Benedikt XV.: razlika između inačica

'''Benedikt XV.''' ''lat. Benedictus PP. XV.'' (Peglia, [[Ligurija]], [[21. studenog|21. studenog]] [[1854.]] -– [[Rim]], [[22. siječnja]] [[1922.]]), rođen kao '''Giacomo della Chiesa''', 258. poglavar [[Katolička Crkva|Katoličke Crkve]], papa od [[3. rujna]] [[1914.]] do smrti [[1922.]]

Mladi Giacomo opredjeljuje se za diplomatsku službu, te od [[1882.]] do [[1887.]] je tajnik [[nuncij|nunciju]]u Marinu Rampolli del Tindaru (1843.- – 1913.) u [[Španjolska|Španjolskoj]], a kada je Rampolla postao [[kardinal]] i državni tajnik pape [[Lav XIII.|Lava XIII.]]. i Giacomo odlazi u Rim u Državno tajništvo. Kada Rampollu nasljeđuje kardinal Rafaelo Merry del Val (1865.- – 1930.) Giacomo ostaje u samom vrhu [[Kurija|Kurije]], kao sastavljač dokumenata. Bio je niskog rasta, pa su ga u Kuriji zvali «il piccoletto». Godine [[1907.]] papa [[Pio X.]] imenuje ga [[nadbiskup|nadbiskupom]]om [[Bologna|Bologne]]. Sedam godina kasnije, u svibnju [[1914.]] godine isti papa imenuje ga kardinalom. Ni tri mjeseca kasnije, papa Pio X. iznenada umire i kardinal della Chiesa je sas još pedeset šest kardinala pozvan u Rim na [[konklava|konklave]].

Bile su to veoma teške konklave, jer su se u njima našli kardinali čije su zemlje međusobno bile zaračene. Te godine Italija još nije bila u ratu, te je vjerojatno i to utjecalo na ishod konklava. Nakon tri dana i deset krugova glasovanja [[3. rujna]] [[1914.]] godine Giacomo della Chiesa izabran je za novoga papu, kao Benedikt XV. Zanimljivo je to da se tada pojavio mali problem prilikom odjevanja Pape u novu odoru. Naime, prilikom izbora novoga pape svaki puta budu izrađene tri papinske odore u različitim veličinama no, ovoga puta sve tri odore su bile prevelike za papu, pa je službeni krojač morao sas nekoliko pribadača suziti i skratiti odoru. Mnogi su to tumačili činjenicom da na njega nitko nije računao. Zbog ratnih žrtava, kao znak žalosti, Papa je odredio da se ustoličenje obavi uz minimalne troškove, tako da je krunjenje umjesto na Trgu sv. Petra obavljeno u [[Sikstinska kapela|Sikstinskoj kapeli]], u prisustvu nekoliko kardinala i [[veleposlanik|veleposlanika]]a.

Niskog rasta, mršav, iskrivljene kralježnice, ali pun energije i dobre volje, papa Benedikt XV. se pokazao kao pravi dušobrižnik u teškim okolnostima rata. Samo par dana nakon izbora Papa upućuje zaraćenim stranama apel za mir i protiv nehumanosti rata. U ratnom vihoru papa Benedikt XV. se držao strogo neutralno, suzdržavajući se od osude bilo koje strane. U [[Vatikan|Vatikanu]]u otvara ured koji vodi brigu o razmjeni zarobljenika i njihovu povratku kućama. U kolovozu [[1917.]] papa šalje saveznicima i [[centralne sile|centralnim silama]] jedan program od sedam točaka, kojim preporučuje mir zasnovan na pravima, a ne na vojnim uspjesima. No, nitko to nije želio prihvatiti, jer su svi i pravno htjeli ozakoniti svoja osvajanja. Benedikt XV. je dao punu podršku [[Liga naroda|Ligi naroda]], te dekretom "''Pacem Dei munus''" od [[23. svibnja]] [[1920.]] godine naglašava da bi Liga naroda morala preuzeti međunarodne probleme i rješavati ih. Za razliku od svojih predhodnika ([[Pio IX.|Pija IX.]], Lava XIII. i Pija X.) papa Benedikt XV. je radio na približavanju Crkve i Kraljevine Italije. U Vatikanu raste broj stranih predstavništava, pa je čak i [[Velika Britanija]] uspostavila svoje predstavništvo, prvo nakon XVII. stoljeća. Za vrijeme njegovog pontifikata spor između [[Sveta Stolica|Svete Stolice]] i Kraljevine Italije nije riješen, ali je papa Benedikt XV. postavio dobre temelje za budući dogovor ukinuvši zabranu o nesudjelovanju katolika u državnim poslovima, koju je uveo papa Pio X. Da bi poboljšao odnose s odvojenim Crkvama, Papa u svibnju [[1917.]] godine otvara [[kongregacija|kongregaciju]] za Istočne Crkve i Institut za Istočne nauke. Iste godine papa proglašava novi Crkveni zakonik (Codex iuris canonici) i određuje komisiju koja će odrediti autentična tumačenja Zakonika. Za nešto više od sedam godina svoga pontifikata papa Benedikt XV. napisao je dvanaest [[enciklika]]. Svoju prvu encikliku "''Ad beatissimi apostolotum''" od [[1. studenog]] 1914. godine papa je posvetio traženju mira. I u drugim svojim enciklikama Papa se bavi pitanjima mira ("''Quod Iam Diu''" – [[1918.]]; "''Pacem, Dei munus pelcherrimum''" – [[1920.]]), te brigom za djecu u poratnoj Europi ("''Paterno Iam Diu''" – [[1919.]]; "''Annus Iam plenus''" – [[1920.]]). Svoju poslijednju encikliku "''Fausto appetente Dei''" posvećenu [[Svsv. Dominik|sv. Dominiku]]u, Papa je izdao samo sedam mjeseci prije svoje smrti. Iako jedan od najmanje upamćenih papa XX. stoljeća, bio je jedinstven u svom humanom pristupu za vrijeme [[Prvi svjetski rat|Prvog svjetskog rata]]. «Papu mira» kako je poslije nazvan, nitko nije slušao. No, još za života, u [[Istanbul|Istanbulu]]u [[Turci]] podižu papi Benediktu XV. spomenik s natpisom: «Velikom Papi svjetske tragedije... dobročinitelju naroda bez obzira na narodnost i vjeru». Kao papa, Benedikt XV. se ponašao aristokratski, ali blago, madaiako se ponekad znao i razljutiti. Bio je poznat po svojoj velikodušnosti, odazivajući se na sve pozive za pomoć od siromašnih Rimskih obitelji, sas velikim novčanim darovima iz svojih privatnih prihoda. Benedikt XV. je gajio veliku pobožnost prema [[Blažena Djevica Marija|Blaženoj Djevici Mariji]], pa je kao i svi moderni pape, podsticao nošenje smeđeg škapulara Blažene Djevice Marije od Monte Carmela (Scapulare Beatissimae Virginis Mariae de Monte Carmelo).

U prvim danima siječnja [[1922.]] papa Benedikt XV. se razbolio od jake prehlade. Pri jednom napadu kašlja svom tajniku je rekao: "''Nisu ovo valjda trube koje najavljuju smrt''". Diljem svijeta se nagađalo o papinoj bolesti, pa su neke novine čak i objavile na naslovnim stranicama vijest o papinoj smrti, iako na to još ništa nije upućivalo. Kraj pape Benedikta XV. ipak je došao i to neočekivano. Obolio je od upale pluća, te je samo četiri dana kasnije, [[22. siječnja]] [[1922.]] gotovo naprasno preminuo. Pokopan je u kripti [[Bazilika svetog Petra|Bazilike sv. Petra]], pokraj groba svoga prethodnika pape Pija X.