Što je povijest? (Carr): razlika između inačica

'''Što je povijest?''' (u engleskom originalu: ''What is History?'') naslov je knjižice, koju je napisao britanski [[historija|povjesničar]] [[Edward Halett Carr]]. Objavljena je na engleskom [[1961]]., a na hrvatskom [[2004]]. u izdanju izdavača "Srednja Europa", Zagreb, u prijevodu Danijela Vojaka, uz predgovor [[Snježana Koren|Snježane Koren]].

 

Knjiga donosi šest predavanja koje je [[Edward Halett Carr|Carr]] održao na sveučilištu u [[Cambridge]]u od siječnja do ožujka [[1961]]. Nakon toga su emitirana na Radiju BBC, te objavljena kao knjiga. U slijedećih 40-ak godina knjiga je doživjela još tri izdanja, te prijevode na razne jezike.

 

#Obzorje koje se širi

 

U studenom [[2001]]. godine u ''Institutu za povijesna istraživanja'' u [[London]]u održana je dvodnevna konferencija povodom četrdesete obljetnice objavljivanja prvog izdanja knjige ''Što je povijest?''. Deset povjesničara iz različitih zemalja raspravljalo je o Carrovu pitanju i njegovu značenju za novu generaciju povjesničara: što je povijest i čemu služe povijesna istraživanja na pragu 21. stoljeća. Njihovi su radovi objavljeni [[2002]]. u knjizi ''What is History now?''.

 

U nastavku članka prenesene su prilično opsežne bilješke o knjizi, koje je pravio jedan pasionirani čitatelj, i zatim obradio za objavu. Uvodno: pogledajte u članku [[historija]] objašnjenje o razlici između '''povijesti''' kao "prošle stvarnosti" i '''historije''' (ili [[historiografija|historiografije]]) kao znanosti, koja je bavi poviješću (dok se osoba koja se time bavi naziva '''povjesničar'''). Carr se u ovom svom djelu bavi znanstvenim proučavanjem povijesti i [[metodologija|metodologijom]] te znanosti, a ne poviješću samom. Pogledajte i članak [[Suvremena historiografija (Gross)]]. (U tom udžbeniku [[Mirjana Gross]] ne spominje Carra osobno, ali razmatra mnoge probleme kojima se i on bavi i prikazuje stavove drugih značajnih povjesničara.) Pogledajte također članak [[Kojim putem do prošlosti? (Fogel i Elton)]] o raspravi između "tradicionalne", "narativne" historiografije, i nove [[kliometrija|kliometrije]], koja se vodila početkom 1980-ih.

 

Dvadeseto stoljeće obilježeno je promjenom odnosa prema činjenicama. Devetnaesto stoljeće je »zlatno doba činjenica«. Kraj XIX. stoljeća obilježen je iluzijom o mogućnosti dostizanja '''"konačne povijesti"''', kada su »sve informacije dostupne i svaki problem riješen«, kako piše J. E. Acton u ''the Cembridge Modern History'' [[1896]]. Iluzija da je moguće znati sve informacije, koju je kasnije čak i moderna fizika odbacila ([[Heissenbergovo načelo neodređenosti]] u [[Kvantna mehanika|kvantnoj mehanici]]). Dapače, danas nam fizičari govore da oni ne istražuju '''činjenice''', već '''događaje'''. (str. 48)

 

Možemo li izvući neki zaključak o odnosu povjesničara prema činjenicama? Treba odbaciti obje ekstremne teorije. Kao povjesničari, u odnosu prema činjenicama »oprezno plovimo između Scile neodržive teorije povijesti kao objektivne kompilacije činjenica, kao neopravdane dominacije činjenica nad interpretacijom, i haribde podjednako neodržive teorije o povijesti kao subjektivnom proizvodu povjesničareva uma koji utvrđuje povijesne činjenice i ovladava njima kroz proces interpretacije.« ''(str. 23)'' Povijest je »kontinuirani proces interakcije između povjesničara i njegovih činjenica, beskonačni dijalog između sadašnjosti i prošlosti«. ''(str. 24)''

 

Suvremeno doba obilježeno je "kultom pojedinca", koji započinje od talijanske [[Renesansa|renesanse]]. Raspon ovog kulta obilježen je sa dva moderna mita iz slavnih romana: s jedne strane [[Robinson Crusoe|Robinson]], pojedinac koji trijumfira nad prirodom, a s druge '''Kirilov''' iz romana ''Demoni'' od [[Fjodor Dostojevski|Dostojevskog]], koji je počinio samoubojstvo da bi dokazao svoju slobodu.

 

 

 

Pitanje da li je povijest [[znanost]] (''science'') specifično je za engleski jezik, u kojem "science" ima drugačije značenje nego "die Wissenschaft" u njemačkom. U svakom slučaju, [[historiografija]] je danas ''([[1961]].)'' bliže prirodnim znanostima nego prije stotinu godina.

 

»Znanstvenici, sociolozi i povjesničari zajednički rade na različitim područjima istog istaživanja: proučavanja čovjeka i njegove okoline, utjecaja čovjeka na njegovu okolinu i okoline na čovjeka. Cilj proučavanja je isti: povećati čovjekovo razumijevanje i ovladavanje tom okolinom. Pretpostavke i metode fizičara, geologa, psihologa i povjesničara veoma se razlikuju u pojedinostima. (…) Povjesničar je, poput svakog drugog zansntvenika, stvor koji neprestano pita "Zašto?".« ''(str. 71)''

 

Povjesničar uvijek traga za uzrocima događaja. Pri tome se, međutim, nikada neće zadovoljiti samo jednim uzrokom.

 

Značenje i cilj vezani su uz budućnost, ne sadašnjost. »Linija razgraničenja između prapovijesti i povijesti prelazi se u onom trenutku kada ljudi prestaju živjeti samo u sadašnjosti i postaju svjesno zainteresirani za svoju prošlost i budućnost. (…) Pretpostavljam da dobri povjesničari, rezmišljali oni o tome ili ne, imaju urođeni osjećaj za budućnost.« ''(str 90)''

 

Profesor '''Powicke''' piše: »Žudnja za interpretacijom povijesti tako je duboko ukorijenjena da će nas, ukoliko nemamo konstruktivni pogled na prošlost, privući ili misticizmu ili cinizmu.« ''(str. 91)''

 

»Vjerovanje da smo odnekud došli usko je povezano s vjerovanjem da nekud idemo. Društvo koje je izgubilo vjeru u svoju sposobnost napredovanja u budućnosti brzo će izgubiti zanimanje za vlastiti napredak u prošlosti.« ''(str. 111)''

 

Predviđanja o katastrofi, koju donosi budućnost.

Nova čovjekova svijest o sebi razvija se od [[Descartes]]a: »On je prvi postavio čovjeka u položaj bića koje može ne samo misliti, veći i rasuđviati o vlastitom razmišljanju i promatrati sebe samoga u činu opažanja.« (str. 114) Time nastaje nova dimenzija razuma i povijesti.