Torquato Tasso: razlika između inačica

Rodio se Tarquato Tasso 11. ožujka u Sorrentu. Njegov je otac, Bernardo Tasso, bio poznati književnik i epski pjesnik. Potjecao je iz bergamske plemićke obitelji, ali služeći knezu od Sorrenta Ferranteu Sanseverinu pošao je s njim u progonstvo (Sanseverin se nije htio pokoriti volji španjolskog potkralja i uvesti [[Inkvizicija|inkviziciju]] u svoje posjede), te ga prati u vojnim pohodima i obavlja mu diplomatska poslanja. Zbog toga se i njegova obitelj, supruga Porzia de' Rossi iz plemenitaške pistojske loze, kći Cornelia i od nje sedam godina mlađi sin Torquato, često selila.

Bernardo Tasso s obitelji putuje u [[Napulj]] i povjerava sina svećeniku Giovanniu d' Angeluzzu, prvom učitelju.

Torquato s ocem dolazi u Mletke gdje njegov otac nadgleda tiskanje svojeg djela ''Amadigi'' (1560.), viteškog [[Ep|epaep]]a o Amadisu od Galije u 100 pjevanja. Torquato mu pomaže u tehničkim poslovima. Piše prvo pjevanje epa ''Jeruzalem'', ali odustaje od toga i počinje pisati viteški spjev ''Rinaldo''.

Upisuje pravo u [[Padova|Padovi]], ali već sljedeće godine pohađa predavanja iz filozofije i govorništva, napuštajući prvotni studij. Upoznaje čuvene kritičare i učenjake, oduševljene sljedbenike [[Aristotel|Aristotelove]]ove [[Poetika|Poetike]] i zastupnike istančane poezije. Tada nastaju njegove pjesme o stvarnoj i nedostižnoj ženi (petrarkistička moda).

U jesen u toplicama Albano upoznaje i smrtno se zaljubljuje u Lukreciju Bendidio, dvorsku damu pratilju Elenore d' Este. Sastavlja joj petrarkistički kanconijer koji ima 90 sastavaka – ''Rime per Lacrezia Bendidio''. Kanconijer je nastajao od 1561. do 1563. Te godine počinje pisati, a nastavlja i iduće godine, teorijski spis ''Discorsi del arte poetica e poema eroico''.

U Mantovi je (otac mu je dvorjanin Guglielma Gonzage) susreo jedinicu bogatog trgovca Lauru Peperaru koja je nadahnula niz njegovih ljubavnih stihova, osobito madrigala, u kojima je doživljaj poljskog i noćnog pejzaža prožet osebujnom i nostalgičnom muzikalnošću što je bila novost u talijanskoj poeziji. Poslije je opjevao njezinu svadbu s drugim čovjekom. Kanconijer koji je sastavljao od 1563. do 1567. ima 74 sastavaka i zove se ''Rime per Lucia Peperara''. Oba se kanconijera ''Rime per Lacrezia Bendidio'' i ''Rime per Lucia Peperara'' svojom pjesničkom pismenošću izdvajaju iz mnoštva takvih zbirki u onodobnoj Italiji. Iskaze ljubavi opjevao je i Emini Piovere de Vincenza, Barbari Sansovino Margheriti Gonzaga d' Este (trećoj ženi Alfonza II.), Alfonzovim sestrama: Lucreziji (24) i Eleonori (6 – što je znakovito s obzirom na legendu o njihovoj velikoj ljubavi) i mnogim drugim ženama. Tassov pjesnički opus je vrlo velik. Dio je ljubavnih stihova pisao po narudžbi, iz prijateljstva ili za novčanu protuuslugu. Tako je iz prijateljstva prema Giuliu Mostinu napisao 8 pjesama (3 zvonjelice i 5 madrigala) Dubrovčanki [[Cvijeta Zuzorić|Cvijeti Zuzorić]]. Dvije od njih su bile uglazbljene (1584. Rinaldo del Mel je skladao jedan, a drugi Paolo Bozzi 1591.)

==Najplodnije razdoblje stvaralaštva (od 21. do 31. godine)==

Završava studij filozofije u Padovi. Bio je vrlo poznat u literarnim i dvorskim krugovima te je mogao izabrati svoga protektora i boravište. Odlučio se za kardinala Luigija d'Este (brat ferrarskog vojvode Alfonsa II.) . To je bilo jedno od najsjajnijih kulturnih središta tadašnje Italije. U Ferrari će provesti oko 20 godina, a prvo desetljeće (1565. – 1575.) bit će najplodnije razdoblje njegova stvaralaštva. Tu će, osim brojnih lirskih pjesama, napisati pastirsku igru ''Amintu'', dramsko-lirsku evokaciju slobode u fantastičnom svijetu nimfa i pastira. Tu također nastaje i remek-djelo ''[[Oslobođeni_Jeruzalem|Oslobođeni Jeruzalem]]''. Na vojvodinu dvoru upoznaje dvije sestre ljepotice Lucreziu i Eleonoru, kojima će pisati stihove.

Na otočiću Belvedere na rijeci Po, gdje se nalazila jedna od raskošnih rezidencija Alfonza II., prvi se put, s velikim uspjehom, 15. lipnja izvodi ''Aminta''. Ona je u hrvatskoj književnosti imala poseban status. [[Dominko Zlatarić]] preveo je ''Amintu'' na hrvatski jezik prije prvog izdanja izvornika te su to djelo ispunjeno vizijama, sanjarijama, ljubavlju pastira i nimfe u arkadijskom krajoliku intenzivno usvojili dubrovački pisci. ''Amintu'' su preradili (prepjevali) Savko Gučetić Bendevišević u djelu ''Raklica'' (oko 1600.) te [[Dživo Gundulić|Dživo (Ivan) Šiškov Gundulić]] u svojem djelu ''Radmio'' (1701.). ''Aminta'' je odmah nakon izvedbe postala vrlo popularna, do kraja stoljeća stihovi iz ''Aminte'' postali su najomiljenija uglazbljena poezija među talijanskim skladateljima. Treba podcrtati da je taj jedan od najvažnijih tekstova europske renesansne pastorale najprije objavljen na hrvatskom jeziku. Zlatarić je za svoj prijevod koristio neki rukopisni predložak, jer je Aminta do objavljivanja bila prepisivana. Zlatarić ju je tiskao u Veneciji "4. Agosta 1580." pod naslovom ''Ljubmir'', dakle to je zapravo njezino prvo izdanje (''editio princeps'') <ref>http://www.rivistadistudiitaliani.it/articolo.php?id=932 FRANO CALE. TORQUATO TASSO E LA LETTERATURA CROATA. Zagreb-Dubrovnik: P.E.N. Croatian Centre & Most/ The Bridge, 1993. 322 pp. INCONTRI CROATI DI CARLO GOLDONI. Zagreb-Dubrovnik: P.E.N. Croatian Centre & Most/ The Bridge, 1993. 251 pp. NATALIA COSTA-ZALESSOW San Francisco State University, San Francisco, California (pristupljeno 1. siječnja 2014.)</ref>

Vraća se u Ferraru. Počinju ga nagrizati sumnje o pravovjernosti epa u vremenu katoličke protureformacije nakon Tridentinskog sabora (1545. – 1563.). Prepravlja neka mjesta u ''Oslobođenom Jeruzalemu'' i piše tekst ''Allegoria della Liberta''. Postaje previše autokritičan prema tek dovršenu djelu, stalo popravlja i prepravlja ep. Fizički se sukobljava s jednim sudvorjaninom (Ercole Fucci Mandalo). Odlazi u Mantovu, gdje na književnom domjenku čita ''Zbor o ljubomori''.

Po povratku u Ferraru saslušava ga činovnik Inkvizicije, koji mu daje odrješenje, ali to ga ne smiruje. (Više je puta zatražio ispitivanje inkvizicije). Neurozu mu potiče religiozna kriza te osjećaj da ga prate, što nije bilo bez utemeljenja. Mačem je napao dvorskog slugu, sumnjajući da ga uhodi. Zbog tog incidenta, ne zbog kazne već zaštite, pritvoren je u jednu sobu u dvorcu, pa poslije u samostan sv. Franje u istom gradu, odakle bježi.

Cijelu godinu luta Italijom (prerušen se pojavljuje u Sorrentu kod sestre Cornelie), pa je kratkotrajno u Mantovi, Pesaru, Gaeti, Urbinu, te u Turinu, gdje se sprema stupiti u službu vojvode od Savoje.

[[Image:DelacroixTasso.jpg|thumb|širinapx|Eugène Delacroix, Tasso u umobolnici, 1839., ulje na platnu <ref name="Baudelaire">Charles Baudelaire je u Cvjetovima zla, 1857. objavio sonet ''Sur 'Le Tasse en prison' d' Eugene Delacroix'' (U povodu ''Tassa u tamnici'' E. Delacroixa) – opisao je Delacroixovu sliku</ref> ]]

Alfonso II. bio je egoist, bahato se odnosio prema onima kojima je bio mecena, lako uvredljiv, te je kažnjavao svaki postupak i riječ koju je ocijenio da mu ne ide u prilog. Tako je postupio i u slučaju Tassa – njegove nepromišljene riječi iskoristi je kao opravdanje da ga udalji od dvora. Da ne bi otežao svoj ionako nesiguran položaj u odnosu na pape i suparničke talijanske vladare, da ograniči pjesnikovu slobodu kretanja da on ne bi pričao o vlastitoj herezi i krivnji drugi smjestio ga je u umobolnicu. Vojvodska obitelj d' Este je zbog pružanja utočišta francuskim kalvinistima (pjesniku Clémentu Marotu), te zato što su neki njezini članovi bili kalvinisti bila pod prismotrom inkvizicije. Zato se Alfonso II. lišio još jednog religioznog „sumnjivca“ strpavši ga u ludnicu (što nije iznimka u europskoj povijesti i političkim obračunima moćnika). „Kazna Alfonsa d' Este bila je strašna. Tasso je smješten na odjel ‘bijesnih luđaka’ i čak je prve tjedne proveo u lancima.“ .<ref name="Dei">Citat iz predgovora Davida Deia ediciji T. Tasso, ''Lettere dal manicomio'', Le Criti Editore, Firenze 1998, p. 8</ref>. Vojvodina promidžba proširila je glasine da Tasso boluje od visokog stupnja ludila, da je pogibeljan za sebe i druge, te da mu je mjesto u umobolnici. Kako tvrdi Davide Dei, liječnici su proučili Tassov slučaj i zaključili da Tasso nije bio nimalo opasan za okolinu: cijeli je život patio od melankolije, koja naginje depresiji, a ona paranoji (kod Tassa: blaga sumahnitost progonjenja). Postoji i teorija da su Tassovi neobuzdani izljevi srdžbe namjerno potencirani, da bi se kao ''[[Enfant_terrible|l' enfant terrible]]'' mogao ponašati onako kako mu inače ne bi bilo dopušteno. Alfonso II., u početku njegov zaštitnik, mecena i poštovatelj njegova književna talenta, od 11. ožujka 1579. potpuno je bešćutan prema Tassu – on za njega više ne postoji. Nakon 14 mjeseci ublaženi su mu nehumani uvjeti, te je premješten u posebnu sobu, gdje je mogao pisati i primati posjetitelje.

U Mletcima je neovlašteno tiskano 10 pjevanja ''Oslobođenog Jeruzalema''. Francuz [[Michel_de_Montaigne|Michel de Montaigne]] posjećuje Ferraru 15. studenoga i zadivljen je njezinom urbanošću i uljuđenošću. U svojem ''Dnevniku s puta u Italiju'', gdje je kao turist i hodočasnik (Gospi u Loretu) boravio 1580./1581., piše više crtica o Ferrari i njezinom poglavaru , ali ne spominje svoj pohod Tassu u Tvrđavi sv. Ane. Međutim spominje ga u ''Esejima'' iz 1582.: „... bezbroj se duhova upropastilo zbog vlastite snage i pokretnosti. Kako se tek upravo zaletio, nošen vlastitim nemirom i zanesenošću, najpronicaviji i najbistriji (...) pjesnik kakvog je Italija samo jednom rodila“ .<ref name="Vinje">Prijevod Vojmira Vinje, Montaigne, Eseji, II., Zagreb 2007., str. 233.</ref>. Nastavlja Montaigne: „Obuzet više ljutnjom nego sažaljenjem, videći ga u Ferrari u onako jadnom stanju, kako jedva preživljava sam za sebe...“, pa podsjeća na njegova neauktorizirana i bez odobrenja objavljena djela.

U veljači se pojavljuje prvo izdanje spjeva pod naslovom ''Oslobođeni Jeruzalem'', koji je zadržan i u drugom izdanju (lipanj), koje je pjesnik auktorizirao. Iste godine tiskan je i prvi dio njegovih sabranih djela, ''Rime e prose''.

Izlazi mu drama ''Torrismondo'', mračna tragedija s kobnim incestuoznim zapletom.

U razdoblju između objave ''Oslobođenog Jeruzalema'' i ''Obnovljenog Jeruzalema'', bilo je nekoliko izdanja ''Oslobođenoga Jeruzalema'' s Tassovim odobrenjem i bez njega. Tj. dogodio se Tassov književni paradoks da je ''Oslobođeni Jeruzalem'' (2. izdanje iz 1581.) ono djelo koje se tiskalo, prevodilo, tumačilo, a ignorirao se tekst koji je Tasso revidirao desetak godina kasnije – ''Osvojeni Jeruzalem'' – i smatrao ga „ispravnom“ verzijom. ''Oslobođeni Jeruzalem'' je potkraj 16. st. i još dugo u 17. st. u Italiji (a i izvan nje; osobito u Španjolskoj gdje je bio rano preveden 1587.) bio nekom vrstom bestselera.

U samostanu [[Benediktinci|benediktinaca]] u Napulju iz zahvalnosti namjerava napisati spjev o njihovu utemeljenju – ''O životu sv. Benedikta''. Taj spjev ne završava. Iste godine završava spjev o stvaranju svijeta ''Il Mondo creato''. Papa ga zove u Rim, dodjeljuje mu stalnu novčanu pripomoć i obećava lovorov vijenac kao najveće pjesničko priznanje, kojim će biti okrunjen na Kapitolu. Za sve je to bilo kasno.

Umire u samostanu ''Sant' Onofrio sul Gianicolo'' (svetog Onofrija) u Rimu 25. travnja u 11 sati. U samostanu mu je postavljen i spomenik. U istom je samostanu i vječno počivalište našeg filozofa Frane Petrića, autora jednog polemičnog poetološkog teksta, vezana uz pjesnika ''Oslobođenog Jeruzalema'' (Ferrara, 1584).

{{izvori|30em}}