|
Do izgradnje mosta preko Neretve, rijeku se prelazilo [[skela|skelom]] koja je bila niže od današnjeg mosta. Skelom "lađom" gospodarile su obitelji Cigić iz Vojna i Kožulj iz Potoka, posjednici odgovarajućih zemljišta uz Neretvu.<ref name="HMS"/>
Hrvati Bijelog Polja teško su stradali u [[Bošnjačko-hrvatski sukob: Mostar i dolina Neretve|bošnjačkoj agresiji]] na prostore bosanskohercegovačkih Hrvata. Bijelo Polje bilo je mirno premda je rat Bošnjaka i Hrvata već uzeo maha. Marko Maka Radić nije dopustio se se dogode neredi u Bijelom Polju. Sve vojnike u svojoj postrojbi HVO isto je tretirao. Armija BiH je [[30. lipnja]] [[1993.]] godine napala Bijelo Polje. Pomoć iznutra bili su bošnjački pripadnici HVO-a koji su izdali svoje suborce i okrenuli oružje na njih. Radića su prevarili i pokušali ubiti. Armija BiH i peta kolona Bošnjaka u HVO ubili su nekoliko desetaka Hrvata, što vojnika, što civila, koje je Armija BiH nespremne uhvatila na spavanju. Da bi preživjeli, Hrvati su se spašavali bježeći preko Neretve prema Vojnom. Preživjele Hrvate koji se nisu uspjeli spasiti zarobili su. Zarobljeno je 215 Hrvata. Otpremili su ih u logore, koje su u Bijelom Polju osnovali na nekoliko lokacija, a najveći je bio u mjesnoj školi u Bijelom Polju, bivšoj Školi bratstva i jedinstva. Razmjeri zločina bili su vidljivi tek nekoliko mjeseci kasnije. Nitko još nije odgovarao za ova zlodjela nije odgovarao, a zna se da je cijelom akcijom rukovodilo tadašnje zapovjedništvo Armije BiH na čelu sa Seferom Halilovićem. Zločin u Bijelom Polju dogodio se nakon što je Armija BiH počinila zločine u hrvatskim selima jablaničke općine. Preživjele jablaničke Hrvate otpremili su u logor Muzej u Jablanici, kroz koji je prošlo 800 Hrvata. Sve su to bošnjački vođe sprovodili plan tvz. zelene transverzale koja se trebala pružati do Neuma,<ref name="nekažnjeni zločin">[https://www.vecernji.ba/zlocin-armije-bih-u-bijelom-polju-ostao-nekaznjen-425997 www.vecernji.ba] Marko Karačić ''Zločin Armije BiH u Bijelom polju ostao nekažnjen''. 1. srpnja 2012. (pristupljeno 18. siječnja 2018.)</ref> nastavno na djelo autora Islamske deklaracije Alije Izetbegovića iz 1970., u kojoj se eksplicitno zalaže za državu po šerijatskom pravu, a ne za državu koja se temelji na demokratskim načelima zapadne civilizacije. Čekao je kad mu se bude ukazala prva prigoda, sprovesti islamsku džamahiriju u Bosni i Hercegovini, na račun Hrvata, ali i Srba. <ref>[http://www.034portal.hr/clanak.php?id=29358 034portal] Diana Rexhepi ''Slobodan Praljak srušio dugogodišnju farsu Haaškog tribunala''. 14. prosinca 2007. (pristupljeno 18. siječnja 2018.)</ref>
U Bijelom Polju polovinom 16.stoljeća postojala je muslimanska zajednica koja se sastoji od doseljenih osvajača - janjičara i spahija te starosjedilaca-bogumila koji su, nakon osvojenja ovog kraja od strane Turaka prešli na Islam. Tada je ovdje, sigurno, počela izgradnja prvih islamskih spomenika. Potoci bili i danas ostali centralno i najveće selo u Bijelom Polju. Mostara su udaljeni 12 i smješteni oko jedan kilometar desno magistrale Mostar-Sarajevo. Svoje ime dobili su potoku koji izvire u brdu više sela, protiče kroz ovo mjesto i ulijeva se oko jedan i kilometar niže u Neretvu kao njen lijevi pritok. Ovdje su u 18. i 19 stoljeću živjeli i posjede imali: Ibrahim, sin Salihov 1731., Ramadan, sin Osmanov, Selim, sin Osmanov, Omer baša, sin Alijin Ismail, sin Ibrahimov, Emina, Alijina i Aiša, k i Ibrahimova 1765. i Salih Omanović 1850. godine. Potocima je u drugoj polovini 15. stoljeća rođen zaim hadži Muhamed-beg, sin Ebu Seadetov koji je bio najveć legator Mostara i cijele Hercegovine. U Mostaru je poznat pod imenom Karađoz-beg taj nadimak je, kako predanje kazuje, dobio zbog svoje naočitosti (karađoz na turskom jeziku znači : crnook). Iz njegove vakufname saznajemo je imao tri sina: Muhameda, hadži Jusufa i Sulejmana, a iz natpisa na njegovoj džamiji u Mostaru razumije se da je bio brat nekog vezira. On je zaista bio brat velikog vezira Rustem-paše i hercegovačkog namjesnika Sinan-paše koji je upravljao Hercegovinom od augusta 1547. juna 1549. godine. Karađoz-beg je imao ljetnikovac i imanje u Potocima gdje je preko ljeta boravio, a zimi je živio u Mostaru. On je sagradio veliki broj zadužbina i koristonosnih objekata u Mostaru, Blagaju, na Buni, Lištici, Potocima, Konjicu i Čičevi (općina Konjic). Bio je nadglednik kod izgradnje Starog mosta u Mostaru koji je dovršen 1566. godine. Umro je u Mostaru oko 1564. godine gdje je, sigurno, u groblju pokraj svoje džamije i sahranjen. Dva nišana bez natpisa i dekoracija koji nalaze pred zidom mihraba, označavaju , možda, njegov grob. To je sve što se pouzdano zna o njegovom životu i radu. Najbliža istini je pretpostavka je jedan od spomenute trojice braće , svoj prilici Rustem, odveden kao adžami oglan u Istambul, tamo odgojen na carskom dvoru i preveden Islam. Kad je postao veliki vezir i obogati se on je onda pomogao i drugoj dvojici da dođu visokog položaja u onovremenoj turskoj upravi. U prilog ovakvoj tvrdnji ide predanje koje pribilježeno u našoj literaturi i koje se, čak danas, u ovom kraju sačuvalo. Karađoz-beg je sagradio prije 1570. godine mesdžid i mekte u svom rodnom mjestu Potocima. Svojom vakufnamom od prve dekade ramazana 977. (7. 16. februara 1570.) odredio je između ostalog, da se u mesdžid mekteb postave sljedeći službenici:
U Domovinskom ratu 1992./93. Provincija sv. Obitelji našla se na udaru i samostan, koji je bio središte cijele Provincije, bio je posve razoren. Srećom nijedna od sestara nije stradala, jer su se na vrijeme sklonile na sigurno.<ref name="hrsvijet"/>
- imam; 2 dirhema plaće dnevno
Tijela mnogih Hrvata iz logora Armije BiH u Mostaru i Jablanici još nisu pronađena. Tek 2012. je pokrenut sudski proces za zločine u Jablanici, a zločini nad Hrvatima u Mostaru pravosudna tijela su izbjegavala procesuirati. Danas Hrvati obilježavaju 30. lipnja kao tužni dan kad je Armija BiH stvorila nekoliko logora za Hrvate i kad je ubijala nedužne hrvatske civile u svojim kućama. U drugom dijelu taj dan obilježavaju kao tobožnji "dan deblokade grada". Danas se gradom propagira bošnjačka neistina. Na nekoliko mjesta gdje je HVO potjerao agresorske srpske snage danas su spomenici na kojima piše da je to učinila Armija BiH. Prava je istina da dok su Hrvati ginuli u akcijama, Bošnjaci su hranili pripadnike Belih orlova. Zbog nemara države kojom upravljaju Bošnjaci a udio Hrvata u vlasti sveden na statističku grešku, udruge proistekle iz Domovinskog rata žele postaviti spomenike na mjestima gdje su Armija BiH i njihove paravojne postrojbe zatočili, mučili, silovali i ubijali Hrvate, jer to je jedini način kako Hrvati mogu pokazati kroz što su prošli u vremenima koje sada neki slave.<ref>[https://www.vecernji.ba/na-mjestima-gdje-su-bili-logori-za-hrvate-ce-biti-spomenici-426242 www.vecernji.ba] Marko Karačić ''Na mjestima gdje su bili logori za Hrvate će biti spomenici''. 2. srpnja 2012. (pristupljeno 18. siječnja 2018.)</ref>
- hatib; dirhem plaće dnevno
- mujezin; ,5 dirhema plaće dnevno
- mualim; 2 dirhema plaće dnevno
-pomoćnik mualima; dirhem plaće dnevno,
- kajjim; dirhem plaće dnevno.
Dalje je odredio da se troši pola dirhema dnevno za svijeće i prostirku i da se mesdžid i mekteb opravljaju iz sredstava njegovog vakuga. Ovaj mesdžid je u prošlosti više puta opravljen. Godine 1897. krov mu je počeo prokišnjavati pa ga je, na traženje džematlija, vakufsko povjerenstvo u Mostaru opravilo. Neke opravke na njemu vršene su 1900. i 1903. godine kada je utrošeno 400 kruna. Na opravku mesdžida vakuf je 1931. godine utrošio 2500 dinara i tada je srušena mala drvena munara koja se uza nju nalazila i sagređena nova istog materijala i u istim dimenzijama. U augustu 1961. godine demontirana je munara hadži Jahja Masine Tere džamij na Carini u Mostaru, prenesena u Potoke i ozidana uz Karađozbegov mesdžid na mjestu gdje se do tada nalazila drvena munara. Raznim adaptacijama koje su njemu više puta vršene od starog mesdžida je ostao samo zid mihraba i dijelovi zidova sa strana dok je sve ostalo porušeno i mesdžid sprijeda proširen. Ovdje treba posebno istaknuti joj je strop sagrađen imitaciji kupole i oblože divnim drvenim rezbarijama. U skoro nanovo sagrađenoj džamiji nalazi se, pored prostorije za klanjanje, još i sala na spratu za održavanje vjerske obuke, abdesthana i gusulhana. Svečano otvorenje ove džamije sa oko 23 metra visokom kamenom munarom obavljeno je 26 augusta 1962. 12 joj ona jedina džamija na ovom području u kojoj se klanjaju džume i bajrami. Upisana je u gr.ul.k.o. Potoci br.187, kat. e s t . 455 i zapremina 110 m površine. Riješenjem Zavoda za zaštitu spomenika kulture u Mostaru Up. br 6/3 27 oktobra 1969. godine ova džamija i kompleks oko nje stavljeni su pod zaštitu države kao spomenik kulture. Na području džemata Bijelo polje živjelo je oko 1985. godine 795 muslimanskih porodica. Karađoz-begov mekteb nalazio se je desetak metara niže džamije i sastojao se dvije prostorije. Srušen je koncem prošlog stoljeća na ime istog vakufa sagrađen je 1898. godine u susjednom selu Lišanima novi mekteb. Poznati su l sljedeći imami i mualimi koji su djelovali u Potocima: Omer ef od 1759. 1769. godine. Kod njeg su se 1759. godine nalazile na i čitanju tri knjige koje su bile vlasništvo biblioteke Babusseade Ahmed age u Mostaru. U Potocima je 1766. godine živio neki Abdulah ef. ali u izvoru ne piše kakvu je funkciju tada ovdje vršio. Muharem ef. Momić i vršio je navedene dužnosti smrti 1888. godine, a poslije njega sin mu Ahmed ef. Jusuf i bio je u to doba mujezin ove džamije. Mehmed ef. a t i bio je imam i mualim oko 1898., Muhamed ef. Kopčić oko 1910. i Hasan ef Bašić a i oko 1920. godine. 1921. do 1964. godine ove dužnosti je vršio Derviš ef. Hodžić i tada Junuz ef. Šoljić i Ćamil ef. Alić.
Za izdržavanje svojih zadužbina Karađoz beg je ostavio velika nepokretna imanja u Mostaru, Blatu, na Buni i 300 000 osmanlijskih dirhema u gotovom.
U Potocima je sagradio jedan han (ribat) koji je bio situiran nedaleko bivšeg malog kamenog mosta, s lijeve strane potoka. Srušen je prije 1880. godine i vidi mu se još dio od jednog zida. Njegovo zemljište upisano je u gruntovnim knjigama pod nazivom "Hanište". Uz ovaj han postojalo je groblje veličine 1700 m koje je nosilo naziv "Harem uz haninu". Uzurpirao je 1910. godine Stjepan Ttišić iz Potoka i u njemu sve nišane uništio. U Potocima se je nalazilo i groblje Lisica koje je zapremalo 1000m Polovinu ovog harema uzurpirali su katolici s čijim grobljem graničio , drugu polovinu je uništio put koji je ovuda proveden. Ovdje je postojalo i groblje Velika njiva koje je zapremalo 1000 m i kome se prestalo sahranjivati oko 1903. godine. Uzurpirali su ga Kazazići uz čiju se zemlju nalazio i tada su svi nišani u njemu uništeni. Harem uz Haninu bio je vlasništvo Karađozbrgovog vakufa, a čije vlasništvo bili druga dva nismo mogli utvrditi. Uz Krađozbegovu džamiju nalazi se harem u kome su svi stari nišani uništeni. Ovdje smo 1962. godine našli samo jedan uzglavni nišan s turbanom na kome je bila uklesana 1227. (1812.) godina i koji je, možda, označavao grob nekog imama džamije u Potocima. Tada smo ovdje evidentirali još dva natpisa: Nefe Nezirović , kćeri i Mehmedove, umrla 1301. (1883.) i Fatime Zalihić kćeri Mustafine, umrla 1307. (1889/90.) godine. Ovo je danas jedini harem u Potocima u kome se prestalo sahranjivati prije desetak godina.
Pretpostavlja se da je Karađozbegu 16. stoljeću sagradio u Potocima mali kameni most sa jednim lukom. Po svom vanjskom izgledu je bio sličan Starom mostu u Mostaru i, možda, su oba u isto vrijeme sagrađeni . Ovo je bio stari most u minijaturi. Upisan je u gruntovnim knjigama pod nazivom "put mala ćuprija , a jedna njiva kod njega "oranica kod ćuprije . ko 1970. godine neki mještani su, bez odobrenja nadležnih organa za zaštitu spomenika kulture, srušili gornji dio mosta i proširili i poravnali kolovoz.
== Stanovništvo ==
== Poznate osobe ==
* [[Mehmed-beg Karađoz|Mehmed-beg Karađoz Hrvat]] , vakif
* č.s. [[Ljubica Benita Prkačin]], hrvatska pjesnikinja, uznica jugokomunističkog režima
* č.s. [[Laurencija Ćurić]], franjevka Krista Kralja, uznica jugokomunističkog režima
|
