Jakobinska diktatura: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
m →top: pravopis |
m RpA: WP:NI, WP:HRV |
||
Redak 10:
Na sve veće nezadovoljsto naroda, vladajući [[Jakobinci]] reagiraju osnivanjem ''Komiteta javnog spasa''. Jakobinski vođe [[ Maximilien Robespierre]],[[Jacques Hébert]] i [[Georges Danton]] se zalažu za pristupanje teroru, koji bi trebao rezultirati konsolidiranjem dostignuća Revolucije i inducirati kulturalnu promjenu u kojoj će Francuzi posve napustiti kršćanstvo. 17. rujna 1793. godine središnji Komitet javnog spasa donosi ''Zakon o sumnjivcima'' (franc. ''Loi des suspects''), koji izaziva pravu "revolucionarnu paranoju" i pojačava teror. Prema tom propisu ''sumnjiv'' je "''onaj, to svojim ponašenjem ili svojim vezama, bilo rječju bilo pisanjem, pokazuje da je pristalica tiranije i savezništva s neprijateljima slobode ...'' (spominju se neke druge kategorije sumnjivih osoba) ''i bivši plemići, svi njihovu muževi i žene, očevi, majke, sinovi i kćeri, braće i sestre i povjerenici emigranata''" su trebali biti uhićeni i stavljeni pod nadzor mjesnih Komiteta javnog spasa (dakle, ne pravosudnih tijela) koja su ih prema svojoj prosudbi mogli držati u zatvoru ili pogubiti."<ref>[https://books.google.hr/books?id=RFgXl1EG5soC&pg=PA31&lpg=PA31&dq=law+suspects+french+revolution&source=bl&ots=GV8aHQfLej&sig=j5H_XpaIQQLsJ1xSt-s_pSCFiQw&hl=hr&sa=X&ved=0CF4Q6AEwCGoVChMIyPuYxfimyAIVzA8sCh0eHgoh#v=onepage&q=law%20suspects%20french%20revolution&f=false "The French Revolution", Linda Frey, Marsha Frey, Greenwood Publishing Group, 2004., str. 31]</ref> Kako odvjetnici - od kojih su neki bili na dobrom glasu među revolucionarima - uspijevaju u nekim slučajevima "ometati" samovoljno djelovanje Komiteta javnog spasa, 10. lipnja 1794. godine će središnji Komitet izrijekom propisati da uhićeni nemaju pravo na odvjetnika, te da lokalni komiteti mogu donijeti samo dvije presude: oslobađajuću i na smrt.
Robespierre će svoje ideje o revolucionarnom teroru na zaokružen način iskazati u pamfletu "O principima političke moralnosti" iz veljače 1794. godine, gdje se teror prikazuje kao osobito uzvišen metod političkog rada i zapravo moralni imperativ za revolucionara: "''
Političke snage koje se protive teroru počinju prevladavati početkom 1794. godine. Najprije se Robespierre se distancira od Dantona, koji je bio naljutio mnoge članova Komiteta javne sigurnosti (državnog tijela koje je provodilo teror) zbog zalaganja za umjerenost u provođenju strahovlade. Robespierre se pridružuje napadima na Dantona, te nastavlja s napadima na Héberta - koji je bio radikalniji i od samog Rebespierrea. Kao posljedica tih političkih napada, Hébert je zajedno s 19 svojih pristalica giljotiniran 24. ožujka, a Danton je s pet svojih tzv. popustljivaca giljotiniran 5. travnja 1794. Naposljetku, uz nekakvo savezništvo "heberista" i "popustljivaca" koji su Robespierreu složno zamjerali ubijanje svojih vođa, biva sam Robespierre 27. srpnja 1794. godine smijenjen u Konventu (republikanskom parlamentu). Narednog su ga dana na giljotini smaknuli zajedno s njegovim najbližim suradnicima - [[Louis Antoine Léon de Saint-Just|Saint-Justeom]] i Coulthonom. Ta pogubljenja naznačuju kraj razdoblja revolucionarnog terora: nakon pogubljenja vođa sve tri grupe zagovornika strahovlade, nije više postojala prava motivacija da se nastavi sa samovoljnim ubijanjem političkih neistomišljenika.
| |||