Revolucija 1848. – 1849.: razlika između inačica

Nema promjene veličine ,  prije 11 mjeseci
m
RpA: WP:NI, WP:HRV
(Bot: zamjena Maerz1848_berlin.jpg s Ereignisblatt_aus_den_revolutionären_Märztagen_18.-19._März_1848_mit_einer_Barrikadenszene_aus_der_Breiten_Strasse,_Berlin_01.jpg)
m (RpA: WP:NI, WP:HRV)
U [[Francuska|Francuskoj]] su društvene napetosti započele u srpnju 1847. kada je vlada Françoisa Guizota odbila zahtjeve za proširenjem prava glasa, a vrhunac su dostigle 22. veljače 1848. nakon što je ponovno odbijen isti zahtjev. Tada su radikalniji dijelovi pariškog pučanstva započeli s podizanjem barikada i uličnim sukobima s policijom. Dana 23. veljače Guizotova je vlada podnijela ostavku, ali su 24. veljače ulični sukobi još više ojačali pa je kralj [[Luj Filip, kralj Francuza|Luj Filip]] istog dana abdicirao. Već sljedeći dan proglašena je [[Francuska Druga Republika|Druga Republika]] i uvedeno opće biračko pravo.
 
Na vlast su došle liberalno-demokratske snage i uvele su slobodu govora, pravo glasa, slobodu tiska… Liberalna vlada imala je dva ministra iz redova radnika. Kako bi se smanjila nezaposlenost, vlada je osnovala komisiju za rad. Država je na taj način krenula sas organizacijom velikih javnih radova u nacionalnim radionicama, gradile su se ceste, željeznice… Svi su imali pravo na rad. Međutim, liberali su ubrzo vidjeli da im nacionalne radionice gutaju ogromna financijska sredstva i zato su ih u svibnju počeli zatvarati. Istovremeno su iz vlade izbacili obadva radnička predstavnika. Budući da su niži društveni slojevi zahtijevali od vlade [[Alphonse de Lamartine|Alphonsea de Lamartinea]] daljnje reforme, koje ovaj nije bio spreman izvršiti, u svibnju su otpočeli novi nemiri.
 
Nezadovoljni radnici su u lipnju digli oružani ustanak u [[Pariz]]u. Ustanak je imao posebni cilj. Radnici su željeli vlast, no to bi dovelo do promjene društvenog poretka. Bio je to prvi pokušaj socijalističke revolucije. Dana 23. lipnja izbila je nova revolucija koju su sljedeći dan ugušile postrojbe generala Louis-Eugènea Cavaignaca, a liberali su ostali na vlasti. Te godine za predsjednika Francuske izabran je Luj Bonaparte, Napoleonov nećak. Godine 1851. Luj Bonaparte se proglasio carem i uzeo je ime [[Napoleon III.]] Time je proglasio [[Drugo Francusko Carstvo]], koje je trajalo do 1871. godine. Napoleon III. je vladao u korist liberala.
U [[Berlin]]u se [[revolucija]] proširila iz Rajnske oblasti, a započela je sukobima između radništva, studenata i građanstva s kraljevom vojskom u Berlinu, 18. ožujka 1848. Liberalnim snagama su se pridružili svi društveni slojevi osim feudalaca. Prisilili su vladara da sastavi liberalnu vladu, izda ustav i objavi parlamentarne izbore. Kralj [[Fridrik III.]] bio je prisiljen imenovati novu liberalnu vladu i obećati nov [[ustav]]. Liberali su preuzeli vlast, ali nisu se zauzimali za siromašne pa su se javile pobune najsiromašnijih. Vladar je jedini kontrolirao vojsku i liberali su postali ovisni o njemu. Vladar je prvo priskočio u pomoć liberalima, a onda je iskoristio zapovjedništvo nad vojskom da se riješi liberala i da vrati stari poredak u Pruskoj.
 
Nakon toga su u Beču i Berlinu bila sazvana zasjedanja parlamenata koji su vijećali o budućim ustavima i liberalizaciji društva. U nekim njemačkim državama, koje je [[Napoleon]] prve osvojio više nije bilo feudalnog sustava. To su bile većinom države na jugozapadu Njemačke. Njemačkim liberalima trebalo je tržište i radna snaga. Nijemci su u svih 38 država izabrali zastupnike i u Frankfurtu na Majni se sastao prvi njemački građanski parlament. Na zasjedanju parlamenta u [[Frankfurt|Frankfurtu na Majni]], koji je započeo s radom 18. svibnja 1848. i u kojem su bili zastupljeni predstavnici saveza njemačkih kneževina, prevladavalo je nacionalno pitanje. U parlamentu su se javile tri struje:
 
#Velikonjemačka struja, koja želi veliku Njemačku uključujući i [[Austrijsko Carstvo]] i žele zadržati [[Habsburg]]ovce na carskom prijestolju;
U sjevernoj Italiji, Lombardijom i Venecijskim vojvodstvom vladali su Habsburgovci, središnji dio Italije zauzimala je Papinska Država, a južna Italija i otok Sicilija činili su Napuljsko Kraljevstvo, kojim je vlada ogranak Burbonaca. Jedina državica u kojoj je postojala domaća dinastija bio je Pijemont ili Kraljevina Sardinija, gdje je vladala savojska dinastija.
 
Ustanak je izbio na Siciliji, a revolucija se polako proširila prema sjeveru. Građanstvo je uspjelo doći na vlast i proglasiti republiku. Papa je ujesen 1848. godine prognan iz Rima i Rim je proglašen republikom. Radikalizacija revolucije 1848. (ubojstvo premijera nove liberalne vlade, proglašenje republike) dovela je do [[papa|papina]] poziva Francuskoj, Španjolskoj, Napulju i Habsburškoj Monarhiji da povedu vojnu intervenciju. Prije nego što su Talijani uspjeli dići ustanak protiv Habsburgovaca u Veneciji i Lombardiji, [[Habsburg]]ovci su poslali vojsku u sjevernu Italiju. U pomoć su joj došle i francuska i španjolska vojska. Papa je vraćen u Rim, a francuska vojska je ostala čuvati papu. U lipnju 1849. francuske postrojbe ušle su u Rim. Posljednje uporište revolucije u Italiji, [[Venecija]], bilo je pacificirano u srpnju 1849.
 
Revolucija nije uspjela ni u Italiji. Jedina država, koja je uspjela ukinuti feudalizam i apsolutnu vlast kralja bila je [[Kraljevina Pijemont]]. Uveden je parlament i ustav. Svi revolucionari u Italiji biježe u Pjemont, a među njima je bio i vođa nacionalno-oslobodilačkog pokreta, [[Giuseppe Garibaldi]]. On je pripremao dobrovoljačku vojsku za buduću ulogu ujedinjenja Italije.
== Habsburška Monarhija ==
 
U [[Austrijsko Carstvo|Habsburškoj Monarhiji]] revolucionarna su gibanja zahvatila, uz sjeverne talijanske pokrajine, Austriju, Ugarsku, Češku, Slovačku, Transilvaniju i Hrvatsku, a njihovo osnovno obilježje u tim zemljama bili su, uz zahtjeve za društvenih promjenama i liberalizacijom društva, snažni nacionalni zahtjevi pojedinih naroda, kao npr. [[česi|Čeha]], [[mađari|Mađara]], [[Hrvat]]a, [[srbi|Srba]] u Vojvodini i drugih. Upravo zbog neriješenih međunacionalnih odnosa, revoluciju 1848.–1849 – 1849. u monarhiji nerijetko su obilježavali međunacionalni sukobi i [[rat]]ovi koje su vješto, u cilju gušenja revolucije, iskoristile središnje vlasti u [[Beč]]u. Tamo su se od proljeća do jeseni 1848. zbivanja kretala od revolucionarnih do kontrarevolucionarnih, pa je carska obitelj u svibnju pobjegla iz Beča da bi se vratila u kolovozu kada se činilo da su konzervativne snage uspostavile red u gradu. Položaj konzervativnih snaga znatno je ojačan kada je [[Alfred Windischgrätz]] 17. lipnja 1848. ugušio revoluciju u [[Prag]]u. Nemiri u Beču ugušeni su 31. listopada kada je vojska zauzela grad i poubijala radikalne vođe revolucije. [[Revolucija u Mađarskoj 1848.|U Ugarskoj su revolucionarna gibanja]] započela u ožujku 1848., a kada je vlada u Beču zatražila rusku vojnu intervenciju, revolucija je ugušena u kolovozu 1849. potpunim porazom mađarskih snaga.
=== Mađarska ===
[[Datoteka:March15.jpg|mini|Prosvjedi 15. ožujka 1848.]]
Vođa i najistaknutiji pojedinac te borbe je bio [[Lajos Kossuth]]. Revolucija je počela u [[Pešta|Pešti]], [[15. ožujka]] predvođena skupinom studenata na čelu sa [[Sándor Petőfi|Sándorom Petőfijem]]. Ta grupa ljudi je krenula iz kavane ''Pilvax'', da bi tražili oslobađanje političkih zatvorenika. To je potaknulo masovne prosvjede na [[pešta]]nskim ulicama.
 
U isto vrijeme tiska se zahtjev sas 12 točaka koji se upućuje u [[Beč]]. U njemu se zahtjeva veće ovlasti sabora, ukidanje kmetstva, vraćanje mađarskih vojnika u domovinu sas talijanskog ratišta. [[Habsburg|Habsburški dvor]] pod velikim pritiskom događanja u Beču, prihvaća uvjete. Mađari ovim činom iako ne dobivaju neovisnu državu, dobivaju vladu koju imenuje njihov sabor, velike ovlasti sabora, te ograničavanje carskih ovlasti vezano o sazivanju i raspuštanju sabora.
 
Daljnja događanja u mađarskom ratu za neovisnost su uvelike određena pogrešnom mađarskom politikom prema [[Hrvatska|Hrvatima]], [[Srbija|Srbima]], [[Slovenija|Slovacima]] i [[Rumunji]]ma, a posebice retorika mađarskog vođe [[Lajos Kossuth|Lajosa Kossutha]]. Takva politika izaziva reakciju [[Josip Jelačić|bana Josipa Jelačića]] koji sa s hrvatskom vojskom ulazi u Mađarsku i sukobljava se s mađarskom vojskom kod Pákozda.
 
Jelačić sklapa primirje s mađarskim zapovjednikom i ide u Beč da bi pomogao u suzbijanju bečke revolucije. Iako mađarski povjesničari smatraju Jelačića poraženim, on omogućava Beču konsolidiranje. Habsburgovci poništavaju dobre tekovine ožujačke revolucije, te počinju izravnu agresiju na Mađarsku. Rat traje skoro godinu dana, da bi ulaskom ruske carske vojske, [[1. kolovoza]] [[1849.]] mađarska vojska doživjela potpun slom. Većina mađarskih zapovjednika je strijeljana kod mjesta Világosa, a Lajos Kossuth je pobjegao iz Mađarske u [[Torino]] gdje je doživio duboku starost.
{{glavni|Hrvatska u Revoluciji 1848.}}
[[Datoteka:Dragutin Weingärtner, Hrvatski sabor 1848. god.jpg|mini|250px|Dragutin Weingärtner, ''[[Hrvatski sabor 1848.]] godine'']]
Hrvatski vojnici na čelu s hrvatskim banom [[Josip Jelačić|Josipom Jelačićem]] sudjelovali su u revoluciji 1848. – 1849. , koja se događala na prostoru [[Habsburška Monarhija|Habsburške Monarhije]]. Godine [[1848.]] zbog opasnosti [[Mađarska|mađarske]] revolucije i njezine ideje o stvaranju jedinstvene nacije s ciljem da se [[Hrvatska]] "pomađari", Narodna skupština je izabrala Jelačića za hrvatskog bana i vrhovnog zapovjednika hrvatske vojske, na veliko zadovoljstvo svekolikog hrvatskog naroda. Ban Jelačić je odmah po svom imenovanju izdao proglas o ukidanju [[Kmetstvo|kmetstva]] na veliko oduševljenje cijele [[Hrvatska|Hrvatske]].
 
[[Mađari]] i njihove sluge "mađaroni" nisu se mogli pomiriti s činjenicom, da je Hrvatska dobila za vođu pravog hrvatskog rodoljuba, pa su se služili svim sredstvima i podvalama da unište i ocrne bana u očima bečkog dvora i hrvatskog naroda. Ban Jelačić se je zalagao da se spor s Mađarima riješi mirnim putem, ali kako su svi hrvatski zahtjevi bili odbijeni i kako su iz [[Pešta|Pešte]] dolazile drske i bahate prijetnje poput: "Među nama samo mač može odlučiti!", nije bilo druge nego oružanim putem slomiti i uništiti ratobornu politiku mađarskog ekspanzionizma.
150.596

uređivanja