Ranokršćanska umjetnost: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
m Literatura
m RpA: WP:NI, WP:HRV
Redak 12:
[[Datoteka:Basilica di San Pietro 1450.jpg|mini|250px|lijevo|<center>Freska s presjekom starokršćanske ''[[Bazilika Svetog Petra|bazilike sv. Petra]]'' u Rimu iz 4. st.]]
 
Nijedan od objekata starokršćanske umjetnosti nije stariji od 200-te godine. Prije cara Konstantina Rim nije bio svetište kršćana i kršćanstvo u početku nije imalo nikakvih vjerskih građevina. Ranokršćanska umjetnost zapravo je započela u [[katakomba]]ma. [[Kršćani]], kojima je vjera bila zabranjena, skrivali su se u podzemlju rimskih katakombi, gdje su spojili svoje potrebe propovijedanja nove vjere i sahranjivanja mrtvih u grobnice i svetišta. Katakombe su se sastojale od tijesnih hodnika u čije su se zidove usijecale niše, u koje su se smještali ostaci tijela, a zatvarale se kamenim pločama. Isprva su katakombe imale i nadzemni dio u vidu dvorišta sas [[trijem]]om, te sobe za zajedničku ishranu, ali sas pojačanim progonom kršćanstva u 3. st. katakombe su ostale bez nadzemnih dijelova.
 
Skulpture i slike koje su očuvane u katakombama rađene su u maniri grčko-rimskih mitoloških prikaza, tako da skoro nema nikakve razlike između tzv. poganskih i kršćanskih djela. No postupno se formira vlastita kršćanska [[ikonografija]]: ''krug'' = nebo, ''križ'' je osnovni simbol vjere, antički motiv ''pastira s ovcom na ramenu'' postaje simbolom "dobrog pastira", ''riba'' (na grčkom: ''IHTIS'') simbol je [[Krist]]a ...
Redak 20:
[[Datoteka:Meister des Mausoleums der Galla Placidia in Ravenna 002.jpg|mini|lijevo|<center>''Dobri pastir'', [[mozaik]] iz [[Mauzolej Gale Placidije|Mauzoleja Gale Placidije]] u Raveni, početak 5. st.]]
 
[[Datoteka:Ravenna Maximian chair.jpg|mini|200px|<center>''Stolica [[Maksimijan Ravenski|biskupa Maksimijana]]'' u Raveni, [[slonovača]], 545.-550. g. <br>Primjer ranokršćanske kiparske jednostavnosti izraza, a bogatstva dekoracija.]]
Kršćani zauvijek napuštaju katakombe i počinju graditi crkve koje se baziraju na rimskim [[bazilika]]ma. Prostor bazilike organiziran je prema zahtjevu da se na jednom mjestu skupi mnogo ljudi i da se njihovo kretanje usmjeri prema [[oltar]]u, koji je smješten ispred [[Apsida|apside]]. Dakle, zadržani su izduženi glavni i bočni brodovi, drvena konstrukcija krova, a veliki prostor je ritmiziran [[stup]]ovima i [[Luk (arhitektura)|luk]]ovima. Razlika od rimske bazilike je u tome što se ostavljaju ulazi samo na zapadnoj strani, a na kraju istočne se gradi polukružna apsida ispred koje je oltar. Ulazni trijem se zove [[narteks]], a ispred je obično bio [[baptisterij]] (krstionica). Kasnije se tlocrtu bazilike dodaje [[transept]], to je prostor novog poprečnog broda koji se križa s glavnim brodom i čine tlocrt križa (Npr. [[Bazilika Svetog Apolinarija u Classi]], Ravenna, Italija).
 
Postoje i rijetki primjeri crkava kružnih osnova koje nad jezgrom imaju [[Kupola|kupolu]], a uokolo kupole je prstenasti prostor prekriven bačvastim svodom (''Sta Constanza'', Rim).
 
Nova arhitektura s velikim zidnim površinama zahtjeva novu slikarsku dekoraciju te se bujno razvija zidni [[mozaik]]. Obilato se koriste kockice od raznobojne staklene paste i pozlata, tako da cijela površina slike treperi. U 5. st. antikni uzori u prikazivanju su prevladani i npr. Krist (koji je u početku prikazivan kao mitski golobradi [[Orfej]] ili [[Hermes]]), dobiva nove atribute – [[Aureola|aureolu]], križ, svečanu odjeću, a mijenja se i način prikazivanja. Oblici se sve više ukrućuju, pojednostavljuju, gube se u prostorne i plastične karakteristike, a pri kraju rano-kršćanstva prikaz ljudskog lika se sve više mijenja znakom križa ili početnim slovom imena. Tako je jedno od najljepših ranokršćanskih djela - ''[[Sarkofag Junija Basa]]'' iz 4. st., bogato reljefno ukrašen kršćanskim [[Stari zavjet|starozavjetnim]] i [[Novi zavjet|novozavjetnim]] motivima. Ali svi likovi su prikazani na antički način i svaki motiv je uokviren klasičnom rimskom arhitekturom. Dok su likovi sas ''Poklonstva kraljeva'' na sarkofagu iz Ravenne (poč. 5. st.), već gotovo identične jedinice, poredane u istom ritmu, skoro ornamentalne.
 
Takav ograničen izraz i deformiranje likova nije ograničen samo na sarkofage, nego je prisutan i u brojnim m minijaturnim reljefima u slonovači, djelima u tekstilu, ali i portretnim skulpturama. Takvo je lice ''Filozofa iz Efeza'' (vjerojatno [[Plotin]]) iz kasnog 4. st. koji ima shematizirano izduženo lice s predimenzioniranim očima, stiliziranom kosom i napetim linijama i plohama crta lica. Shema koja će se zadržati kroz cijelu [[bizantska umjetnost|bizantsku umjetnost]] za prikazivanje ideje produhovljenosti.