Pravopis hrvatskoga jezika: razlika između inačica

----

 

 

Napisano je nekoliko općih stvari koje su viđene da se, bez ikakve potrebe, trpaju u pravopisnu problematiku, iako im tu nije mjesto.

Teorijsko lingvistički opis jezika dan je u kojih 5-8 disciplina (fonetika, fonologija, morfologija, tvorba riječi, sintaksa, semantika, pragmatika, stilistika, leksikologija, diskurs). Ne postoji opće slaganje-no, teorijski je opis u preko 5, a vjerojatno oko 8 ili više jezikoslovnih grana. Pravopis obično nije među njima, iako se prikazuje u opisu grafijskih sustva (slovopisa). Dakle-pravopis '''nije''' fundamentalna jezikoslovna disciplina. Jezik može promijeniti i pismo (turski je odbacio arapsko pismo i usvojio latinicu; mi smo imali i glagoljicu, i ćirilicu/bosančicu i latinicu (raznih oblika))- i svejedno »ostati svoj«.

 

 

Zašto onda toliko svađa i sporova oko pravopisa ? I ne samo kod nas, nego i drugdje (Njemačka, Izrael, Srbija,prije Rusija...). Dva su razloga: pravopis je, uz lekseme/riječi, jedini dio jezika koji laici »vide« i nekako razumiju; zatim-pravopis je po naravi konzervativan i ljudi ne vole da se stvari mijenjaju. Hrvatski je pravopis opterećen i povijesnopolitičkom dimenzijom: nametane su razne nehrvatske inačice, poglavito u obje Jugoslavije, pa je pravopis postao nekom vrsti nacionalne iskaznice. U doba NDH Pavelić se fokusirao na pravopis kao glavnu temu hrvatskoga, i uz pogrješne predodžbe o jeziku (o hrvatskom, realno, nije puno znao)- oktroirao je povratak na stariju vrstu pravopisa kakva se stabilizirala oko 1860/70.-1890/1900. Nezgoda je bila u tom što je hrvatski moderni pravopis došao zajedno s »hrvatskim vukovcima«, tj. moderni je pravopis samo inačica »Hrvatskoga pravopisa« [[Ivan Broz|Ivana Broza]] iz 1892. Budući da se [[Vuk Karadžić]] »proslavio« svojim negiranjem i minimiziranjem hrvatstva, a ovi »vukovci« su bili obožavatelji njegova »lika i djela«- stvori ose privid da fonološki pravopis (Brozov iz 1892.) nije »hrvatski« nego »srpski«. Radi se o povijesnoj neistini, jer je srpski tradicionalni pravopis »korijenski« (morfološki-kao u Rusa), a hrvatski većinski fonološki (kod Dubrovčana ([[Džore Držić]], [[Ivan Gundulić]]...), [[Matija Divković|Divkovića]], [[Bartol Kašić|Kašića]], Kačića, Belostenca...). To je pokazao jedan od naših najvažnijih lingvista Stjepan Ivšić u više radova (najpoznatiji je »Etimologija i fonetika u našem pravopisu«, 1938.). Dapače-Broz je bio vrlo umjeren (naši su stari pisali i hrvacki, ljucki, pisaću, govoriću...). Pravopisi ilirski (Gaj, Mažuranić...) i onaj Zagrebačke škole (Šulek, Veber) uglavnom su se temeljili na ideologiji panslavizma zapadnoga tipa i odražavaju češki i općenito slavenski utjecaj i pismu- koji nije na glavnoj crti hrvatskoga pravopisanja. Kao što je dobro rekao Brozović za promjene koje su uveli hrvatski vukovci- ispravne su stvari izveli pogrješni ljudi (pogotovo Maretić). U velikoj većini rješenja Brozov je pravopis odražavao glavnu crtu našega pravopisa, iako je prihvatio i nemali dio rješenja Zagrebačke škole (pisanje imena kao u izvorniku- William, rastavljeni futur: pisat ću). Politička dimenzija pravopisa nije iščezla-dapače, radikalizirala se povijesno promašenom identifikacijom fonološkog pravopisa kao nečeg »srpskog« (prije će biti obratno). Ivšićev primjer koji pokazuje povijesnu utemeljenost fonološkoga načela u hrvatskom pravopisu pjesma je Dominka Zlatarića još iz 1597., te starije spise. Evo toga dijela teksta:

Da spomenem još samo nešto iz hrvatske pravopisne tradicije. U najstarijoj hrvatskoj ispravi s otoka Brača iz godine 1185., sačuvanoj u ćirilskom prijepisu iz godine 1250., čitamo ime Draško (mjesto Draž'hko), prema čemu je i poslije u hrvatskoj glagoljskoj ispravi iz godine 1490. Drašković (v. Šurmin, Hrv. spom. 9 i 345). Našoj fonetskoj tradiciji odgovara i pisanje Bošković (mjesto Božković), a da se bosanski kralj Tvrtko pisao tako, a ne Tvrdko, to zna svatko, tko je imao prilike čitati njegove isprave Prema tome je jasno, zašto se već odavno u nas spominju Grupkovići, Vlatkovići, Latkovići, pa i Ratkovići. ..»

 

 

Ne ćemo detaljno razglabati o hrvatskim pravopisima u zadnjih 100 godina (nema ni potrebe, a ni vremena).

Sada ćemo izložiti osnovne razlike u dovršenom B-F-M i A-S.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Potrebno je naglasiti da se nemali dio naših prevoditelja ne drži strogo ovih propisa, pa ponekad, u cijenjenim prijevodima (Pascal »Misli«, Montaigne »Eseji«, Avicenna »Knjiga naputaka i opasaka«, Rabelais »Gargantua i Pantagruel«, Aristotel (razni tekstovi), Hegel (razni tekstovi), ..) nalazimo i hiperjekavizme, te ignoriranje jednačenja po zvučnosti: griješnik, izrijeka, predhodnik, podkorisnik, podkategorija, predkršćanski, svijesno, pogriješka, krijepost, sredotočba, predočba, svjedočba,..

 

Sva osobna imena i prezimena - veliko. ''Stjepan Radić, Ivan Krstitelj Tkalčić, Gaj Julije Cezar'' <br>

Sve umanjenice osobnih imena - veliko. ''Tomo, Katica, Pero'' <br>

::Ta vlastita imena koja su postala apelativima, nazivaju se ''eponimi''. To su riječi poput gore navedenih - mercedes, paskal, zatim sendvič (lord Sandwich), [[giljotina]] (Guillotin), silueta (Sillhouette), sadizam (de Sade), mazohizam (Masoch), nikotin (Nicotine), spunerizam (Spooner), kvisling (Quisling), marmelada (Marmelade), huligan (Hooligan), žilet (Gillette), šovinist (Chauvin)... Dakle, svi su nekoć bili vlastita imena. Tu ulaze i imena proizvoda - kalodont, digitron, eurokrem (uglavnom u razgovornom jeziku), ali i andol, aspirin... A "mjeru" smo oduvijek imali, ona nije eponim.

 

Titule se pišu malim slovom. ''kralj Tomislav, sveti Stjepan, profesor Jurić, doktor Margetić''

 

:"titule" poput sir, don, lord, lady, fra... One se pišu malim slovom, ali se, za razliku od ovih gornjih, NE sklanjaju. Dakle, ne možete reći - nema dona Juana, pravilno je samo - nema ''don Juana''. Ili - prilazim siru Richardu, ne, prilazite samo ''sir Richardu''.

 

Bog - ovisi o kontekstu.

Na primjer, možete napisati ''sve je gotovo, Bogu hvala'' i ''sve je gotovo, bogu hvala'', ovisno o tome želite li naglasiti da zahvaljujete Bogu (prvi primjer) ili da samo koristite poštapalicu koja ništa ne znači (drugi primjer). <br>

Ako se umjesto imena određenog boga, svetinje ili nadnaravnog bića koristi neka druga uobičajena riječ, pišete sve veliko. ''Gospodin, Spasitelj, Mesija, Blažena Djevica Marija, Gospa Međugorska, Majka Božja, Najdivniji, Gromovnik, Jaganjac Božji, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, Princ Tame'' <br>

<small>Napomena: Riječ ''sveti'' se piše malo kad govorite o svecu. ''Ova crkva je posvećena svetom Franji.'' Međutim, ako ime sveca pišete kao oznaku blagdana ili crkve, ''sveti'' je veliko. ''Rodio se na Svetu Katarinu. Najveća katolička crkva je Sveti Petar u Rimu.'' </small>

Ako želite jako istaknuti neki opći pojam, možete ga pisati veliko. ''Nad cijelim svijetom vlada Sreća. U njemu se probudilo iskonsko Zlo.''

Kao i kod ljudi, osobna imena životinja počinju velikim slovom. ''Kleopatra, Reks... što god vam padne na pamet'' <br>

Pazite: sva imena pasmina počinju malim slovom. ''čivava, dalmatinac, sijamska mačka'' <br>

Velikim početnim slovom pišu se pripadnici:<br>

kontinenata, ''Amerikanka, Afrikanac, Azijatkinja, Australac (NE Australijanac!!!)'' <br>

regija i otoka, ''Međimurac, Rabljanka, Provansalka, Bavarac'' <br>

gradova i sela, ''Zagrepčanka, Varaždinac, Grožnjanka, Njujorčanin (ili Newyorčanin)'' <br>

Ako imenica počinje na veliko slovo (npr. Hrvat), kakav je pridjev? Da ne kompliciramo, evo osnovnog pravila: <br>

Ako pridjev završava na ''-ov'' ili ''-in'', ostaje veliko slovo. ''Terezin, Hrvatov, Josipov, Njemičin (od Njemica)'' <br>

U suprotnom, pišu se malim slovom.

 

'''Kontinenti''' <br>

Kontinenti počinju velikim slovom. ''Europa, Australija'' <br>

<small>Napomena: Ako ne želite naglasiti da je u pitanju nebesko tijelo, onda ''sunce'', ''mjesec'' i ''zemlja'' pišete malo. ''Ogrijalo me sunce. Nad morem se digao mjesec. Stojim s obje noge na zemlji.''</small> <br>

 

Svaka riječ u imenu bilo kojeg grada ili sela počinje velikim slovom. "Duga Resa, Novi Vinodolski". Ovo pravilo ne vrijedi samo za prijedloge (Severin ''na'' Kupi; Sveti Petar ''u'' Šumi) i veznike (Sv. Filip ''i'' Jakov);. <br>

Imena ulica i ostalih dijelova grada ili sela pišu se po načelu: prva riječ veliko, ostale riječi malo (ako nisu osobna imena). ''Maksimir, Kaptol, Dolac, Gundulićeva ulica, Cvjetni trg, Trg bana Josipa Jelačića, Trg žrtava fašizma, Nova cesta, Gornji grad, Trg Petra Krešimira Četvrtog'' <br>

 

Svi blagdani pišu se po načelu: prva riječ veliko, ostale riječi malo. ''Božić, Uskrs, Nova godina, Tri kralja, Kurban bajram, Dan državnosti, Dan domovinske zahvalnosti'' <br>

 

Uvijek prvo slovo ide veliko, a ostala malo (ako nisu imena). ''Savez samostalnih sindikata Hrvatske, Turistička zajednica grada Splita, Socijaldemokratska partija Hrvatske, Filozofski fakultet u Zagrebu'' <br>

Kad se ustanove spominju općenito, onda je sve malo. ''Upisat ću se u neki savez sindikata. Idemo naći turističku zajednicu ovog grada.'' <br>

<small>Napomena: Riječ ''vlada'' se piše malo u ''hrvatska vlada'', a ako stoji sama za sebe, može i veliko i malo, kako hoćete. </small>

 

To su opće imenice, pa se sve riječi pišu malo (ako nisu imena). ''antika, srednji vijek, renesansa, devetnaesto stoljeće, ilirski pokret, komunizam, fašizam, moderno doba'' <br>

<small>Napomena: Ovdje je pravopis nejasan. Naime, kaže da se ''seljačka buna'' piše sve malo, dok se "jasno određeni povijesni događaji" pišu prvo veliko, npr. ''Prvi svjetski rat, Francuska revolucija''. Teško je reći što je "jasno određen događaj". </small>

 

Pišu se onako kako se pišu u stranim jezicima. <br>

Izuzeci: imena koja su pohrvaćena zbog duge uporabe. ''[[Popis država|imena država]], imena nekih gradova (Beč, Pariz, Rim, Firenca itd.)'' <br>

Pogledaj i [[točno pisanje klasičnih imena]]. <br>

Oko ovoga se još naveliko lome koplja. Opisat ću situaciju kad budem imao vremena.

 

:::A što se tiče pisanja ostalih ''riječi'', trebalo bi fonetizirati. Mi japanska imena ne pišemo po engleskoj transliteraciji, nego fonetiziramo. Zato je apsolutno krivo napisati Sun Tzu, može samo Sun Cu. Ili pak Macuo Bašo, a ne Matsuo Basho. Isto vrijedi i za većinu ostalih transliteracija. Zato i jest cunami, a ne tsunami. Bez obzira na to što vam neke novine govore.

 

Zarez u pismu stavljamo na mjestu gdje bismo u govoru napravili stanku. Pišemo ga kad nešto nabrajamo, kad naknadno dodajemo (ubacujemo) rečenicu, ispred suprotnih, isključnih i zaključnih rečenica, kad se zavisna rečenica nalazi ispred glavne... <br>

 

Stavi je kad u jednu rečenicu želiš strpati ono što inače ide u dvije. ''Neki kažu da je bolje živjeti na moru; ipak, ja više volim Zagreb.'' <br>

::Ne bih se složila. On može tu biti i zbog labave zavisnosti, a i ponekad zbog isticanja. Koristi se kad je točka preoštra stanka, a zarez preblaga. Dakle, sve ovisi o samom jezičnom i književnom osjećaju pojedinca.

 

 

Dolazi kad nešto pitaš i pritom želiš naglasiti svoj šok, nevjericu, uzbuđenje itd. Pazi, UVIJEK je upitnik-uskličnik, NIKAD nije uskličnik-upitnik. ''Otkud vam to?! Nisam to učinio. - Nisi?!'' <br>

 

Redne godine pišu se s točkom: 1963. ''(tisuću devetsto šezdeset i treća)'' <br>

Desetljeća se pišu s crticom i bez točke: 1960-e ''(tisuću devetsto šezdesete)'' <br>

::1960-ima (ili 1960-im godinama) (dativ, lokativ, instrumental) ''Pisao sam o 1960-ima za diplomski.''

 

* Stjepan Babić, Božidar Finka, Milan Moguš: ''Hrvatski pravopis'', Zagreb 1971 (pretisci: London 1972, Zagreb 1990), 1994, 1995, 1996, 2000, 2002, 2003.

* Vladimir Anić, Josip Silić: ''Pravopisni priručnik hrvatskoga ili srpskoga jezika'', Zagreb 1986, 1987, 1990; ''Pravopis hrvatskoga jezika'', Zagreb 2001.

 

*[http://www.hrvatskiplus.org/Default.aspx?art=32&sec=21 Hrvatski pravopisi]

*[http://www.ihjj.hr/index.html#vijecezanormu Priopćenja Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika]