|
[[Datoteka:Michel de Montaigne 1.jpg|mini|'''Michel de Montaigne''']]
'''Michel de Montaigne''' (Chateau de Montaigne, [[28. veljače]] [[1533.]] -– Chateau de Montaigne, [[13. rujna]] [[1592.]]), [[francuska|francuski]] [[Filozofija|filozof]].
Završivši filozofiju u [[Bordeaux|Bordeauxu]]u i pravo u [[Toulouse|Toulouseu]]u obavljao je različite sudske službe najprije u Perigueuxu a onda u Bordeauxu, gdje je 1558. upoznao Etiennea de La Boetiea, pjesnika i slobodoumnog mislioca, koji ga je uputio u stoičku filozofiju i s kojim ga je vezivalo duboko prijateljstvo. De La Boetijeva rana smrt je, po vlastitu priznanju, predstavljala za Montaignea najveći udarac, koji je rezultirao u piščevoj odluci da više nikad ne ulazi u tako duboke emocionalne veze. Za oca je s latinskoga preveo ''Prirodnu teologiju'' Reymonda de Sebondea (obj. 1569), preko koje se upoznao sa skepticizmom. Intenzivno je u svojoj knjižnici čitao stare pjesnike, povjesničare i moraliste; 1572. počeo je okupljati i sređivati bilješke iz tih čitanja, a ti primjeri, anegdote i izrjeke poslužili su mu kao potvrda i provjera vlastitih razmišljanja. U Bordeauxu je 1580. objavio prve dvije knjige ''Ogleda'' ili ''Eseja'' (Essais, sv. 1, 57 poglavlja; sv. 2, 37 poglavlja). Te je godine pošao na putovanje po Švicarskoj, Njemačkoj i Italiji, a u Rimu je ostao nekoliko mjeseci. O tom je putovanju svojemu tajniku kazivao u pero ''Dnevnik s putovanja''. Godine 1588. u Parizu je nanovo izdao prve dvije knjige ''Eseja'', ali im je dodao i treću (13 poglavlja). Posljednjih se godina zbog slaba zdravlja zadržavao uglavnom na svojem imanju čitajući osobito djela [[Platon]]a, [[Tit Livije|Tita Livija]], [[Herodot|Herodota]]a i Sv. [[Aurelije Augustin|Aurelija Augustina]]; u [[Pariz|Parizu]]u je upoznao Marie de Gournay, koja mu je postala "duhovna kći" i koja je 1595. objavila posmrtno izdanje ''Eseja'' s Montaigneovim posljednjim dopunama. Montaigneove posljednje godine su protekle u studiju i pisanju, podalje od građanskoga rata koji je bjesnio u Francuskoj, a u koji su bili upleteni, i na katoličkoj i na protestantskoj strani, najbliži autorovi rođaci. Pobjedom njegova prijatelja i zemljaka, Gaskonjca [[Henrik IV., kralj Francuske|Henrika IV.]], koji je prešao s prostestantizma na katolicizam da dobije potporu većine stanovništva, no istodobno dao vjerske slobode manjinskim protestantima, Montaigneu je ponuđeno mjesto kraljevog savjetnika. No, smrt je omela pisca u mogućem povratku u javni život.
''Eseje'' nije pisao ni prema kakvu planu, nije u njima želio razvijati unaprijed formuliranu filozofsku teoriju. U toj velikoj (oko 1.500 stranica) knjizi mudrosti Montaigne vodi imaginarne dijaloge sa samim sobom, antičkim mudracima, filozofima i povjesnicima, razglaba o svim mogućim životnim temama: smrti i besmrtnosti, seksu i ljubavi, prijateljstvu i Bogu, tijelu i duši, politici i prolaznosti, strastima i bolestima, vjeri i fanatizmu, lijenosti i suzdržanosti. ''Eseji'' ostavljaju dojam potrage za smislom sekularnoga moralista, naravnoga ireligioznoga temperamenta koji u praksi provodi Sokratov diktum iz «Apologije» da neistražen život nije vrijedan življenja : katolika čiji Bog formalno opstoji, ali, lociran i nedostupan u svijetu Platonovih ideja, ostavlja Montaignea i čitatelja da slobodno i skeptično žive ovozemni život bez vjerskih muka i zanosa. Vječno promjenljiva, živa i ispitujuća svijest autora je glavni «junak» ove jedinstvene knjige: sebstvo koje nesumnjivo opstoji, ali ga je nemoguće petrificirati i ograničiti. Montaigneov sud o esencijalnoj ljudskoj naravi je da je njena bit u tome da nije zadana ni statična, jer pisac kroz samoispitivanje stalno ne samo otkriva, nego i stvara nove slojeve jastva - često ukorijenjene u tjelesne nelagode poput bubrežnoga kamenca ili probavne smetnje.
|
