Milutin Barač: razlika između inačica

Obrisano 57 bajtova ,  prije 10 mjeseci
RpA: WP:NI, WP:HRV
(Broj spašenih izvora: 1; broj poveznica koje su označene kao mrtve: 0) #IABot (v2.0.8.5)
(RpA: WP:NI, WP:HRV)
 
==Životopis==
[[Datoteka:Milutin Barac, Kapplerovi, Wolf.jpg|mini|250px|lijevo|Milutin Barač, Sofia i Viktor Kappler, Branko Wolf (unuk).]]
Otac Milutina Barača Franjo bio je vijećnički tajnik Kraljevskoga banskog stola u Zagrebu. Obitelj njegove majke Matilde (r. Domjanić) imala je u [[Donja_Zelina|Donjoj Zelini]] vlastelinsko dobro. Imao je braću Vladimira i Antuna i sestru Mariju. Obitelj se preselila u Zagreb gdje je Milutin Barač završio osnovnu školu i Kraljevsku višu realnu gimnaziju koju je upisao 1860. Godine 1867. upisuje se u Kemijsko-tehničku školu u Grazu. Nakon prvoga polugodišta, na zahtjev Kraljevske zemaljske vlade iz Zagreba koja ga je stipendirala, odlazi u Beč gdje školovanje nastavlja na Visokoj tehničkoj školi. Vojni rok služio je od 1869. do 1870. kao dobrovoljac u pješačkoj pukovniji br. 53 u Beču. Godine 1871. imenovan je poručnikom u pričuvi, a nakon odsluženja vojnog roka imao je čin natporučnika. Na svoj će zahtjev 1886. biti oslobođen vojnih dužnosti. Diplomirao je 1872. stekavši zvanje tehničkoga kemičara. Godine 1874. u Beču se ženio Ludovikom Romanić (kći zagrebačkog inženjera Franje i supruge Marije) s kojom će imati tri kćeri Ljuba, Sofija i Olga.
Umro je 22. srpnja 1938. Pokopan je na groblju u Donjoj Zelini.
 
==Karijera==
 
Već kao student počeo je, kao tvornički kemičar, raditi u Beču u rafineriji Gustava Wagenmanna (u njegovoj bečkoj Petroleum Raffinerie), koja je bila jedna od prvih rafinerija nafte u Austriji. Tu je Barač razvio metodu čišćenja mineralnog voska u [[Cerezin|cerezin]] i tvornički uređaj koji je to radio. Za tu je inovaciju dobio novčanu nagradu, a kemijski postupak dobivanja čistog cerezina iz zemnog voska, koji je stizao s nalazišta u galicijskim [[Karpati|Karpatima]]ma, patentirao je.
[[Datoteka:Milutin Barac kuca.jpg|mini|250px|Vila na Mlaki, u krugu riječke Rafinerije iz koje je Milutin Barač s obitelji po naredbi protjeran [[13. siječnja]] [[1922.]]<ref>{{Citiranje časopisa |url=http://www.mojarijeka.hr/kolumne/slucaj-barac-tog-se-tipa-mora-protjerati-iz-rijeke/ |title=Velid Đekić, Zaboravljamo li olako prvi riječki egzodus?; Slučaj Barač: tog se tipa mora protjerati iz Rijeke!, www.mojarijeka.hr (pristupljeno 28. travnja 2015.) |journal= |archive-url=https://web.archive.org/web/20160305094142/http://www.mojarijeka.hr/kolumne/slucaj-barac-tog-se-tipa-mora-protjerati-iz-rijeke/ |archive-date=5. ožujka 2016. |access-date=28. travnja 2015. }}</ref> ]]
Dana 20. studenoga 1882. javlja se na natječaj koji je raspisala Rafinerija kamenoga ulja, d.d., Budimpešta kojim je tražila stručnjaka koji bi vodio izgradnju rafinerije nafte u [[Rijeka|Rijeci]] i koji bi u prvom pogonu preuzeo direktorske dužnosti. Barač na natječaj prilaže 14 svjedodžbi, a o odluci da je primljen na raspisano radno mjesto usmeno ga obavještava markiz Pallavicini, generalni direktor Mađarske opće kreditne banke, najvećeg dioničara Društva. Iako su ga obveze u Wagenmannovoj tvornici zadržale u Beču još pola godine, poslove tehničkog direktora riječke rafinerije mineralnih ulja u osnivanju počeo je odmah obavljati. O tome svjedoči i živa korespondencija Barača i Wilhema Singera, riječkog predstavnika Mađarske banke. Barač daje upute, šalje nacrte, navodi imena najboljih dobavljača kemikalija i cisterni. Dana 20. svibanj 1883. sa svojom se obitelji seli na Kvarner. Žive u kući izgrađenoj unutar Rafinerije kao što je to Barač i predlagao u svojim bečkim pismima. (Danas se na mjestu nekadašnje kuće Baračevih nalazi naftni spremnik broj 9).
 
Veći radovi na izgradnji Rafinerije započeli su u proljeće 1883. Dana 14. rujna 1883. službeno je otvorena riječka Rafinerija na Mlaki. Imala je, za to vrijeme, nevjerojatno velik preradbeni kapacitet od 60 tisuća tona [[Nafta|nafte]] godišnje te se s njom nije mogao mjeriti nijedan istovrsni pogon u Europi. To je bila Rafinerija koja je prva u Europi prerađivala naftu na industrijski način (za razliku od malih manufakturnih pogona). Rad je započela s oko 300 zaposlenih. Mogla je preraditi više od svih devet postojećih rafinerija u [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarskoj Monarhiji]] zajedno. Prva isporuka bila je 20. rujna iste godine – kupcima je isporučeno pet vagona [[Petrolej|petrolejapetrolej]]a (u to vrijeme glavni naftni proizvod). Pod Baračevim je vodstvom Rafinerija odlično poslovala, pa je Uprava Društva zadužila Barača za upravljanje rafinerijom u Brašovu čiji je vlasnik postala 1890. (Rumunjska) i za izgradnju rafinerije u Oderbergu (Češkoj) čija gradnja počinje 1895. Barač je imenovan u Upravu Društva na radno mjesto tehničkog direktora svih Monarhijinih rafinerija. Također je imenovan članom Uprave Dioničkoga društva za traženje nafte. I sam se Barač 1896. upušta u traženje nafte kod Velikog Poganca, no nalazeći zanemarive količine nafte, odustaje od tog pothvata. Član je uprava više tadašnjih tvrtki: u Nadzornom je vijeću Dioničkog pomorskog parobrodarskog društva Ungaro-Croata; jedan je od direktora Banke i štedionice za Primorje; potpredsjednik Riječkog poduzeća za dokove, d.d.; član Upravnog odbora Riječke tvornice opeka i keramičkih pločica, d.d.
 
Nakon završetka Prvoga svjetskoga rata Barač se nalazi na mjestu tehničkoga direktora pet rafinerija (Rijeka, Budimpešta, Rumunjska, Češka, Poljska). Novom talijanskom vlašću u Rijeci, Barač iako još uvijek Rafinerijin direktor nema nikakvih ovlasti u Rafineriji pa ni ne dolazi na posao. Također stiže i nalog za Barčevo protjerivanje iz Rijeke (D'Annunzijeva vlast obračunava se s netalijanskim stanovništvom). U tri navrata Barač uspijeva žalbama i intervencijama ostati u Rijeci. No odluka od 13. siječnja 1922. je neopoziva i Barač se prvo seli u Zagreb, a zatim na obiteljsko imanje, kuriju Barać u Donjoj Zelini. Tamo će obnoviti imanje, nabaviti domaće životinje, obogatiti vinograd novim vrstama vinove loze, napraviti pčelinjak, oranice dati seljacima u zakup.
 
==Drugi interesi==
===''Baračevka''===
[[Datoteka:Baracevka.jpg|mini|Košnica „baračevka“]]
Bavio se [[Pčelarstvo|pčelarstvompčelarstvo]]m te je konstruirao posebnu košnicu, po njemu popularno nazvanu „baračevka“. U krugu Rafinerije pronašao je staru bačvu nastanjenu pčelama te se počeo zanimati za pčelarstvo čijem će razvoju u našim krajevima uvelike pridonijeti. Nedaleko od Rafinerije, u hrastovoj šumi, postavio je pčelinjak od 50 košnica koji je uskoro postao vrlo cijenjen pa su ga dolazili gledati pčelari iz svih krajeva Hrvatske. Cijenjena je bila i Barčeva pčelarska knjižnica, koju je stvorio u svom domu, s knjigama na hrvatskom, njemačkom, francuskom, talijanskom jeziku. Njegov su pčelinjak na Ponsalu posjetili i sudionici Međunarodnoga pčelarskog kongresa održanog na [[Sušak|Sušaku]]u 1. srpnja 1912. U radu Kongresa sudjelovalo je 120 osoba iz Hrvatske, Češke, Slovenije, Srbije, a o svemu je izvijestio [[Novi_list|Novi list]]. Tip košnice koju je konstruirao 1896. pokazao se najprikladniji za naše krajeve pa je postao i najrašireniji tip košnice u Hrvatskoj. Tome je doprinijela i Vlada u Zagrebu koja je izradila veći broj baračevki te ih je dijelila školama učiteljima koje je zanimalo pčelarstvo. Svoju je košnicu i pravila rukovanja njome, Barač opisao u stručnoj literaturi.
 
===Mecena===
 
===Preko [[Rječina|Rječine]] do hrvatske riječi===
Iako je cijeli život radio u mađarskom, njemačkom i talijanskom jezičnom okruženju, Barač nije želio da mu unuk pohađa školu u Rijeci na stranom jeziku pa ga je upisao u sušačku pučku školu. Dječak je dva puta na dan pješačio da bi mogao slušati nastavu na hrvatskom jeziku.
 
===Žuta kiša===
149.332

uređivanja