Japanski jezik: razlika između inačica

Japanski jezik ima pet [[samoglasnik|samoglasnika]]a.

Važno je napomenuti kako se, i u govoru i pismu, japanski [[fonologija|fonološki]] sustav temelji na slogovnom izgovoru, pa se glasovi izgovaraju i ponekad modificiraju ovisno o suglasniku koji slijedi samoglasnik. Tako red slogova koji počinju s /t/ ima iznimku kad nakon njega slijedi glas /i/, pa postaje /chi/ (pisano [[romadzi|romađijem]]), te je isti slučaj sa /s/ gdje dobivamo /shi/. Druga iznimka je [[samoglasnik|samoglasnik]] /u/ koji modificira t-red gdje taj slog glasi /tsu/ izgovara se [cu]. Ta pojava naziva se [[alofon|alofonijom]]ijom.

Nepostojanje [[rod_(gramatika)|roda]] i [[broj_(vrsta_riječi)|broja]] uzrokuje [[viseznacnost|višeznačnost]] iskaza ako ga gledamo izvan konteksta. Ipak, [[padež|padež]] ili točnije uloga riječi obilježava se ''gramatičkim česticama''. Razlikujemo '''wa''' koji označava temu, kao na primjer u わたし'''は'''がくせいです (Watashi '''wa''' gakusei desu, ''Ja sam učenik'', doslovno ''U vezi mene, učenik jest''), gdje označava da je ''ja'' tema rečenice. To znači da u idućoj rečenici možemo reći ペット'''が'''あります (Petto '''ga''' imasu, ''Imam kućnog ljubimca'', doslovno ''Ljubimac postoji'') i bit će jasno da može biti riječ samo o govorniku jer se tema nije promijenila. Za razliku od ''wa'', '''ga''' okvirno odgovara padežu [[nominativ|nominativa]]a te često označava subjekt rečenice, ali ne mora i temu razgovora, osobito ako mu je ''wa'' prethodio u tekstu ili govoru.

Još neke učestale gramatičke čestice su: '''wo''' (izgovara se /o/, riječ koja joj prethodi najčešće je objekt rečenice, odnosno ova čestica najbliža je funkciji [[akuzativ|akuzativa]]a), '''ni''' (blizak [[dativ|dativu]]u i [[lokativ|lokativu]]u), '''no''' (izražava posvojnost, blizak [[genitiv|genitivu]]u) te '''he''' (izgovara se /e/, naznačuje smjer kretanja ili slanja).

Iako se ne mijenjaju kao u [[fleksija|fleksijski]] bogatim [[jezik|jezicima]], i [[imenica|imenice]] u japanskom podložne su promjenama. Tu je riječ o [[derivacija|derivacijskoj]] promjeni, jer dodavanjem različitih [[afiks|afikasa]] ([[prefiks|prefiksa]]a i [[sufiks|sufiksa]]a) mijenjamo značenje riječi. Na primjer, お金 (''okane'', novac) ili お茶 (''ocha'', čaj), sasvim su prihvatljivi bez početnog ''o-'', ali dodavanje tog prefiksa ima socijalnu funkciju - izražava više poštovanja i prihvatljivije je da ih rabe osobe ženskog roda. S druge strane, sufiksi poput ～たち (''tachi'') ili ～的 (''teki'') mogu se dodati određenim [[imenica|imenicama]]ma da specifično istaknu [[množina|množinu]], odnosno učine imenicu opisnim [[pridjev|pridjevom]]om (kao skupina pridjeva koja u hrvatskom jeziku završava na -an: moderan, renesansan itd..).

U japanskom postoje dvije vrste [[pridjev|pridjeva]]a. Jedna od njih se upotrebljava slično [[imenica|imenicama]]ma (''-na pridjevi''), te im je bliska po gramatičkim pravilima. Oblik im je raznolik, a kad se upotrebljavaju prije imenice završavaju na ''-na''. Druga je sličnija [[glagol|glagolima]]ima (''-i pridjevi'') te podložna svim gramatičkim nastavcima koji mogu uslijediti nakog glagoskih osnova. Svi završavaju na ''-i'' u neobilježenom obliku.

Japanski [[glagol|glagoli]]i se po japanskoj klasifikaciji dijele u pet skupina, to većina [[gramatika|gramatika]] pisanih za učenike kojima japanski nije [[materinji_jezik|materinski jezik]] upotrebljava osnovnu podjelu na dvije skupine. To su ''-u glagoli'' i ''-ru glagoli''. Razlikuju se po promjenama koje se događaju na glagolskoj osnovi kod tvorbe nekih glagolskih oblika i po nastavcima koji im se dodaju u nekim oblicima.

U hrvatskoj je jezičnoj praksi [[Transkripcija#Transkripcija i transliteracija japanskih/kineskih imena|fonetiziranje japanskih imena]]