Medina Azahara: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Sintaksa – Parametar u navodnike. |
m RpA: WP:NI, WP:HRV |
||
Redak 17:
}}
'''Medina Azahara''' ([[arapski]]: مدينة الزهراء ''Madīnat az-Zahrā'', tj. „Sjajni grad”) su ruševine carskog grada kojega je 936. godine izgradio vladar [[Córdoba|Córdobe]], [[Abd-ar-Rahman III. al-Nasir]] (912. – 961.). Nalazi se osam kilometara od zapadne periferije Cordobe, u Španjolskoj planinskoj regiji Sierra Morena. Grad je tada bio glavni grad [[Al-Andalus]]a sa srcem uprave i vlade unutar svojih zidina.
Grad je izgrađen uglavnom iz političkih i ideoloških razloga, jer je dostojanstvo [[kalif]]a zahtijevalo osnivanje novog grada kao simbola njegove moći. U tom smislu, grad sadrži važne zgrade, uključujući džamije, prijestolnu dvoranu, administrativne urede i upravu, ali i barake, kupke i [[akvedukt]]e. Grad je potpuno opustošen i napušten početkom građanskog rata u Al-Andalusu 1010. godine. Ostaci grada zaboravljeni su gotovo 1000 godina sve do ponovnog otkrivanja početkom 20. stoljeća. Ovaj kompletni urbani ansambl ima infrastrukturu kao što su ceste, mostovi, vodeni sustavi, zgrade, ukrasni elementi i svakodnevni objekti. On pruža dubinsko znanje o sada nestaloj zapadnoj islamskoj civilizaciji Al-Andalu, na vrhuncu svoje raskoši. Zbog toga je [[2018.]] godine upisan na [[UNESCO]]v [[popis mjesta svjetske baštine u Europi]].<ref>[http://whc.unesco.org/en/list/1560/ Caliphate City of Medina Azahara] na službenim stranicama UNESCO-a {{eng oznaka}} Pristupljeno 3. srpnja 2018.</ref>
[[Datoteka:Medina-al-Zahra.jpg|mini|lijevo|<center>Pogled na arheološki lokalitet Medina Azahara]]
==Povijest==
[[File:Mezquita_de_Medina_Azahara.jpg|mini|<center>Aljama džamija u Madinat al-Zahri]]
Izgradnja palače počela je između 936. i 940. godine, u vrijeme vladavine Abdurahmana III. i iako je većina grada izgrađena u trinaest godina, radovi su nastavljeni još četrdeset godina.<ref name="HT">Henry Terasa, ''Islam D’Espagne. Une rencontre de l’Orient et de l’Occident'', Pariz, Plon knjižara, 1958., str. 301., str. 73.-134.</ref>
Od 978. do 981. godine, Emir Almanzor imao je vlastitu palaču Madinat al-Zahira („Nasadni grad”) na istoku Cordobe, čije ime odgovara onoj Madinat al-Zahre (Sjajni grad).
Redak 29:
Ostaci grada su otkriveni i malim dijelom iskopani 1910-ih. Do danas je otkopano tek oko 10% od ukupno 112 [[ha]] gradske površine, no na ovom području su najvažnije građevine<ref>Antonio Vallejo Triano, ''"Madinat Al-Zahra; Transformation of a Caliphal City"'', iz ''Revisiting al-Andalus: perspectives on the material culture of Islamic Iberia and beyond'', ur. Glaire D. Anderson, Mariam Rosser-Owen, BRILL, 2007., str. 5. {{ISBN|90-04-16227-5}}</ref>
Danas se do ostataka grada, koji se nalazi u sjeveroistočnom dijelu okolice Cordobe, mora poći okolnim putom koji ide pet kilometara na putu za Palma del Río, nakon čega slijedi uspon od tri kilometra do sjevernog zida Madinat al-Zahre, gdje su sačuvani i restaurirani paviljoni, radionice i brane.<ref name="LTB">Leopoldo Torres Balbás, ''[https://fr.wikipedia.org/wiki/Madinat_al-Zahra#Torres_Balb%C3%A1s1960 La mezquita de Córdoba y las ruinas de Madinat al- Zahra]'', Madrid, Plus Ultra, 1960., str. 160.</ref>
Godine 1923. Arheološko Medina Azahara proglašen je nacionalnim spomenikom, a 1. srpnja 2018. godine postala je [[svjetska baština]] UNESCO-a.<ref>[http://whc.unesco.org/en/news/1848/ Two sites added to UNESCO’s World Heritage List], službene stranice UNESCO-a {{eng oznaka}} Pristupljeno 3. srpnja 2018.</ref>
==Osobitosti==
[[Datoteka:Edificio_Basilical_Superior_de_Medina_Azahara_(C%C3%B3rdoba,_Espa%C3%B1a).jpg|mini|<center>Gornja dvorana Dar al-Junda, najvjerojatnije za upravu.]]
[[Datoteka:Decoraci%C3%B3n_de_Medina_Azahara_(C%C3%B3rdoba,_Espa%C3%B1a).jpg|mini|<center>Ukrasna zidna ploča s [[Mauri|maurskom]] [[arabeska|arabeskom]]]]
Izvorni grad je različit od labirintskog i kaotičnog stila tipičnog za muslimanski urbanizam iz tog doba. Upravo suprotno, upisan je u četverokut od 1500 sa 700 metara, što čini pravokutni prostor od oko 112 hektara.<ref name="HT"/>
Organizaciju palače odlikuju tri terase, od kojih je svaka odvojena od zidina koje dijele grad na tri dijela. Prva, najviša terasa je rezervirana za kalifov dvor i znak je snage, dok srednjim dijelom dominiraju voćnjaci i povrtnjaci. Konačno, donji dio uključuje glavnu džamiju i kuće. Zbog sličnosti džamije Medine Azahare s [[Velika džamija u Córdobi|Velikom džamijom Cordobe]], naziva se njezinom "malom sestrom"<ref>Barrucand, Marianne i Achim Bednorz, ''Moorish Architecture in Andalusia'', Cologne, Taschen, 2002., str. 64.</ref>
Kako bi doveo vodu potrebnu za parkove i cvjetne vrtove, Abdurahman III. je odredio kako će novi grad biti izgrađen na mjestu gdje se nalazio stari rimski akvedukt za Cordobu. No, kako je ovaj akvedukt bio dosta nizak, on naređuje izgradnju vodovoda koji prelazi planine cijevima i doline akveduktima. Danas se ovaj vodovod smatra jednim od najboljih dostignuća kalifa.<ref name="LTB"/>
Pored svojih najcjenjenijih značajki kao što su džamije, sobe za poslovanje i administrativne i državne službe, Medina Azahara također ima vojarnu, konačište, fontane, tržnice, tvornice oružja i trgovine, te zlatarnice i druge obrte.<ref name="HT"/>
Izgradnjom Medine Azahare Andaluzija je dobila karakterističnu španjolsko-[[maurska umjetnost|maursku umjetnost]]. Doista, ona je pionir arhitekture i zapadne islamske umjetnosti svoga vremena čiji umjetnički utjecaj nadilazi nekoliko stoljeća. Na primjer, mnogo kasnije, u izgradnji [[Alhambra|Alhambre]], prisutni su elementi ovog grada kao što je organizacija apartmana oko dvorišta ili središnjeg vrta. Osim toga, nekoliko značajki Medine Azahare, koji su kasnije postali standardnim dijelom dvora, poput kraljevske prijemne dvorane, su ovdje prvi put dizajnirani.<ref>Vallejo Triano, Antonio, ''Aménagements hydrauliques et ornementation architecturale des latrines de Madinat al-Zahra : un indicateur de hiérarchie sociale en contexte palatial'', Médiévales, siječanj 2016., br. 70., str. 79.</ref>
Kompleks je bio građen dotad neviđenim intenzitetom - prema izvještajima istočnjačkih kroničara, koji su, doduše bili skloni pretjerivanju, na gradnji je radilo 10 000 graditelja, svaki
U gradnju su bile uključene i druge države - bizantski car Stjepan Lakapen poslao je neke rijetke materijale i visokokvalificirane stručnjake za izradu keramičkih predmeta i mozaika, a iz zapravo neprijateljske, fatimidske Kartage stigle su fino obrađene mramorne ploče i stupovi antičke ruševine, građeni od crvenog i zelenog mramora. Rijetke materijale, dragocjene predmete, umjetnička djela i drugo dao je Abd ar Rahman nabavljati po cijelom poznatom svijetu, rekavši poslanicima da ne mari za cijenu. U raritete su tako spadale rijetke egzotične ptice za njegove raskošne krletke, kao što je u Bagdadu bilo moderno u vrijeme velikih abasidskih vladara. Abasidski utjecaj pokazuju i pravokutni bazeni za obredna kupanja sa svojim motivima životinja. U ruševinama je nađeno i mnoštvo predmeta od glazirane keramike mezopotamskoga porijekla, koji prikazuju životinje i plesačice s kovrčastom kosom koja im pada preko lica - tipično za keramiku palače u Samari. Tu su i medaljoni od slonove kosti koji prikazuju scene ljudi i životinja što podsjeća na umjetnost kod, također neprijateljskih, bagdadskih kalifa. Tako Medina Azahara predstavlja spoj istočnjačkih i sredozemnih kulturnih elemenata 10. stoljeća. Sve ovo govori da umjetnost ne priznaje političke granice ni loše odnose. Abd ar Rahman preselio je dvor u Medinu Azaharu 945. godine, iako još neki objekti nisu bili završeni - to je učinio njegov sin Hiršam II.<gallery>
Redak 57:
==Bilješke==
{{izvori|30em}}
==Poveznice==
| |||