Amigdala: razlika između inačica

'''Amigdala''' ili ''corpus amygdaloideum'' (od [[grčki jezik|grčke]] riječi αμυγδαλή, amygdalē, [[badem]]) u [[anatomija|anatomiji]] je naziv za velik sklop jezgara smješten u dorzomedijalnom dijelu vrha sljepoočnog režnja i predstavlja glavni bazalni [[ganglij]] [[limbički sustav|limbičkog sustava]]. Amigdala je struktura u kojoj dolazi do integracije specifičnih [[osjet|osjetnih]]nih informacija kojima se daje odgovarajuća [[emocije|emocionalna]] važnost i kontekst, a električna stimulacija rezultira doživljajima pozitivnih ili negativnih emocija, ovisno o tome koje jezgre su podražene.

[[Joseph LeDoux]], [[neurolog]] u centru za neurologiju sveučilišta [[New York]] University, prvi je otkrio ključnu ulogu amigdale u emocionalnome mozgu. LeDouxova istraživanja ukazuju na to kako amigdala, koja se ponaša kao svojevrsna stanica za uzbunu ili «neuralni alarm», može preuzeti kontrolu nad ponašanjem čak i dok je prefrontalni korteks još uvijek u fazi odabiranja adekvatne reakcije. Živčani putevi koji reguliraju emocije mogu zaobilaziti korteks - LeDouxovo istraživanje pokazalo je da signali iz [[oko|oka]] ili [[uho|uha]] u mozgu najprije putuju do [[talamus|talamusa]]a, a potom – prekapčajući se samo u jednoj [[sinapsa|sinapsi]] – do amigdale; drugi signal (koji prolazi dulji put jer prolazi kognitivnu obradu) iz talamusa usmjerava se u neokorteks, a zatim iz njega u [[limbički mozak]], iz kojega se odgovarajuća reakcija širi cijelim tijelom.

Ovaj kraći put kojemu je potrebno samo 12 [[milisekunda]] da aktivira amigdalu, može objasniti zašto se neke emocionalne reakcije i uspomene mogu stvoriti bez u najmanjeg svjesnog, kognitivnog doprinosa. [[Hipokampus]] pomaže u stvaranju emocionalne reakcije davanjem adekvatnog konteksta, analizom i usporedbom dolazećih signala sas onima pohranjenima u sjećanju. Kad sustav amigdala-hipokampus reagira bez povratne informacije iz korteksa, dovodi do jakih i brzih emocionalnih reakcija, ali u isto vrijeme površnih i netočnih jer se analiza situacije vrši metodom asocijacije.

3. Majmun više gledanjem ne razlikuje jestivo od nejestivog, pa sve trpa u usta i nejestive predmete ispljune tek kad ga okusni receptori pouče o tome.

Prisutne su vrlo slabe emocije i premda je bolesnik prvotno bio nemiran, sada je postao potpuno spokojan. Djeluje nezainteresirano za ljude i događaje oko njega. Većinu vremena provodi zureći u [[televizor]], ali nikada ga nije naučio uključiti. Kada je televizor isključen, tada na staklenom ekranu gleda odraz ljudi koji su u sobi . U nekim prilikama postaje veseo, neprikladno se smiješeći i oponašajući tuđe geste i pokrete. Pošto počne s oponašanjem, to čini dulje vrijeme. Ustima istražuje sve predmete koji su mu na dohvat ruke i čini se da nije u stanju prikupiti podatke samo dodirom ili pogledom. Sve predmete koje može podignuti stavlja u usta, liže ih ili grize.

Najizrazitiji promjena kod bilateralne amigdalektomije u majmuna i sličnih ozljeda u ljudi očit je nedostatak straha, što je navelo istraživače na proučavanje neuralnih osnova straha u koje je uključena amigdala. [[Strah]] se može definirati kao pobuđeno averzivno emocionalno stanje čija je funkcija priprema [[organizam|organizma]] na suočavanje sas prijetećom situacijom.

Danas se smatra da se spremište sjećanja vezanih uz strah nalazi upravo u amigdali što ju povezuje sas razvojem [[anksiozni poremećaju|anksioznih poremećaja.]] Kada dođe do poremećaja funkcije amigdale, nivo ili prag okidanja anksiozne reakcije postane nizak, a ako se kao takav konsolidira nekim oblikom kognitivnog uvjetovanja i ako dolazi do pogrešaka u procjenjivanju zastrašujućih situacija, rezultat mogu biti hiperaktivna anksiozna stanja. Upravo zato ablacije amigdale dovode do stanja emocionalne agnozije i nemogućnosti procjene zastrašujućih podražaja.

U nekim studijama dobili su se rezultati u skladu sas obilježjima cerebralne asimetrije – pojačanu aktivnost desne amigdale na provokacije pobuđujućim podražajima i veću desnu amigdalu u svi oblicima anksioznih poremećaja. Dosadašnji rezultati istraživanja sugeriraju da je lijeva amigdala uključenija u procese izvođenja i tumačenja detaljnih odlika podražaja i u procese vezane uz jezik dok je desna amigdala više zadužena za doziv informacija, s posebnim naglaskom na slikovnom emocionalnom materijalu.

Koristeći [[magnetska rezonancija|magnetsku rezonancu]] visoke rezolucije na uzorku zdravih ispitanika Omura, Todd i Canli ([[2005.]]) istraživali su povezanost između osobina [[ličnost|ličnosti]]i – ekstraverzije i neuroticizma, i individualnih razlika u volumenu mozga i koncentracije sive tvari, sas posebnim naglaskom na koncentraciju sive tvari u amigdali. Pokazalo se da je ekstraverzija u pozitivnoj korelaciji sas koncentracijom sive tvari u lijevoj amigdali, dok je neuroticizam u negativnoj korelaciji sas koncentracijom sive tvari u desnoj amigdali.