije vrijedno isticati među tisućama još većih. Knjigu je napisao na nagovor drugih.<ref name="M.Stojic"/> Dočekao je pad komunizma. U uzničkom mu je kartonu stajala riječ kojom ga je režim obilježio: nepopravljiv.<ref name="M.Stojic"/>
<ref name="hrsvijet">[http://hrsvijet.net/index.php?option=com_content&view=article&id=13990:qzabranjeno-sjeanjeq-dominikanca-randa-paria-&catid=74:knjigozori&Itemid=348 IKA/Hrsvijet] "Zabranjeno sjećanje" dominikanca Randa Paršić, Arhiva - stari hrsvijet.net 2, 17. svibnja 2011. </ref> U autobiografiji je naveo jedanaest tamnica Titovog režima.<ref>[http://www.glas-koncila.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=343:sjeanja-o-randa-paria-na-jedanaest-titovih-tamnica&catid=32:godina-2011&Itemid=292 Glas Koncila] Sjećanja o. Randa Paršića na jedanaest Titovih tamnica, Objavljeno u Glasu Koncila br. 18-20/11, strana 21.</ref> Autobiografsku knjigu nije htio sastaviti, samozatajno braneći stav da njegovo iskustvo nije vrijedno isticati među tisućama još većih. Knjigu je napisao na nagovor drugih.<ref>[http://www.miljenko.info/osobno/read/1404 Mrežna knjižnica Miljenko Stojić] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20160304154142/http://www.miljenko.info/osobno/read/1404 |date=4. ožujka 2016. }} [[Miljenko Stojić]]: Ne popraviše ga. Rando Paršić, Zabranjeno sjećanje, Dominikanski samostan sv. Nikole, Korčula, 2011. Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 22. travnja 2013.; hrsvijet.net, 21. travnja 2013.</ref>
Dočekao je pad komunizma. U uzničkom mu je kartonu stajala riječ kojom ga je režim obilježio: nepopravljiv. <ref>[http://www.miljenko.info/osobno/read/1404 Mrežna knjižnica Miljenko Stojić] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20160304154142/http://www.miljenko.info/osobno/read/1404 |date=4. ožujka 2016. }} [[Miljenko Stojić]]: Ne popraviše ga. Rando Paršić, Zabranjeno sjećanje, Dominikanski samostan sv. Nikole, Korčula, 2011. Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 22. travnja 2013.; hrsvijet.net, 21. travnja 2013.</ref>
Kao svećenik došao je do dijamantnog jubileja svećeništva. Veći dio svog života proveo je u dominikanskom samostanu u Korčuli. <ref name="ljevak" >[http:/ /www.ljevak.hr/knjige/knjiga-15876 Knjižara Ljevak] Rando Paršić Zabranjeno sjećanje</ref> Prema sjećanu hrvatskog akademskog slikara [[Josip Botteri Dini|Josipa Botterija Dinija]] u intervjuu za Slobodnu Dalmaciju, Paršić je bio duhovni uzor klapskom pedagogu [[Ljubo Stipišić|Ljubi Stipišiću Delmati]], dok je Stipišiću sklonost prema glazbi i sakralnoj baštini poticao njegov je rođak fr. [[Zlatan Plenković (dominikanac)|Zlatan Plenković]], također dominikanac i glazbenik.<ref>[http://www.slobodnadalmacija.hr/Kultura/tabid/81/articleType/ArticleView/articleId/224501/Default.aspx Slobodna Dalmacija] Ignoriranje velikana. Split nije pokazao zanimanje za Delmatinom ostavštinom, Razgovarao: Damir Šarac, 15. listopada 2013.</ref> ▼
▲Kao svećenik došao je do dijamantnog jubileja svećeništva. Veći dio svog života proveo je u dominikanskom samostanu u Korčuli. <ref name="ljevak">[http://www.ljevak.hr/knjige/knjiga-15876 Knjižara Ljevak] Rando Paršić Zabranjeno sjećanje</ref> Prema sjećanu hrvatskog akademskog slikara [[Josip Botteri Dini|Josipa Botterija Dinija]] u intervjuu za Slobodnu Dalmaciju, Paršić je bio duhovni uzor klapskom pedagogu [[Ljubo Stipišić|Ljubi Stipišiću Delmati]], dok je Stipišiću sklonost prema glazbi i sakralnoj baštini poticao njegov je rođak fr. [[Zlatan Plenković (dominikanac)|Zlatan Plenković]], također dominikanac i glazbenik.<ref>[http://www.slobodnadalmacija.hr/Kultura/tabid/81/articleType/ArticleView/articleId/224501/Default.aspx Slobodna Dalmacija] Ignoriranje velikana. Split nije pokazao zanimanje za Delmatinom ostavštinom, Razgovarao: Damir Šarac, 15. listopada 2013.</ref>
== Djela ==
|
