Hannah Arendt: razlika između inačica

Obrisano 14 bajtova ,  prije 7 mjeseci
m
RpA: WP:NI, WP:HRV
m (RpA: WP:NI, WP:HRV)
 
[[Datoteka:Hannah_Arendt_1975_(cropped).jpg|mini|desno|Hannah Arendt]]
'''Hannah Arendt''' ([[Linden]], [[Hannover]], [[14. listopada]] [[1906.]] - [[New York]], [[4. prosinca]] [[1975.]]), bila je [[Njemačka|njemačka]] filozofkinja.
 
== Životopis ==
Hannah Arendt usmjerava pažnju na moralna pitanja koja se tiču individualnog ponašanja i postupanja, tj. na pravila i mjerila pomoću kojih su ljudi odvajali ono što je ispravno od onog što je neispravno, ono što im je služilo da bi sudili ili opravdali sebe ili druge, a za čiju se valjanost smatralo da je sama po sebi očita svakoj zdravoj osobi, bilo kao dio božanskog ili prirodnog prava.
 
Arendt kritizira [[Nietzsche]]ovu potragu za novim vrijednostima, smatrajući da Nietzsche, iako je zaista bio moralist, i njegova filozofija imaju jednu manu – ono što je navodio kao kriterij bio je sam Život, a njegova kritika bila je vođena mišlju da su kršćanska i platonistička etika koristile mjerila koja nisu s ovoga svijeta. Međutim, Arendtova tvrdi:
 
{{citat|…no proglasiti život najvišim dobrom je, što se tiče etike, izbjegavanje pitanja, budući da svaka etika, i kršćanska i nekršćanska, pretpostavlja da život nije najviše dobro za smrtnike i da se u životu uvijek radi o nečem što nije tek održavanje i razmnožavanje individualnih živih organizama.}}
Smatrajući da nitko ne želi biti zao (jer bi to bio moralni [[apsurd]]), te da se u vrijeme sloma nitko više nije plašio Božjeg gnjeva ili paklenih muka Arendt smatra da se onaj mali broj ljudi koji su odbili poslušnost nisu pozvao na vjerske strahove, već na nedopuštenja savjesti. Iako je i sam [[Aristotel]] smatrao da postoji božansko, za njega je božansko bilo ono besmrtno i vječno. On je smatrao da je čovjekova najveća vrlina to što se u svojoj smrtnosti može približiti božanskome. No, koji je način života najbolji - je li to ono što se trivijalno shvaća kao „dobar život“ ili ne - o tomu treba odlučiti sam čovjek, jer moralno ponašanje ovisi prije svega o ponašanju prema samome sebi. Djelujući u vlastitu korist, čovjek ne smije doći u položaj u kojem će prezirati samoga sebe. Dužnost koju čovjek ima prema samome sebi pretpostavlja i dužnost spram drugih. Brinući za druge čovjek brine i za sebe, dakle mjerilo nije ni ljubav prema susjedu ni ljubav prema samome sebi, mjerilo je samopoštovanje.
 
Arendt smatra da sokratovski moral funkcionira samo kao formula zasnovana na ideji o uvjetu koji nas sprječava da činimo zlo,jer bi bili u raskoraku sa samim sobom,bez obzira da li bismo pri tome bili u raskoraku i sas čitavim ostatkom svijeta. Međutim, ta formula sokratovog morala je bila zasnovana na razumu koji nije ni puki intelekt već razum kao moć djelovanja, djelovanja u trenutku kada se nađemo leđima okrenuti prema zidu.Zapravo,moć te formulacije je da su njena moć i praktično značenje samo u situacijama krize i hitnosti.Moralni aspekti mišljenja su sekundarni jer se mišljenje odvija u samoći,pa sam proces mišljenja ne može dati pozitivne indikacije za naše ponašanje prema drugima.
 
Volja je jedna od ljudskih moći koja za sebe traži čast da bude rasadište svakog djelovanja i da ima kontrolu ne samo nad onim što se ne smije činiti nego i nad onim što valja činiti.Iako Kant tvrdi da dužnost koju čovjek ima prema samome sebi stavlja dužnost spram drugih ( i tu nije riječ o brizi za druge već za sebe) , jer mjerilo nije ni ljubav prema susjedu ni ljubav prema samome sebi,mjerilo je samopoštovanje ; Arendt tvrdi da je krajnji kriterij za činjenje dobra nesebičnost i gubitak interesa za samoga sebe. Dodaje poprilično ekstremnu formulaciju :
„Ako hoću činiti dobro,ne smijem misliti o onome što činim.“.
 
Moć sjećanja je ono što sprječava prijestupe.Kriterij za procjenu tako nečega je krajnje subjektivan , ono što mogu podnijeti bez gubitka i ono čime ću izgubiti svoj integritet.
„Moje mi sjećanje govori:učinio sam to. Moj ponos odgovara: tako što nisam mogao učiniti. Moje sjećanje konačno popušta.“ (Friedrich Nietzsche - S onu stranu dobra i zla)
 
„Jovi non licet bovi – Jupiter si može priuštiti nešto što vol ne smije.“
 
Skandalon je nešto što ne možemo popraviti ni oprostom ni kaznom, to je zapreka svakom daljnjem postupanju i činjenju. Prema Isusu je to zlo , „kamen spoticanja“ , što ga ljudska snaga ne može ukloniti, a zločinac je čovjek koji se nikada nije smio roditi. Čak ni po Platonu ne bismo mogli popraviti kaznom, takav čovjek jedino bi mogao biti zastrašujući primjer drugima, ali njegova pojava vrijeđa svjetski poredak kao takav jer takva osoba zlo je počinila voljom i od srca.Na kraju i Sokrat tvrdi da je zlo sve ono što ne bih mogla podnijeti „da sam“ učinila jer bi bila nepodobna za druženje sa samom sobom.
 
Volja je ili slobodna ili ne postoji. Ona mora biti potpuni uzrok same sebe. Otkrićem volje kao nositeljice ljudske slobode ljudi su shvatili da možda nisu slobodni ni onda kad nisu pod pritiskom prirodnih sila, usuda ili drugih ljudi. Čovjek je rob svojih strasti , a umjerenost i samokontrola znakovi slobodnog čovjeka,jer se na taj način on odupire od nečega što ga „prisiljava“. Problem je u „Ja-hoću“ i “Ja-mogu“ jer volja se pokazuje kad um samome sebi nalaže što da radi i time odlučuje ono što hoće i ono što može, ali problem je u tome da li je čovjek slobodan kad bez izvanjske prinude čini ono što nije htio ili je čovjek slobodan onda kad uspije učiniti ono što je htio.Nietzsche je dao dvije hipoteze – da u znanosti ne postoji volja i ona bitnija, zdravo razumska , da je volja slobodna. Obje su ispravne sas perspektive svog iskustva jer ih je obje moguće uzročno protumačiti iz presedana i okolnosti.
 
Svi ljudi žele biti sretni,a čovjek koji se odupire gravitaciji sreće gubi sposobnost da bude sretan ili nesretan. Po uvjerenju da u unutrašnjosti volje postoji neki postupak zbog kojeg smo u stanju identificirati se sa zapovjednim dijelom i predvidimo neugodne osjećaje prinude i potrebu otpora naziva se samoobmana. Ono hoću i ono mogu dolaze do izražaja kada dođe do rascijepa u volji i kada samoobmana prestane nadilaziti naše osjećaje, kad čovjek mora isporučiti ono zapovjeđeno.
Moć nije ono za čim volja teži i nije njen cilj niti sadržaj, prema Nietzscheu volja i moć su jedno te isto, oni su moć volje. Moć volje ima dva karaktera, zapovjedni karakter i arbitar. Arbitar je volja koja je pozvana da prosudi suprotstavljene zahtjeve i time razlikuje ispravno od pogrešnog,ona koja bira oslobođena od želje i ona je moć suđenja jer je uvijek suočena sa stvarima kakve jesu , nikad ne pokreće nešto novo. Čovjek može prihvatiti ili odbiti sve što jest. Afirmacija ga približava svemu što postoji, a odbijanje otuđuje od svijeta.
 
Nedostatak rasuđivanja se pokazuje u svim područjima, u intelektualnom takav nedostatak nazivamo glupošću, u estetici neukusom,kod ponašanja moralnom tupošću ili nenormalnošću, a suprotnost svemu tome je razum. Zdrav razum nije onaj koji nam je svima zajednički već onaj koji nas smješta u zajednicu sas drugima i dopušta da komuniciramo stvarima koje nam predočavaju naša osjetila. On u sebi može sadržavati sve što je odsutno zahvaljujući svojoj imaginativnoj sposobnosti. Valjanost prosudbe našeg razuma , tj. postojanje zdravog razuma će se protezati onoliko koliko i zajednica u kojoj svima zajedničko osjetilo zdrava pamet.Oni koji ne žele rasuđivati nemaju pravo dovoditi u sumnju valjanost suda onih koji to pak čine.
„Misliti znači razgovarati sa samim sobom , stoga i u sebi poslušati sebe“
 
132.120

uređivanja