Joso Defrančeski: Razlika između inačica

m
RpA: WP:NI, WP:HRV
m (pripovjetka->pripovijetka)
m (RpA: WP:NI, WP:HRV)
 
}}
 
'''Joso Defrančeski''' ([[Ližnjan]], [[9. siječnja]] [[1906.]] - [[Buenos Aires]], sr. 1970-ih), hrvatski [[novinar]], [[publicist]] i [[književnik]] najpoznatiji je kao autor knjige ''C. i kr. ratni logori 1914.-1918.'' iz 1937. koja je prvi cjelovit prikaz stradanja civila koje su tijekom [[Prvi svjetski rat|Prvog svjetskog rata]] austro-ugarske vlasti iz Južne Istre izgnale u sela Mađarske, Moravske i Češke te u logore Austrije. Od nekoliko desetaka tisuća evakuiranih Istrana tisuće su stradale od gladi, bolesti i nehumanih uvjeta mahom u izbjegličkom logoru Gmünd, u Austriji.<ref name="Zaboravljeni egzodus">Bader, Andrej, ''Zaboravljeni egzodus 1915.-1918.'', 2. prošireno izdanje, Općina Ližnjan, Ližnjan, 2011. {{ISBN|978-953-56877-0-2}}</ref>.
 
Joso Defrančeski rođen je u [[Ližnjan]]u, u [[Istra|Istri]] (u tadašnjoj [[Austro-Ugarska Monarhija|Austro-Ugarskoj monarhiji]]), '''9. siječnja 1906.''' Otac mu je Anton (Antonius-Mario) rođen 1876., radnik u Arsenalu, pulskom vojnom brodogradilištu, a majka Justina, djevojačkog prezimena Mizdarić, rođena 1885. Anton i Justina vjenčali su se 1904. kada im se rodio i prvi sin, Anton ([[Ante Defrančeski|Ante]]), Josin stariji brat, a treći, najmlađi brat Ivan (Ivica) rođen je 1908. godine.<ref name="Status animarum">''Status animarum''. Župa sv. Martina. Ližnjan.</ref>.
 
== C. i kr. ratni logori 1914.-1918. ==
U noći sa 17. na 18. svibnja 1915. austro-ugarske vojne vlasti Ližnjancima, ali i stanovnicima ostalih sela Puljštine i Južne Istre izdaju naredbu za iseljavanje. Do 30. svibnja 1915., kada je posljednji vlak s evakuiranim civilima napustio željezničku stanicu u Puli, Joso je s braćom, majkom, didom i babom izgnan iz Istre i smješten najprije u mađarsko selo Kurd, pa u izbjeglički logor u austrijskom Gmündu, te konačno u austrijsko selo Unternalb. U gmündskom logoru od nehumanih uvjeta života, poglavito zaraznih bolesti i gladi te uslijedzbog nebrige vlasti stradavaju tisuće „evakuiraca“, najviše Hrvata iz Istre i Ukrajinaca. Obitelj Defrančeski se među prvima vraća iz izgnanstva u ožujku 1918. – u Mađarskoj, u Kurdu, ostaju kosti Josinog dida Martina Mizdarića (veterana [[Bitka kod Visa|Viške bitke]] iz 1866. godine); u Austriji, u Gmündu ostaju kosti njegovog mlađeg brata Ivice.<ref name="Ratni logori">Defrančeski, Joso, ''C. i kr. ratni logori 1914.-1918.'', vlastita naklada, Osijek, 1937.</ref>.
 
== Novinarski rad ==
U izgnanstvu, u Austriji, Defrančeski je pohađao školu na njemačkom jeziku. Školovanje (završio je gimanziju) nastavlja u tadašnjoj [[Kraljevina SHS|Kraljevini SHS]] jer je uslijedzbog ekonomskih i političkih posljedica talijanske okupacije i sve nasilnije talijanizacije Istre Ližnjan [[Emigracija istarskih Hrvata u Hrvatsku 1918.-1943.|napustio]] zajedno s obitelji tijekom 1920-ih. 1928. i 1929. godine braća Ante i Joso Defrančeski zajedno su u [[Duga Resa|Dugoj Resi]], obojica aktivni u tamošnjem Sokolskom društvu. Upravo ondje Joso stječe iskustvo javnih izlaganja i nastupa, a preko dvotjednika ''Sokolski glasnik'', službenog glasila Jugoslavenskog sokolskog saveza, tiskanog u Ljubljani, upoznaje se i s novinarskim radom. Među prvim (potpisanim) tekstovima mu je „Teatar u Banjaluci“ iz 1930. objavljen u časopisu ''Kulisa'' .<ref name="BRiČ">Bibliografija rasprava i članaka. IV/2 (11). Zagreb: Jugoslavenski leksikografski zavod, 1968.</ref>. A prema materijalima pohranjenim u Arhivu Jugoslavije, 1932. godine Joso Defančeski pripravni je član Jugoslavenskog novinarskog udruženja Sekcije Zagreb kao suradnik zagrebačkih ''Novosti'', a prije kojih je pisao i za ''Sokolski glasnik'' (iz Ljubljane), ''Pravdu'' (iz Beograda) i ''Novu štampu'' (iz Banje Luke) .<ref name="Ministarstvu">iz materijala Arhiva Jugoslavije, „Ministarstvu unutrašnjih poslova: Odelenju za Državnu Zaštitu I.“</ref>.
 
== Varaždin ==
1933. godine, ponovno za ''Kulisu'' Defrančeski piše tekst „60 godišnjica Gradskog kazališta u Varaždinu <ref name="BRiČ" /> što navodi na zaključak da se te godine ili nešto ranije već preselio u [[Varaždin]]. Defrančeski još 1933. godine u listu ''Istra'', glasilu Saveza jugoslavenskih emigranata iz Julijske krajine, objavljuje dio rukopisa ''C. i kr. ratni logori 1914.-1918.'' pod naslovom „Naša prva emigracija“ .<ref name="BRiČ" />. 1934. godine spominje se kao član odbora varaždinske Dobrovoljne vatrogasne čete. Iste godine, Defrančeski objavljuje monografiju ''70 godina dobrovoljne vatrogasne čete u Varaždinu: 1864.-1934.'' U Varaždinu se bavi širim spektrom novinarskih zadataka pa, između ostaloga, uz kulturna i društvena prati i [[športsko novinarstvo|športska događanja]] .<ref name="Golob">Golob, Antun. „Početak sportskog novinarstva.“Sportske informacije: službeno glasilo SIZ fizičke kulture i SFK općine Varaždin. Br. 16. God. 3/1978. Str. 3.</ref>. U Varaždinu se 1935. rodio Nenad Defrančeski, sin Jose i Nikice Defrančeski (rođ. Ban, iz Podhuma, današnja Općina Jelenje).
 
== Odlazak u Argentinu ==
U Osijeku 1937. Defrančeski konačno daje tiskati ''C. i kr. ratne logore 1914.-1918.'' pri Štampariji Antun Rott, ali krajem 1937. ili početkom 1938. godine odlazi u Argentinu na mjesto „referenta za štampu“ Poslanstva Kraljevine Jugoslavije u Buenos Airesu. Ondje već od 17. veljače 1938. kreće uređivati ''Našu slogu'', „glasilo jugoslovenskih iseljenika u državama Južne Amerike“, tjednik koji, u potpunosti ili dijelom, financijski potpomaže samo poslanstvo tj. Kraljevina Jugoslavija. Riječ je o listu čija je svrha bila da postane krovna tiskovina iseljenika iz svih dijelova tadašnje Kraljevine u svim državama Južne Amerike. Neko vrijeme Defrančeski održava profesionalne veze s domovinom - za zagrebačke [[Novosti (Zagreb)|Novosti]], dnevni list s kojim je surađivao prije odlaska u Argentinu, a koji je izlazio sve do uspostave NDH, izvještava o prijemu hrvatske (jugoslavenske) kulture u Argentini pa tako 1940. piše o [[Ivan Meštrović|Ivanu Meštroviću]] čiji su život i rad prikazani u jednom tamošnjem časopisu, a 1940. i rane 1941. o odjecima gostovanja operne dive [[Zinka Kunc|Zinke Kunc]] u Južnoj i Sjevernoj Americi .<ref name="BRiČ" />. 22. travnja 1939. godine, u Buenos Aires sa sinom Nenadom stiže i Josina supruga Nikica koja ondje preuzima dužnosti učiteljice u jugoslavenskoj školi u četvrti Dock Sud.
 
== Crveno obzorje ==
Uz redovite izvještaje iz europskih medija i objave vlade u izgnanstvu koje je ''Naša sloga'' prenosila iz europskih medija, Defrančeski se prihvatio i književnog rada, rezultat kojega jest ''Crveno obzorje'' iz 1941., zbirka proze od stotinu i trideset stranica koja se sastoji od jedne novele („Crveno obzorje“) i tri kraće pripovijetke („Beskućnici“, „Najmlađi dobrovoljac“ i „Sjećanje“). Radnja novele „Crveno obzorje“ smještena je u ratom zahvaćenu Bosnu, u [[Mrkonjić Grad]] i okolicu [[Banja Luka|Banje Luke]]. pripovijetka „Sjećanje“ govori o pokolju u selu [[Podhum (Jelenje)|Podhum]] (rodnom mjestu Defrančeskijeve supruge Nikice,). Podhum na Grobničkom polju u zaleđu Rijeke, u današnjoj Općini Jelenje, 12. srpnja 1942. spalili su talijanski vojnici nakon što su strijeljali zatečene muškarce kao odmazdu za ubojstvo tamošnjih talijanskih učitelja koje su počinili partizani. Oko osam stotina žena, djece i staraca odvedeno je u talijanske logore. Od preko devedeset strijeljanih, osamnaest ih je nosilo Nikičino djevojačko prezime Ban.<ref>[http://croinfo.net/vijesti-regija/6509-da-se-ne-zaboravi-faistiki-zloin-u-podhumu-12071942.html] Z. „Da se ne zaboravi: Fašistički zločin u Podhumu 12.07.1942.“, 12. srpnja 2011. (pristupljeno 4. lipnja 2015.)</ref>.
 
== Zagreb u okovima ==
 
== Veze s Istrom ==
U Argentini je Defrančeski iznimno angažiran oko položaja Hrvata i Slovenaca u Julijskoj krajini. 1941. član je „[[Odbor Slovenaca i Hrvata pod Italijom|Odbora Slovenaca i Hrvata pod Italijom]]“ (odbor je djelovao u okviru Jugoslavenske narodne obrane). Konkretan politički angažman, Defrančeski pretače i na stranice knjige ''Venezia Julia: El aigudo problema italoyugoeslavo''. Kratka knjižica (72 stranice teksta) nudi pregled događanja vezanih uz položaj Hrvata i Slovenaca u Julijskoj krajini iz razdoblja talijanske fašističke vlasti i Drugog svjetskog rata .<ref>[http://www.sistory.si/raw2xml.php?ID=60 ]</ref>. Uz nju, Defrančeski je autor i ilustriranog izdanja od 80 stranica ''Yugoslavia en fotos (Jugoslavija u slikama)'' koje je uredio i izdao u suradnji s [[Ivan Borić|Ivanom (Juanom) Borićem]], izdavačem revije ''Pueblos libres''.
 
== U Argentini nakon Drugog svjetskog rata – Meta poglavnik ==
Novinar Pero Zlatar u svojoj knjizi ''Meta poglavnik: živ ili mrtav'' koja je romansirani opis zbivanja vezanih uz atentat na ustaškog poglavnika Antu Pavelića, u Svesku 2. pod naslovom „Misija Buenos Aires“ spominje stanovitog „slobodnoga novinara Joséa DeFranceschija“ .<ref name="Zlatar">Zlatar, Pero. "Meta poglavnik: živ ili mrtav." Svezak 2. Misija Buenos Aires. Zagreb: Europapress holding, 2010. Str. 157</ref>. Prema Zlataru, početkom 1957. godine novinaru Joséu DeFranceschiju pristupa Blagoje Jovović koji će 10. travnja iste godine u pokušaju atentata raniti Pavelića. Povod za susret s Defrančeskim je članak koji je on sredinom 1956. godine objavio u ''La Prensi'', jednom od vodećih dnevnih listova Buenos Airesa. U tom članku, navodi Zlatar, Defrančeski je razotkrio ustaške emigrante kao plaćenike Peronova režima. Atentator Jovović očekuje, pripovijeda Zlatar, da upravo Joso Defrančeski bude posrednik između njega i tamošnjeg veleposlanstva Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Jovović je, piše Zlatar, o Defrančeskom čuo da je „Hrvat iz Istre i osvjedočeni Jugoslaven, blizak jugoslavenskoj ambasadi, koja diskretno uzdržava njegovo Društvo Jugoslavena u Argentini“ .<ref name="Zlatar" />.
 
O daljnjem Defrančeskijevom radu i životu u Argentini ne postoje dodatni (trenutno dostupni) izvori. Prema jedinoj živućoj članici njegove uže obitelji Joso Defrančeski nestao je sredinom 1970-ih, u vrijeme kada se u Argentini odvija ono što je vojna hunta eufemistički zvala Procesom nacionalne reorganizacije, a što je puno poznatije pod nazivom [https://en.wikipedia.org/wiki/Dirty_War Prljavi rat]. Od 1974. pa do 1983. godine pod okriljem vlasti uklanjane su tisuće političkih neistomišljenika. Računa se da je negdje od sedam pa sve do trideset tisuća Argentinaca nestalo u političkim razračunavanjima, od čega se procjenjuje da je za smrt najvećeg broja žrtava, „lijevo orijentiranih aktivista i militanata, sindikalista, studenata, novinara te marksističkih i peronističkih gerilaca“ odgovorna tadašnja argentinska vlast, dok je određeni broj „pripadnika vojske, policije i civila“ stradao u napadima ljevičarskih gerilaca.<ref name="Relatives">"Relatives of Missing Latins Press Drive for Accounting; 30,000 Reported Missing." David Vidal, ''The New York Times'', 5 siječnja 1979.</ref>.
 
== Odabrana bibliografija ==
* Defrančeski, Joso i Ivan Borić. ''Yugoslavia en fotos.'' Buenos Aires: vlastita naklada (?), 1945.
* Defrančeski, Joso. ''70 godina dobrovoljne vatrogasne čete u Varaždinu: 1864.-1934.'' Varaždin: Dobrovoljna vatrogasna četa, 1934.
* Defrančeski, Joso. ''C. i kr. ratni logori 1914.-1918.'' Osijek: vlastita naklada (Štamparija Antun Rott), 1937.
* Defrančeski, Joso. ''C. i kr. ratni logori 1914.-1918.''Prošireno izdanje. Ližnjan: Općina Ližnjan, 2015.
* Defrančeski, Joso. ''Crveno obzorje.'' Buenos Aires: vlastita naklada, 1942.
* Defrančeski, Joso. ''Venezia Julia: El aigudo problema italoyugoeslavo.'' Prijevod na španjolski: Juan Borić. Buenos Aires: vlastita naklada (?), 1945.
 
== Izvori ==
{{Izvoriizvori|30em}}
 
{{GLAVNIRASPORED:Defrančeski, Joso}}
130.153

uređivanja