Đuro Vilović: Razlika između inačica

m
RpA: WP:NI, WP:HRV
m (RpA: WP:NI, WP:HRV)
S Đurom Vilovićem je u četnike krenuo i njegov sin jedinac Vojko, student medicine. Vojko Vilović će s četnicima, tj. [[Dobrovoljačka antikomunistička milicija|Dobrovoljačkom antikomunističkom milicijom]] - ali u talijanskoj uniformi - doći i do Brela, gdje je bio ljetnikovac obitelji Vilović. U četničkim će redovima Vojko Vilović i poginuti ili umrijeti.<ref>{{Citiranje weba |url=http://zupa-brela.com/wp-content/uploads/2015/12/Kamen9.pdf |title=PICUKARE GJURE VILOVIĆA |author=Ozren Žamić |date=Travanj 2011. |publisher=Kamen Života |accessdate=2021-04-13}}</ref>
 
Đuro Vilović je godinama dopunjavao svoj rukopis ''Krvava crkva'', s podnaslovom ''Hrvatski popovi i fratri u raspadu Jugoslavije i u pokoljima Srba'', kojega je naposljetku objavila tek [[Srpska radikalna stranka]] 2009. godine.<ref>{{Citiranje weba |url=https://www.srpskaradikalnastranka.org.rs/lat/vesti/krvava-crkva.html |title=Krvava crkva, prezentacija knjige |author=Slobodan Jarčević |date=2009-08-27 |language=srpski |publisher=Srpska radikalna stranka |accessdate=2021-04-13}}</ref> U tom djelu je Vilović zastupao radikalno jugoslavenstvo i srpstvo. Kao pobornik teze da hrvatski narod zapravo ne postoji, u knjizi "Krvava crkva" prema osobnom iskustvu govori o rijetkim Hrvatima svojega doba koji su poput njega odlučili postati Srbima: „''Tih je Hrvata bilo malo tek toliko da se može reći da ih je – ipak bilo. Ti su se Hrvati već toga dana konačno i definitivno pretopili u Srbe, jer ih je srpska duša i svest i borbenost srknula, kao što srče veća kaplja sitne kapljice vode. Od toga dana ti Hrvati više u sebi ne mogu ništa da prona­đupronađu hrvatsko osim jednog bezgraničnog bola i isto takva stida što im je sudbina udesila, da se rode pod hrvatskim imenom''.”<ref>{{Citiranje weba |url=https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=334488 |title=Dva srpska povjesničara o Stepincu Povodom knjige Ljubodrag Dimić, Nikola Žutić, Alojzije Stepinac – država, crkva, nadbiskup (1934-1941) (Beograd: „Filip Višnjić”, 2017), 456 str. |author=Jure Krišto |publisher=Časopis za suvremenu povijest, Vol. 51 No. 3, 2019. |accessdate=2021-04-05}}</ref>
 
1946. osuđen je Đuro Vilović na 7 godina zatvora. Makar je u zatvoru pisao ekavicom i ćirilicom (nerijetko na toaletnom papiru), s vremenom mu je postalo jasno da ga drugi četnici u zatvoru ne prihvaćaju kao Srbina, dapače da ga preziru kao Hrvata. U njegovoj ćeliji je bio i jedan pravoslavni svećenik, ali s njime Vilović nije htio razgovarati: kao što je prezirao katoličke svećenike, Vilović je prezirao i pravoslavne. Nakon izdržane kazne živio je u [[Bjelovar]]u, na imanju svoje supruge.<ref>Ivan J. Bošković, op. cit.</ref> Navodno je posljednje godine proveo u teškoj depresiji, žaleći zbog gubitka sina, i svega drugoga što je izgubio pristupajući četnicima.<ref>Jurica Pavičić, op. cit.</ref>
 
== Izvori ==
{{izvori|30em}}
 
== Vanjske poveznice ==
130.110

uređivanja