Geza Tikvicki: razlika između inačica

'''Geza Tikvicki''' ([[Subotica]], [[1917.]] -– [[prosinac]] [[1999.]]), bio je vojvođanski, srbijanski i jugoslavenski visoki politički dužnosnik, najistaknutiji prvoborac [[NOB]]-a i političar hrvatske narodnosti u Vojvodini. Rodom je [[Bačka|bački]] [[Hrvati u Vojvodini|Hrvat]].<ref>{{srp oznaka}} [http://www.nin.co.rs/2003-01/16/26830.html ''NIN''] Okupljanje oko Titove linije <br>" ''...Geza Tikvicki (član savezne vlade, najistaknutiji prvoborac i političar hrvatske narodnosti u Vojvodini....'' "</ref>

U mlađoj dobi se politički aktivirao. Bio je uhićen pod optužbama da je [[SKOJ]]-evac, a potom je bio uhićen pod optužbom da je sudjelovao o organizaciji štrajka u zrakoplovnoj industriji. [[KPJ]]-u je pristupio 1939..

U početku okupacije, tamošnja je oružana borba bila u velikim teškoćama. Pokrajinski komitet i Glavni štab nisu imali nikakvih kontakata s partijskim (CK KPJ) i vojnim (Vrhovni štab) vrhom. Pored toga su boračke skupine bile međusobno izolirane u djelovanjima i nisu bile u kontaktima. Stoga je Pokrajinski komitet KPJ za Vojvodinu u studenome [[1941.]], odlučio podijeliti nadležnosti, tako da se nije vodilo borbu iz jednog mjesta nad cijelom Vojvodinom, nego je jedna skupina pokrivala Banat, a druga, koju su predvodili Geza Tikvicki i [[Toza Marković]] je vodila oružanom borbom u Bačkoj. Pored toga, održavao je vezu s Pokrajinskim komitetom PKJ u [[Srijem]]u.<ref name="Dnevnik">{{srp oznaka}} {{cite web |url=http://www.dnevnik.co.yu/arhiva/15-11-2002/Strane/spec.htm |title=Dnevnik |archiveurl=https://web.archive.org/web/20071219212725/http://www.dnevnik.co.yu/arhiva/15-11-2002/Strane/spec.htm |archivedate=19. prosinca 2007. |accessdate=12. rujna 2009.}} Jubilej za ponos, 15. studenoga 2002.</ref>.

Za vrijeme rata je [[1943.]] s Đuricom Jojkićem, Nikolom Petrovićem i drugima uređivao prvih nekoliko brojeva lista [[Slobodna Vojvodina]].<ref name="Dnevnik"/>.

Nakon rata je bio predsjednik [[Izvršno vijeće SAP Vojvodine|Izvršnog vijeća]] [[SAP Vojvodina|SAP Vojvodine]] (pokrajinske Vlade) od prosinca [[1953.]] do [[22. lipnja]] [[1962.]].

[[Aleksandar Ranković]] je te i iduće godine, Gezu Tikvickog, te još neke čelne dužnosnike u SAP Vojvodini, [[Stevan Doronjski|Stevana Doronjskog]], [[Pál Sóti|Pála Sótija]] i ostale žigosao kao ''autonomaše'', smijenio i rasporedio na rad u Beograd<ref>{{srp oznaka}} [http://www.knjigainfo.com/index.php?gde=@http%3A//www.knjigainfo.com/pls/sasa/bip.text%3Ftid%3D57789@ Knjigainfo] [[Nandor Major]] na predstavljanju knjige Boška Krunića "Decenija zamora i raskola"</ref> (Doronjski je poslije bio tvorcem podmetačke formule za optuživanje partijskih kolega desetak godina poslije "''Liberalizam je čist frakcionizam''").<ref name="Okupljanje">{{srp oznaka}} [http://www.nin.co.rs/2003-01/16/26830.html ''NIN''] Mirko Čanadanović: Okupljanje oko Titove linije</ref>.

Bio je i veleposlanikom u [[Mađarska|Mađarskoj]].<ref name="Okupljanje"/>.

Godine 1972. za vrijeme "obračuna sa [[liberali]]ma" u Srbiji, bio je među prozvanim kao "savjetnik liberala". Prvi ga je takvim prozvao general [[JNA]] [[Marko Peričin]], nazvavši njega, [[Pál Sóti|Pála Sótija]] i [[Đurica Jojkić|Đuricu Jojkića]] kao "''savjetnicima’ koji su sebi uzeli pravo da utiču na PK i njegove organe u vezi sprovođenja zadataka iz Pisma druga [[Tito|Tita]].''".<ref name="Mladi kadrovi">{{srp oznaka}} [http://nin.co.rs/2003-01/09/26708.html ''NIN''] Mirko Čanadanović: Mladi kadrovi i ordenje</ref>. Prozvao ga je, pored još nekih, ondašnji narodni heroj [[Isa Jovanović]] "''...svakodnevno sve više smo uplivavali u anarholiberalističke vode...Njegovi (Đilas) nasljednici još više su razvijali ideologiju anarholiberalizma i onemogućavali svaki pozitivan rad u Partiji. Slično ponašanje imali su i bivši rukovodioci Vojvodine - [[Mirko Čanadanović|Čanadanović]], [[Mirko Tepavac|Tepavac]], [[Đurica Jojkić|Jojkić]], Sóti, Tikvicki i ostali. Oni se frontalno nisu smjeli suprotstaviti Titu, ali su zato po svim linijama blokirali njegove misli.''".<ref name="Mladi kadrovi"/>.

Tako je Tikvicki, zajedno s ostalim "liberalima", uklonjen iz politike već krajem 1972., no napadi tu uopće nisu stali.<ref name="Naša borba">{{srp oznaka}} [http://www.yurope.com/nasa-borba/arhiva/Jun97/2506/2506_16.HTM ''Naša borba''] Otvoreno pismo Mirka Čanadovića vojvodjanskom klubu - Uputstvo za prepoznavanje fantomskih autonomaša, 25. lipnja 1997.</ref>.

Odlučujući udar po "liberalima i tehnokratima" i "''konačni obračun s jednim brojem najodgovornijih nosilaca ovih pojava u Vojvodini''" su partijski konzervativci izvršili na 56. sastanku PK [[15. lipnja]] [[1973.]] godine. PK je onda "intervenirao na stanje", jer "liberali odbijaju kritiku", "opterećuju revoluciju" i "smetaju stabilizaciji jedinstva". Ta "intervencija" je bila politička neutralizaciju i odstranjenje optuženih dužnosnika: iz Saveza komunista su isključeni Miloš Radojčin, Mirko Tepavac, Mirko Čanadanović i [[Vukašin Kešelj]] (bivši predsjednik Socijalističkog saveza Vojvodine), a nešto kasnije i Pál Sóti, nakon što je prvotno bio samo opomenut, a Geza Tikvicki je kažnjen opomenom.<ref name="Okupljanje"/>.

Potom su uslijedile i nove kritike, u kojima se Tikvickog i ostale optuživalo da se "dovodi u pitanje osnovni kurs", a da je to to zapravo "''vid prikrivenog otpora kursu SK Vojvodine na liniji SK Jugoslavije i riječi druga Tita''". Tito je prešutno stajao sa strane po pitanju ovih prozivki i napada na vojvođansko rukovodstvo, suglasivši se tako sa svime što se govorilo i činilo protiv tih ljudi. Samo spominjanje da se "protivi Titovim riječima" je bila u ono vrijeme opasno teška optužba. Učinak toga je bio da je "''je etiketa liberal te godine izazivala po Vojvodini bezmalo isti strah kao prethodne (1972) godine dijagnoza Variola vera - velike boginje.''". Uslijedila su daljnja montiranja i kritiziranja, u kojima se napadnute dužnosnike optuživalo i za stvari koje su proturječile jedna drugoj. To je išlo dotle, da je bilo očito da partijskim tvrdostrujašima nije bilo dosta što su oduzeli položaje napadnutih političar i odbace politiku iznapadanih kolega, nego su htjeli po svaku cijenu ukaljati i poniziti ih.<ref name="Okupljanje"/>.

Udar na dotadašnji vojvođanski i novosadski politički vrh kojim su [[puč]]istički preuzeli vlast su vodili Stevan Doronjski (blizak Titu), [[Radovan Vlajković]], [[Dušan Alimpić]], [[Nikola Kmezić]] i drugi. Iako je napadnutima jedino ostalo braniti se istinom i znanjem, Titovo prešutno svrstavanje uz klevetnike je presudilo.<ref name="Naša borba"/>.

Za takve klevete je spomenio Dušana Alimpića i Nikolu Kmezića, a povod novoj reakciji 1997. godine bio je zbornik autoriziranih referata i diskusija sas Okruglog stola "Vojvodina u antifašistickoj narodnooslobodilackoj borbi - 50 godina posle" (N. Sad, 1996.).<ref name="Naša borba"/>.

{{izvori|30em}}