Anglo-osmanska konvencija iz 1913.: razlika između inačica

Neformalni pregovori započeli su 29. srpnja 1911. s britanskoIm memorandumom poslanom osmanskoj vladi. U to se vrijeme činilo vjerojatnim da će zadnja postaja [[Bagdadska željeznica|Bagdadske željeznice]], koju je projektirala i financirala Njemačka, biti smještena u Kuvajtu.<ref>The original concession granted to the Baghdad Railway Company, dominated by Deutsche Bank, was an extension from Konya to Baghdad.</ref> Kuvajt je bio pod osmanskom upravom od 1871. godine, a 1875. godine je uključen je u [[vilajet Basra]], no osmanska je vladavina uglavnom bila nominalna. Iako je šeik sada spadao pod jurisdikciju Carstva, u Kuvajtu nije bio stacioniran nijedan osmanski dužnosnik.<ref>David H. {{sfn|Finnie, Shifting Lines in the Sand: Kuwait’s Elusive Frontier with Iraq, (Cambridge: Harvard University Press, |1992),}}{{is|str 7.</ref>}} Utjecaj na Kuvajt bio je ključan za britansku vanjsku politiku u Perzijskom zaljevu s obzirom na trgovinu i strateške interese koji se tiču [[Britanska Indija|Indije]].

Za Britance je daljnje proširenje željezničke pruge značilo daljnje širenje osmanskog utjecaja, a sadašnja je uprava - koju je već ohrabrio režim [[Mladoturci|"mladoturaka]] " - željela ponovno uspostaviti učinkovitu kontrolu nad svojim carstvom južno od Kuvajta.<ref>Briton Cooper {{sfn|Busch, Britain and the Persian Gulf, 1894-1914, (Berkeley: University of California Press,|1967),}}{{is|str. 308,. andi 319.</ref>}} Još je gore bilo moguće zadiranje u druge europske sile. U predloženom memorandumu Britanci su stoga nastojali regulirati sporazum o statusu Quo iz 1901., uz dodatno podešavanje granica Kuvajta u korist Britanije.<ref>{{sfn|Finnie,|1992}}{{is|str 32.</ref>}}

Iako su ponekad bili u zastoju, pregovori komunicirani putem memoranduma nastavljeni su na osnovi [[quid pro quo]] u kojoj su Britanci imali prednost; ako bi Osmanlije prihvatile autonomni status Kuvajta i predložene granice, Britanci bi morali prihvatiti osmanski suverenitet, a zauzvrat se sjeverni otoci [[Warbah]] i [[Bubiyan]] moraju dodijeliti Kuvajtu itd.<ref>{{sfn|Busch,|1967}}{{is|str 321.</ref>}} Sve manji utjecaj [[Istanbul]]a u Perzijskom zaljevu natjerao je Osmanlije na ustupke bez mnogo dobivanja zauzvrat. Osmansko carstvo suočilo se s [[Pad Osmanskog carstva|brojnim zastojima]] u posljednjih nekoliko desetljeća - nekoliko njegovih provincija ostvarilo je neovisnost, neke su pripojile druge zemlje, ili su mnoge izgubile u sukobu - i iz unutarpolitičkih razloga moglo se činiti važnim zadržati Kuvajt kao dio carstva, makar i samo simbolično. Osmanlije su također smatrale da bi sklapanje ovog sporazuma osiguralo britansku potporu u drugim gorućim pitanjima, poput rješavanja invazije drugih europskih sila i sukoba u drugim dijelovima Osmanskog Carstva. Nadalje, britanski pritisci naveli su Osmanlije da odustanu od predloženog proširenja željezničke pruge do Kuvajta i umjesto toga se odluče za završetak u [[Basra|Basri]].<ref>Feroz Ahman, “A Note on the International Status of Kuwait before November 1914,” International Journal of Middle East Studies, Vol. 21, No. 1 (Feb., 1992), 184.</ref> Planovi za završetak pruge u Basri stvorili su novi niz zahtjeva u ime Britanaca, uključujući osmansko odricanje od [[Katar|Katara]] i ocrtavajući njegovu ulogu u širim vodama Perzijskog zaljeva. Britanija je htjela zaključiti sporazume s katarskim šeikom [[Jasim al-Thani|Jasimom al-Thanijem]] o nezakonitom prometu oružja i pomorskom miru, a također je htjela i formalno uspostaviti svoju dominaciju u Zaljevu. Do 6. svibnja 1913. Britanija i Osmansko carstvo parafirali su kompromis, a Anglo-osmanska konvencija potpisana je 29. srpnja 1913., točno dvije godine nakon prvog memoranduma.

Anglo-osmanska konvencija bila je samo dio šireg procesa pregovaranja, a složenost konkurentskih europskih trgovačkih interesa u regiji spriječila je njezinu ratifikaciju. [[Rusko Carstvo|Rusija]], [[Treća Francuska Republika|Francuska]] i [[Njemačko Carstvo|Njemačka]] (a kasnije i [[Italija]]) također su vršile pritisak na osmansku vladu radi dobivanja koncesija za željeznicu. Ratifikaciju je dodatno zakomplicirala činjenica da je većina europskih sila, baš kao i Britanci, bila u bilateralnim pregovorima s Osmanskim Carstvom. Pokušaji dobivanja naftnih koncesija od osmanske vlade dodatno su povećali složenost trgovačkih aranžmana. Konačno, izbijanje [[Prvi svjetski rat|Prvog svjetskog rata]], samo nekoliko mjeseci od Anglo-osmanske konvencije 1913., učinilo je Osmanlije i Britance neprijateljima na bojnom polju, što je poništilo svaku nadu za ratifikaciju.<ref>{{sfn|Wilkinson,|1991}}{{is|str. 61., 66., andi 96.</ref>}}

Prema sporazumu, Kuvajt je činio "autonomnu kazu Osmanskog carstva", čime je priznat šeik [[Mubarek el-Sabah|Mubaraka al-Sabaha]] za vladara Kuvajta, kao i ''[[Kaymakam|kaymakama]]'' (osmanski guverner okruga) (članak 1). Kuvajt je naveden kao takav jer su se Osmansko i britansko tumačenje "[[Suverenitet|suvereniteta]]" i "[[Suzerenitet|suzereniteta]]" razlikovali u njihovim nacrtima sporazuma pa su oba pojma izostavljena u konačnom nacrtu.<ref>{{sfn|Busch,|1967}}{{is|str 337.</ref>}}

Zelenom linijom definirana je regija u kojoj će kuvajtski šejh ostvarivati administrativna prava osmanskog ''kajmakama''. Plemena smještena na tom području bila su "priznata u ovisnosti kuvajtskog šeika", a kao ''kajmakam'' je morao naplaćivati danak (članak 6). Važnost zelene crte je u tome što je po prvi put postavila temelj za uspostavljene granice suvremenog Kuvajta:<ref>{{sfn|Finnie,|1992}}{{is|str 35.</ref>}}<blockquote>

Odjeljci II i III odnose se na Katar, odnosno [[Bahrein|Bahrein.]] U središtu pregovora bio je status Katara i Bahreina, a Britanci su izvršili pritisak na osmansku vladu da se odrekne svojih zahtjeva prema oba entiteta. Ako bi osmanska vlada zadržala suverenitet nad Katarom i Bahreinom, to bi joj omogućilo pravo da i dalje intervenira u pitanjima Perzijskog zaljeva, a tu su Britanci željeli zadržati monopol.<ref>{{sfn|Busch,|1967}}{{is|str 330.</ref>}}

Osmanlije su bile spremne odustati od Bahreina, u kojem nikada nisu uspjele zadržati ništa osim simbolične uloge, ali ne i Katara. Kao temelj za pitanje Katara, Osmanlije su tvrdili da je carstvo oduvijek ostvarivalo učinkovit suverenitet nad poluotokom i da ne može opravdati napuštanje teritorija kojega se nikada formalno nije odreklo.<ref>John C. {{sfn|Wilkinson, Arabia’s Frontiers: The Story of Britain’s Boundary Drawing in the Desert, London: I|1991}}{{is|str.B. Taurus & Co Ltd, 1991, 91.-92.</ref>}} Ipak, pod znatnim pritiskom, odrekli su se zahtjeva prema obje zemlje (članci 11. i 13.)<ref>Britanci dusu uvijek odbijali priznati bilo kakav osmanski autoritet na Katarskom poluotoku izvan '' de facto '' prisutnosti u [[Doha|Dohi]]. Naseljavanje plemenskih skupina izvan Dohe, osobito Zubare, koje su podržali osmanski ''kajmakami'' i šeik Bahreina, Wasima, često se koristilo kao izgovor za britansku intervenciju u lokalna pitanja. Britanci su također suzbijali piratstvo u blizini poluotoka, optužujući Osmanlije da su odgovorni za napade, a i kao izgovor za dominaciju u Zaljevu (Wilkinson, 78-79).</ref> i uspostavljena je plava linija koja je definirala granica osmanske jurisdikcije. Ova linija je odvajala osmanski [[sandžak Nedžd]] od Katara. Plava linija započimala je nekoliko kilometara južno od [[Zaknuniya|Zaknuniye]] (koja je bila uključena u sandžak), i išla je ravno južno do [[Rub' al Khali]] (članak 11.). U sporazumu se ne spominje da će Zaknuniya biti dio sandžaka Najdž u zamjenu za osmansku nadoknadu od 1000 funti koja je plaćena šeiku Bahreina putem britanske vlade.<ref>{{sfn|Wilkinson,|1991}}{{is|str. 63.</ref>}}