'''Hrvatski ovčar''' je pasmina [[pas|psa]] podrijetlom iz [[hrvatska|Hrvatske]]. To je hrvatska autohtona pasmina i potječe od pasa koje su Hrvati doveli sa sobom migrirajući u ove krajeve. Danas se najviše uzgajaju u [[slavonija|Slavoniji]]. Hrvatski ovčar je vrlo inteligentna životinja sa snažnom potrebom za ljudskim društvom. Posjeduje dobro razvijen ovčarski nagon te je izvrstan pas čuvar. U [[Međunarodni kinološki savez|FCI]] priznat je pod rednim brojem #277.<ref>[http://www.fci.be/Nomenclature/Standards/277g01-en.pdf FCI-Standard N° 277 Hrvatski ovčar (Croatian Shepherd Dog)], Fédération Cynologique Internationale – FCI, 27. svibnja 2015., pristupljeno 22. studenoga 2020. {{eng oznaka}}</ref>
== Standardi ==
Hrvatski ovčar je na granici srednje visine (visina u grebenu u oba spola je između 40 i 50 cm), crne je boje s kratkom dlakom na glavi i nogama, na ostatku tijela dlaka je duža, gusta, valovita do kovrčava. Pas je izduženog formata (10 % je duži od visine).
Glava mu je relativno laka s ukupnom dužinom glave od 20 cm. Usmjereno je dug, srednje snažan, dubok, dobro zaobljen i mišićav, a rep mu je zavinut na leđa.
==Povijest pasmine==
[[Datoteka:Gera7tz.jpg|mini|150px|lijevo|štene hrvatskog ovčara]]
Sudeći prema pisanim dokumentima, izgled ovog psa nije se bitno promijenio od 14. stoljeća do danas. Vjerojatno zato što posjeduje odličan nasljedni instinkt za rad s [[ovca|ovcama]]ma i govedima, selekcija na račun upotrebljivosti (radnih sposobnosti) spontano se provodila, što je dodatno rezultiralo i s njegovim skladnim izgledom. Najstariji zapis o hrvatskom ovčaru - “''Canis pastoralis croaticus''" iz [[1374.]] godine - pronašao je, u arhivama đakovačke biskupije "otac pasmine" - veterinar prof. dr. [[Stjepan Romić]]. U tom dokumentu [[Đakovačko-osječka nadbiskupija|đakovački biskup]] Petar navodi da je pas visok oko 3 pedlja (oko 45 cm), da je obrastao srednje dugom kovrčavom dlakom crne boje, da mu je glava obrasla kratkom dlakom, da je polustršećih i stršećih ušiju te da je vrlo dobar za čuvanje stada svih domaćih životinja. Također navodi da su ga Hrvati doveli sa sobom u 7. stoljeću prilikom seobe u Hrvatsku iz prvobitne domovine.
Sa sustavnim uzgojnim programom već spomenuti prof. Stjepan Romić započeo je 1935. godine sa psima s đakovačkog područja. Poslije 34 godine rada, pasminu je FCI napokon priznao [[1969.]] godine.
