Inzulin: razlika između inačica

 

==Povijest inzulina==

 

U 1889. godine poljsko-njemački liječnik Oscar Minkowski u suradnji s Josephom von Meringom je uklonio gušteraču zdravom psu radi utvrđivanja njene uloge u sustavu probave. Nekoliko dana nakon što je gušterača uklonjena čuvar pokusnih životinja otkrio je da se na urin tog psa skupljaju muhe. Pri testiranju urina, našli su u njemu veliku koncentraciju šećera što ih je navelo da uspostave prvi put odnos između gušterače i dijabetesa. 1901. godine Eugene Opie je otišao još korak dalje i utvrdio vezu između Langrehansovih otočića i dijabetesa. On je otkrio da se šećerna bolest razvija kada se uništi dio ili svi Langerhansovi otočići.

U narednih dvadesetak godina mnogi su pokušavali izolirati sekret gušterače: George Ludwig Zuelzer (1906. godine), E.L. Scott (1912. godine), Izrael Kleiner (1915. godine).

 

 

U listopadu 1920. godine kanadski kirurg Frederick Banting je proučavao radove Minkowskog i došao do zaključka da je bi sekret koji stvara gušterača mogao biti ključ liječenja šećerne bolesti. Pretpostavlja da ako bi se podvezale krvne žile gušterače, uspješno bi se izolirao sekret Langerhansovih otoka koji bi se mogao koristiti za liječenje šećerne bolesti. U proljeće 1921. godine odlazi u Toronto gdje iznosi svoje ideje profesoru fiziologije Sveučilišta u Torontu J. J. R. Macleodu. Macleod je u početku skeptičan, ali je na kraju pristao pustiti Bantinga da koristi njegov laboratorijski prostor dok je on na ljetnom odmoru. Ujedno mu je nabavio 10 pokusnih pasa i dva studenta medicine Charles Besta i Clark Noblea za asistente. Kako mu je trebao jedan, bacanjem novčića odlučeno je da će to biti Best. Banting i Best su uspjeli izolirati sekret iz Langrehansovih otočića za proizvodnju ekstrakta koga su nazvali izletin (sada poznat kao inzulin). Dobiveni ekstrakt su ubrizgavali pankreatomiziranom psu imena Alfa i uspjeli su ga održati živim do kraja ljeta jer je izletin uspješno snižavao razinu šećera u krvi i kod psa se nije razvila šećerna bolest.

Po povratku Macleoda u [[Toronto]], Banting i Best su mu predstavili svoje rezultate u jesen 1921. godine. On je pronašao neke propuste u dizajnu istraživanja pa je predložio da se pokusi ponove u bolje opremljenom laboratoriju. Već poslije nekoliko tjedana bilo je jasno da je drugi krug pokusa uspješan, pa Mecloud pomaže da se u studenom 1921. godine objave radovi. Na žalost proces dobivanja izletina je trajao oko šest tjedana što je dosta dugo, pa je Banting predložio da koriste sekret fetalnog teleta kod kojeg još nije razvijen probavni sustav. Metoda je bila uspješna tako da je riješen i problem opskrbe. Sljedeći problem je bio pročistiti ekstrakt pa je Mecloud u prosincu 1921. godine pozvao u pomoć biokemičara Jamesa Collipa da pomogne oko problema. U roku od mjesec dana tim se osjećao spremnim za kliničko ispitivanje.

 

 

Banting i Best nisu nikada dobro surađivali s Collipom, on se osjeća kao uljez i on ubrzo napušta njihov tim. Tijekom proljeća 1922. godine Best je uspio poboljšati svoje tehnike do točke da su se mogle proizvesti velike količine inzulina, ali je i dalje bio problem u čistoći. Američka farmaceutska kompanija Eli Lilly je ponudila svoju pomoć u travnju. U studenom, Lilly je napravio veliki pomak i bio je u stanju proizvesti velike količine visoko rafiniranih inzulina. Ubrzo nakon toga počelo se s liječenjem inzulinima. 1923. godine osnovana je prva europska tvrtka za proizvodnju inzulina u [[Danska|Danskoj]] - Nordisk Insulinlaboratorium (sada Novo Nordisk A/S).