Mundurukú: razlika između inačica

Munduruku danas nastanjuju nekoliko rezervata u Amazonasu, Pari, to su: Pará: ''Área Indígena Cayabi'', ''Área Indígena Mundurucu'', ''Área Indígena Mundurucu II'', ''Área Indígena Praia do Índio'', ''Área Indígena Praia do Mangue'', ''Área Indígena Sai-Cinza''; Amazonas: ''Área Indígena Coatá-Laranjal'' i ''Área Indígena São José do Cipó''; i na Mato Grossu žive na rezervatu ''Reserva Indígena Apiaká-Kayabi''. Na rezervatu [[Kayabi]] Indijanaca žive u selu [[Teles Pires]], a Mundurucu populacija u njemu je tek 244. SaS Plemenom [[Apiaká]] na rezervatu ''Apiaka'' žive u selu (aldeia) Nova Munduruku sa 64 duše. Na rezervatu Mangue (80); Praia do Índio (81); Drugdje su brojniji, na rezervatu Coatá-Laranjal (1.719); Sai Cinza (773) i na rezervatu Munduruku (4. 887). Ovaj posljednji istoimeni rezervat je najveći i prostire se na 2.340.360 hektara.

Nakon kontakta dolazi do ekonomske ekspanzije raznih ne-indijanskih institucija, napose misija, koje dovode do izmjena raznih aspekta munduruku-kulture. –Najvažnija stvar pred-kontaktnih Mundurukua bio je [[rat]], on je formirao najvažnije simbole čovjeka i cijelog društva. Dislokacija tradicionalnih sela duž riječnih obala i stvaranje manjih nuklearnih (jezgrovnih) populacija, doprinijela je nestanku muškaračke kuće, najvažnije jedinice tradicionalnog sela. Najvažnije aktivnosti sela bili su kolektivni rituali u vezi sas proizvodnjom hrane tijekom sušne (od [[travanj|travnja]] do [[rujan|rujna]]) i kišne sezone (od [[listopad|listopada]]a do [[ožujak|ožujka]]). Među ovim ritualima postojao je “''mãe do mato''” ili ''majka šume'', što se održavalo u vrijeme početka tropskih kiša. Indijanci tada odlaze u lov u šumu a rituali su trebali da doprinesu lovačkom uspjehu. Neki elementi ovih aktivnosti očuvali su se i danas kod Munduruku-zajednica. Životinja, tipično [[Indijanci]]ma obiju Amerika, zahtijeva poštovanje, u protivnom će se naljutiti duhovi zaštitnici životinja, oni lovcu neće dopustiti da ulovi životinju kojoj dužno poštovanje nije iskazano.

Mundurucui spadaju među najopasnije domoroce Amerike. Poznati su po svojim tetoviranjima koja se vrše nad djecom koja ulaze u osmu godinu života, kao i po veoma lijepim pernatim ukrasima za glavu. Po lovu na glave stekli su najveću popularnost. Ratnici bi odlazili u ratne pohode kojima je cilj bio dolaženje do trofeja glave. Sakupljene glave Indijanci su dekorirali i bojali te ih postavljali na trofejne [http://www.mcps.k12.md.us/schools/takomaparkms/academics/cs/grade8projects/rainforest/Tribes/mundurucu.html kolce] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20070206220211/http://www.mcps.k12.md.us/schools/takomaparkms/academics/cs/grade8projects/rainforest/Tribes/mundurucu.html |date=6. veljače 2007. }}.

Karusakaybë ili [[Karusakaibé]], a prema mitu prije njegove pojave nije bilo divljih svinja, važnog izvora mesa Indijancima. On je heroj kulture i stvoritelj zemlje i ljudi. Ljudi su u stvari živjeli u nekoj rupi u zemlji. Dok je Karusakaibé tako hodao naljutio ga je [[pasanac]] Daiíru i pobjegao u neku pukotinu u tlu. Ovaj se naljuti i lupi po mjestu gdje je pasanac pobjegao. Zemlja se otvorila i iz nje izađoše ljudi. Mit je morao nastati već u kontaktu sas Europljanima, jer su iz zemlje izašli i Indijanci i [[bijelci]] i [[crnci]]. Karusakaibé je odmah ljude istetovirao, po uzoru na sebe, sitnim vertikalnim i paralelnim linijama.

U ribolov Munurukuima, a sas čime je upoznat R. F. Murphy (vidi ''Headhunter's Heritage''), išlo se kolektivno, a [[riba]] se hvatala otrovom koji se dijelio u dvije kategorije, to su timbó i tingui. [[Ribolov]] timbuóm raširen je u središnjem Brazilu i iz njega je žena isključena, barem što se tiče aktivnih funkcija. Jedna grupa ljudi išla bi uzvodno i bacala otrov u vodu dok bi druga nizvodno čekala ošamućenu ribu. Murphy navodi i ribolov u kojemu muškarci učestvuju nabadajući je na osti ili [[luk i strijela|lukom i strijelom]], dok su se žene koristile mrežama ili bi ih mlatile motkama.