Kafić smrti

Kafić smrti je planirano neprofitno okupljanje (“društvena franšiza”) kojem je svrha razgovor o smrti uz hranu i piće, najčešće čaj i kolače.

Cilj tih neprofitnih skupina je educiranje i pomoć drugima da se upoznaju sa svršetkom života. Ideju je započeo švicarski sociolog i antropolog Bernard Crettaz, koji je organizirao prvi kafić smrti (café mortel) 2004. godine. Okupljanje se otada održalo u nekoliko država, počevši u Francuskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu.

Kafić smrti nema svoju stalnu lokaciju već je događaj koji se održava u nečijem domu ili nekoj drugoj, privremenoj, lokaciji.

Službeni cilj kafića smrti je pomoći ljudima da ostvare što više u svojim konačnim životima. Osobe na ovim okupljanjima mogu raspravljati o svom razumijevanju, mišljenjima, snovima, strahovima i svim ostalim područjima koja obuhvaćaju smrt i umiranje. Uz to, organizirali su se i kafići smrti koji su pružili priliku zdravstvenim stručnjacima da razgovaraju o smrti (Miles i Corr, 2015). Kafić smrti je obično grupa od 12 ljudi okupljenih kako bi raspravljali o temama vezanim uz smrt i obično traje 2 sata (Adler, Remer, Coulter, Miller, 2015). Čaj i kolači su jedna od najbitnijih stavki na okupljanju jer pomažu u stvaranju ugodne i opuštene atmosfere (Underwood, 2015). Koncept se proširio zahvaljujući odjeku u medijima i tome što je tema kod ljudi izazvala različite stavove o tome što smrt predstavlja (Miles i Corr, 2015.)

Crettaz je organizirao prvi kafić smrti u Neuchatelu 2004. godine sa ciljem da slomi tabu koji okružuje temu smrti. Crettaz je napisao i knjigu na tu temu, Cafes Mortels: Sortir la Mort du Silence (Kafići smrti: Iznošenje smrti iz tišine). Web stranica kafića smrti kreirana od strane osnivača kafića smrti, Jona Underwooda, kao svrhu okupljanja navodi:

“U kafićima smrti se ljudi, često stranci, okupljaju kako bi jeli kolače, pili čaj i raspravljali o smrti. Naš cilj je povećanje svijesti o smrti te pomaganje ljudima da maksimalno iskoriste svoje (konačne) živote.”

Voditelji okupljanja su naveli kako postoji “potreba među ljudima da “otvore ormar” u koji je smještena smrt, “posljednji tabu”, da se umanji strah i da se omogući ljudima da vode potpunije živote”. Jon Underwood, bivši vijećnik i web programer koji je osnovao kafić smrti baziran na idejama Bernarda Crettaza, održao je prvi kafić smrti u svom domu u Londonu, tvrdeći kako smo izgubili kontrolu nad jednim od najvažnijih događaja s kojim se moramo susresti.

Prema jednom komentatoru, Crettaz želi oživjeti pogansku tradiciju pogrebnih gozbi, “gdje bi živući obnovili svoje veze i otpustili sve što ih je morilo.”

Prvi pariški kafić smrti sa Crettazom se održao 2013. godine, a Underwood je održao prvi u Londonu u svojoj kući 2011. godine, a zatim je kreirao web stranicu kafića smrti, osmišljajući smjernice sa svojom majkom (psihoterapeutkinjom i Underwoodovom prvom voditeljicom kafića smrti), Susan Barsky Reid, koje je eventualno i publicirao te se koncept proširio po cijelom svijetu.

Prvo okupljanje u SAD-u je organizirala Lizzy Miles, djelatnica hospicija, 2012. godine pokraj Columbusa u Ohiu. Do lipnja 2014. Ideja se proširila sve do Hong Konga, a od srpnja 2014. održano je gotovo 1000 okupljanja diljem svijeta. Prostori za okupljanja uključuju privatne domove i iznajmljene dvorane, kao i restorane i kafiće, a okupili su se i na groblju i u jurti (šator koji tradicionalno koriste nomadi u stepama središnje Azije).

Café Totentanz ili Totentanz-Café je naziv koji se koristi na germanofonim područjima. U veljači 2013, kafić smrti u Londonu je bio sniman.

Kafići smrti su pomogli sudionicima da lakše pričaju o smrti, posebice sa strancima, te ohrabrili ljude da izraze svoje želje za vrijeme nakon smrti. Otvorene diskusije također pružaju mogućnost izražavanja stavova o životima koji su pogođeni smrću člana obitelji.

Od Underwoodove tragične smrti 27. Lipnja 2017. Kafiće smrti organizira njegova sestra, Jools Barsky, i majka, Susan Barsky Reid. Informativna monografija o pokretu može se pronaći u Pokret kafića smrti: Istraživanje horizonta smrtnosti (2017) Dr. Jacka Fonga.