Razlika između inačica stranice »Starorimska religija«

m
RpA: WP:NI, WP:HRV
m (zamjena čarobnih ISBN poveznica predlošcima (mw:Requests for comment/Future of magic links) i/ili općeniti ispravci)
m (RpA: WP:NI, WP:HRV)
 
Kako je Rim širio svoj utjecaj i prisustvo u mediteranskom svijetu, tako je sretao i absorbirao božanstva i obrede tražeći (i često pronalazeći) njihove ekvivalente u vlastitima ili priznajući njihovu ulogu u lokalnom identitetu i tradiciji. Neki od tih obreda su bili službeno prihvaćeni, neki tolerirani, a neki su smatrani "stranom histerijom", čarobnjaštvom ili praznovjerjem. Povremeno su se javljali pokušaji da se zatru religije koje su se smatrale prijetnjom tradicionalnom moralu ili političkom jedinstvom; za [[dionizijske misterije]] se tvrdilo da izazivaju nedopustive ispade "divljeg ponašanja"; [[rano kršćanstvo|kršćanstvo]] je smatrano praznovjerjem ili ateizmom; za [[druidizam]] se smatralo da uključuje žrtvovanje ljudi; [[judaizam]] se u najboljem slučaju tolerirao.
Brojni rimski obredi su objašnjavani ili opravdavani [[rimska mitologija|mitovima]], dok su ostali bili opskurni u svojem podrijetlu ili svrsi. Svi su, međutim, pružali izvor i podlogu za teološke i filozofske spekulacije o sferi božanskog i njihovom odnosu na ljudska zbivanja. Čak i najskeptičniji pripadnici rimske intelektulalne elite kao [[Ciceron]] su priznavali nužnost religije kao oblika održavanja društvenog poretka usprkos očiglednih elemenata iracionalnog. Vjersko pravo je tako stvaralo prepreke za osobne i stranačke ambicije, a političke i društvene promjene su se morale opravdavati vjerskim izrazima. Religija je igrala važnu ulogu u političkim sukobima i građanskim ratovima kasne Republike; predstavljala je i temelj njihovog raspleta. [[Augustus|August]], nasljednik Julija Cezara, je svoj [[principat]] opravdavao kao obnovu mira, tradicije i vjerske ispravnosti. Njegovo uvođenje [[carski kult (drevni Rim)|carskog kulta]] je za svrhu imalo pokazazi pobožno poštovanje tradicije te uvođenje na religiji temeljenog jedinstva i međusobne tolerancije među podanicima novopripojenih rimskih provincija. Prakticiranje tradicionalne religije je stoga ostalo kao jedan od temelja Rima, odnosno njegovog razvoja i uspjeha. Religijski noviteti su, sas druge strane, bili izvor fascinacije, ali i nepovjerenja.
 
Do početka [[kasna antika|kasne antike]] su, pak, brojni stranih obredi stekli popularnost širom [[Rimsko Carstvo|Carstva]], uključujući misterijski obred [[sinkretizam|sinkretizirane]] [[Egipatska mitologija|egipatske boginje]] [[Izida|Izide]], te božanstava [[Monizam|solarnog monizma]] kao što su [[Mitra]] i [[Sol Invictus]], čiji se tragovi mogu pronaći čak i na dalekom sjeveru, odnosno u [[Rimska Britanija|Britaniji]].<!-- Expand on why these were particularly acceptable re: Imp cult. -->
 
Era kršćanske hegemonije u Rimu je počela sas [[kršćanska konverzija|preobraćenjem]] [[Konstantin I|Konstantina]].<!-- Julian's attempt to reverse. --> Godine 391. kršćanstvo je pod [[Teodozije I. Veliki|Teodozijem I.]] postalo [[državna religija]] Rima unatoč svih drugih obreda. Počevši s [[Crkveni oci|patrističkim piscima]] 4. stoljeća raznolika vjerske prakse širom Carstva su zajednički osuđene kao "poganske",<ref>See Peter Brown, in Bowersock ''et al'', ''Late antiquity: a guide to the postclassical world'', Harvard University Press, (1999), for "pagan" as a mark of socio-religious inferiority in Latin Christian polemic: [http://books.google.com/books?id=c788wWR_bLwC&pg=PA625&dq=pagus+paganus&lr=&as_drrb_is=q&as_minm_is=0&as_miny_is=&as_maxm_is=0&as_maxy_is=&num=100&as_brr=3&as_pt=ALLTYPES]</ref> te su sas vremenom transformirane, absorbirane ili potiskivane. <!-- Protests (Symmachus) against extinction. Imperial appeal of monotheism' -->
 
Usprkos [[kristijanizacija|kristijanizacije]] Carstva, mnogi tradicionalni obredi, posebno [[rimski festivali|festivali]] i igre (''[[ludi]]''), koji su se mogli odvojiti od teoloških implikacija, su se održali kroz 4. i 5. stoljeća. Rimska religijska hijerarhija i brojni obredni aspekti su utjecali na kasnije kršćanske oblike, a mnoga pred-kršćanska vjerovanja i prakse su očuvana kroz kršćanske svetkovine i lokalne tradicije.
*Clarke, John R., ''The Houses of Roman Italy, 100 BC-AD 250. Ritual, Space and Decoration,'' illustrated, University Presses of California, Columbia and Princeton, 1992. {{ISBN|978-0-520-08429-2}}
*Cornell, T., ''The beginnings of Rome: Italy and Rome from the Bronze Age to the Punic Wars (c.1000–264 BC)'', Routledge, 1995. {{ISBN|978-0-415-01596-7}}
*Fishwick , Duncan. ''The Imperial Cult in the Latin West: Studies in the Ruler Cult of the Western Provinces of the Roman Empire'', volume 1, Brill Publishers, 1991. {{ISBN|90-04-07179-2}}
*Fishwick , Duncan. ''The Imperial Cult in the Latin West: Studies in the Ruler Cult of the Western Provinces of the Roman Empire'', volume 3, Brill Publishers, 2002. {{ISBN|90-04-12536-1}}
*Flint, Valerie I. J., ''et al.''., ''Athlone History of Witchcraft and Magic in Europe: Ancient Greece and Rome, Vol. 2,'' Continuum International Publishing Group Ltd., 1998. {{ISBN|978-0-485-89002-0}}
 
{{GLAVNIRASPORED:Religija u drevnom Rimu}}
124.906

uređivanja