Cijena: razlika između inačica

Cijena je novčani iznos koji je potrebno dati da bi se kupila neka [[roba]]. Na slobodnom [[tržište|tržištu]] cijena se formira na osnovu [[ponuda|ponude]] i [[potražnja|potražnje]]. Cijena (C) je jednaka ili manja od [[vrijednost robe|vrijednosti]] (V), odnosno veća ili jednaka [[troškovi proizvodnje|troškovima]] (T). Kupci kojima roba vrijedi manje od cijene neće je kupovati, a proizvođači koji ne mogu zaraditi prodajom [[proizvod|proizvoda]] a nemaju interes proizvoditi ga.

Na slobodnom tržištu povećanjem cijene pada potražnja i to je osnovni [[zakon ponude i potražnje|ekonomski zakon.]]

Postoje i izuzeci od tog pravila kod inferiornih tj. osnovnih dobara (Giffenov paradoks). Npr. ako dođe do velikog porasta cijene kruha, potražnja za kruhom može porasti zbog tog što ljudi nemaju dovoljno novca za kupnju [[supstituti|supstituta]] više kvalitete. Ovo nastaje samo kod apsolutno inferiornih dobara tj. dobara čija potražnja pada s porastom [[dohodak|dohotka]] i kod kojih je efekt dohotka velik.

Cijena robe koju traži ponuditelj robe uvijek je veća, ili jednaka njegovim troškovima proizvodnje. Isto tako, cijena robe je jednaka, ili manja od [[vrijednost robe|vrijednosti]] te robe za pojedinog kupca. Ako na tržištu postoji više [[konkurencija|konkurentskih]] prodavatelja i više kupaca cijena se formira na tržištu. Proizvođači koji imaju troškove proizvodnje veće od te tržišne cijene, mogu nastaviti prodaju samo uz gubitak. Kupcima, isto tako, svaka roba u određenom trenutku vrijedi određeni iznos, a oni kojima roba vrijedi manje od cijene neće je kupovati. Razlika koju prodavač ostvari između ukupnih troškova i cijene je [[dobit|profit]], a razlika koju kupci ostvare između njima poznate vrijednosti i cijene je korisnički višak.

Svaki kupac je spreman za potrebnu količinu robe dati određenu količinu novca, a to je za njega vrijednost te robe. Ako nađe robu čija je cijena manja ili jednaka toj procijenjenoj vrijednosti on će robu kupiti. Ovo ekonomsko pravilo zove se zakon vrijednosti. On nam objašnjava zašto kupac nastoji kupiti robu po nižoj cijeni, s tim što, u svakom trenutku, postoji maksimalna cijena, tj. vrijednost, iznad koje on neće kupovati potrebnu količinu neke robe.

U [[privredni sustav|administrativnim privredama]] gdje država određuje cijene moguća su dva slučaja:

*1. Administrativna cijena je veća od tržišne. Tada ponuda raste a potražnja pada. Rezultat je gomilanje zaliha i rasprodaja [[roba|robe]] po cijeni ispod propisane.

*2. Mnogo češći slučaj je da su cijene manje od tržišnih.

Rezultat ovoga je pad ponude, nestašica robe, redovi pred trgovinama, pojava nove robe koja je minimalno izmijenjena ali s novom cijenom, prodaja preko veze, [[korupcija]] društva, pojava ilegalnog tržišta itd. Ovakvim načinom određivanja cijena politički [[demagogija|demagozi]] tobože pomažu sirotinju, a stvarni rezultat je smanjena proizvodnja zbog [[motivacija|nemotiviranosti]], i bogaćenje pojedinaca s dobrim političkim vezama koji mogu nabaviti veću količinu robe i ilegalno ju prodavati povišim cijenama.