Alojzije Stepinac: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja |
Premješteno u kritike. Dodani predlošci. Glas koncila nije vjerodostojan i neutralan izvor u ovoj temi. |
||
Redak 153:
U svojem ''Dnevniku'' Budisavljević zapisuje da su rezultati njene prve dvije audijencije u prosincu 1941. i svibnju 1942. godine bili »potpuno negativni« te da je nadbiskup Stepinac bio »vrlo suzdržan. Ne želi se zainteresirati. Kaže da nema nikakvog upliva na vladu.« Kritizirao je i Nijemce. Zatim da 18. kolovoza 1942. godine - tj. u vrijeme kada situacija sa srpskom djecom postaje urgentna - njegova obećanja nisu ispunjena. Budisavljević je uz posredovanja voditelja zagrebačke ispostave Njemačkog ureda za nabavu radne snage (''Deutsches Ministerium für Arbeiterbeschaffung'') Heckera, koji je bio organizator prijevoza zatočenika na prisilni rad u Trećem Reichu, te kapetana Wehrmachta Alberta von Kotziana<ref>"Dnevnik Diane Budisavljević", str. 58.-68., 78.-79.</ref> - uspjela ishoditi 7. srpnja 1942. godine kod [[Eugen Dido Kvaternik|Eugena Dide Kvaternika]] oslobađanje djece iz logora. Kad je prvi transport od 700 djece stigao u Zagreb, Budisavljević je napisala: »''Neobično teško je bilo osigurati smještaj za djecu. Različiti moji razgovori u Ministarstvu zdravlja i kod nadbiskupa bili su svi bez rezultata… Neka si pomognemo kako znamo ili neka djecu ostavimo u logoru… Ustaše nisu stvarno željele da se djeca spase.«'' {{sfn|Budisavljević|p=75-76}} Uz pomoć [[Kamilo Brössler|Kamila Brössler-a]] uspjeli su smjestiti djecu u štalama napuštenog [[Sabirni logor Jastrebarsko|talijanskog logora kraj Jastrebarskog]]. Tu je dr. [[Branko Dragišić]], koga su ustaše prethodno kao pravoslavca bile uklonile sa [[Sveučilište u Zagrebu|sveučilišta]] i zatvorile,{{sfn|Budisavljević|p=101}} uredio bolnicu i spasio mnoge, no uz sve napore u Jastrebarskom je umrlo 499 od 2997 djece.<ref name=":9" /> U ostalim logorima je bilo mnogo gore - u Sisku, gdje je na nekoliko lokacija u gradu djelovalo "Prihvatilište za djecu izbjeglica" je od 2.272 djece onamo upućen tijekom 1942. godine umrlo njih 1.700, tj. čak 74%.<ref name=":9" /> Popis žrtava Spomen područja Jasenovac sadrži imena 20.101 djece do 14 godina, ali ne navodi koliko od tih je bilo kozaračke djece.
Upravu nad bolnicom za djecu u [[Jastrebarsko]]m, u koju su prva djeca stigla u srpnju 1942. godine, nakon evakuacije iz Stare Gradiške i [[Sabirni logor Jasenovac|Jasenovca]], imaju [[Sestre milosrdnice|časne sestre milosrdnice sv. Vinka Pulskog]]. Kako je ta bolnica imala kapacitet za prihvat do tisuću djece, do kraja mjeseca u obližnjem mjestu [[Gornja Reka|Reka]] otvoren je [[Dvorac Erdödy-Rubido u Gornjoj Rijeci|prihvatni centar]] za još dvije tisuće djece, također pod vodstvom sestara milosrdnica.<ref>{{Citiranje weba|author=Diana Budisavljević|title=Dnevnik Diane Budisavljević 1941-1945., str. 76|url=https://hrcak.srce.hr/54981|accessdate=2021-05-07|publisher=Fontes : izvori za hrvatsku povijest, Vol. 08 No. 1, 2002., str. 58, 59, 68-76}}</ref> Stepinac će potom preko [[Hrvatski Caritas|Caritasa]] pomoći pri udomljavanju djece, uglavnom u hrvatske obitelji po selima. Do kraja 1942. godine bit će udomljeno 5.124 djece.<ref>Nataša Mataušić, op. cit.</ref> Diana Budisavljević na sastanku 23. kolovoza 1942. godine s razočaranjem suočava vodeće ljude Caritasa s činjenicom kako neka nadbiskupova obećanja nakon pet dana još nisu ispunjena, ali u kasnije u bilješci s tog sastanka o suradnji s nadbiskupskim Caritasom govori sa zadovoljstvom. U cijelom kasnijem razdoblju o svojoj učestaloj suradnji s nadbiskupom Alojzijem Stepincem Diana Budisavljević govori samo najboljim riječima.<ref>{{Citiranje weba|author=Diana Budisavljević|title=Dnevnik Diane Budisavljević 1941-1945., str. 20, 54, 55, 75, 95, 99, 115-119, 126, 128, 139, 146-148, 151, 154, 155, 158, 159, 164, 171|url=https://hrcak.srce.hr/54981|accessdate=2021-03-10|publisher=Fontes : izvori za hrvatsku povijest, Vol. 08 No. 1, 2002.}}</ref> Stepinac je poslao svoju poslanicu Caritasu da pomognu pri udomljavanju djece ''"tek nakon što je 23. kolovoza 1942. objavljena odredba Ministarstva udružbe da se ”izbjeglička” djeca mogu kolonizirati u obiteljima."''<ref>{{Citiranje weba|title=Diana je prezirala ustašku vlast, ali je s njom surađivala kako bi spasila djecu|url=https://www.vecernji.hr/vijesti/diana-je-prezirala-ustasku-vlast-ali-je-s-njom-suradivala-kako-bi-spasila-djecu-1430707|access-date=2021-11-11|website=www.vecernji.hr|language=hr}}</ref> Do kraja 1942. godine bit će udomljeno 5.124 djece.<ref>Nataša Mataušić, op. cit.</ref>
Povjesničarka Nataša Mataušić navodi da je Diana prvi put kontaktirala Stepinca u prosincu 1941., no Stepinac je ''“isprva bio nezainteresiran za bilo kakvu pomoć Diani,… zatim joj je davao obećanja koja nije izvršavao”'' da bi tek osam mjeseci kasnije, u kolovoza 1942. a naročito od siječnja 1943. preko Caritasa pružio pomoć pri udomljavanju djecu''.''<ref name=":20">{{Citiranje weba|title=Diana je prezirala ustašku vlast, ali je s njom surađivala kako bi spasila djecu|url=https://www.vecernji.hr/vijesti/diana-je-prezirala-ustasku-vlast-ali-je-s-njom-suradivala-kako-bi-spasila-djecu-1430707|access-date=2021-11-11|website=www.vecernji.hr|language=hr}}</ref><ref name=":21">{{Citiranje knjige|last=Ognjenović|first=Gorana|url=https://books.google.co.nz/books?id=u3-QDAAAQBAJ&newbks=0&printsec=frontcover&dq=Revolutionary+Totalitarianism,+Pragmatic+Socialism&hl=en&source=newbks_fb&redir_esc=y|title=Revolutionary Totalitarianism, Pragmatic Socialism, Transition: Volume One, Tito's Yugoslavia, Stories Untold|last2=Jozelić|first2=Jasna|date=2016-06-30|publisher=Springer|isbn=978-1-137-59743-4|pages=69|language=en}}</ref> Unatoč tome, ''“Stepinčev biograf Benigar stavlja u isključivo njegovu zaslugu koloniziranje djece što će kasnije mnogi koristiti kao dokaz da je upravo Stepinac spasio 7.000 srpske djece."'' Mataušić piše da je Diana ostala suzdržana premu Stepincu, jer ''“je zasigurno mislila da je Stepinac mogao reagirati puno ranije i učiniti za djecu puno više. Prva djeca dolaze u Zagreb 11. srpnja 1942., a Stepinac svoju poslanicu [Caritasu za udomljavanje] piše tek krajem kolovoza.”''<ref name=":20" /> Mataušić navodi da je tadašnji ravnatelj Caritasa, [[Stjepan Dumić]], također bio izrazio više kritika o Stepinčevom djelovanju pri udomljavanju, to jest da unatoč tome što je Stepinac imao u vlasništvu 110 krava, nije dao mlijeka za djecu, te nije ponudio nijedno od brojnih prikladnih zdanja u vlasništvu crkve u Zagrebu za smještaj djece.<ref name=":21" /> Takva navodna izjava ravnatelja Caritasa Stjepana Dumića bila je sadržana u članku objavljenom u dnevnim novinama "Vjesnik" br. 222 od 19. siječnja 1946. godine, u kojemu je bilo navedeno da nadbiskup Alojzije Stepinac nije uopće znao da Caritas Zagrebačke biskupije pomaže srpskoj djeci. Navode u tom članku je već 25. siječnja 1946. godine demantirao novi ravnatelj Caritasa [[Vilim Nuk|dr. Vilim Nuk]]. U demantiju je između ostalog objasnio da na nabiskupskom dobru nikad nije bilo 110 krava, a da je Caritas na raspolaganju imao dovoljno novca da kupi potrebne količina mlijeka za djecu.<ref>[https://www.glas-koncila.hr/vjesnikove-bezocne-lazi-o-nadbiskupu-alojziju-stepincu/ "»VJESNIKOVE« BEZOČNE LAŽI O NADBISKUPU ALOJZIJU STEPINCU »Karitasov« odgovor na bezočne laži »Vjesnik« nije objavio"], Stipan Bunjevac, "Glas Koncila, 4. prosinca 2017. Pristupljeno 18. siječnja 2022.</ref> U svojem "Dnevniku" Diana Budisavljević zapisuje da je Alojzije Stepinac u njenoj nazočnosti dao 16. lipnja 1942. godine upute Stjepanu Dumiću da surađuje oko prihvata djece.<ref>[https://hrcak.srce.hr/54981 "Dnevnik", str. 63, 64, 65, 67]</ref> ▼
Povjesničari okupljeni na Znanstvenom skupu organiziran od Sisačke biskupije, ''Zbrinjavanje kozaračke djece i dječje prihvatilište u Sisku 1942. – 1943.,,'' u priopćenju iz prosinca 2018. godine iznose:▼
:''»Caritas i prije formalne uspostave NDH već skrbi za oko dvije tisuće siromašne i gladne djece i stvara mrežu privremenih udomitelja. Niz je iskaza župnika i načelnika općina da ljudi jedva preživljavaju te da im partizanski upadi i pljačkaški pohodi onemogućuju prehranu. U tim uvjetima bl. Alojzije Stepinac veže Caritas za državnu Zakladu 'Pomoć', koja skrbi o velikom broju izbjeglica i prognanika s područja NDH (njih 200 000) te organizira i prihvat izbjegličke djece... Dijana Budisavljevic, rođ. Obexer i Marko Vidaković osnivaju organizaciju pod nazivom 'Dječja akcija' s ciljem zbrinjavanja pravoslavne djece s ratom zahvaćenog područja. Partnera u ovom humanitarnom pothvatu vide i pronalaze u liku bl. Alojzija Stepinca koji ih prima i nakon intenzivnog promišljanja vrlo mudro organizacijski veže uz Caritas... Djeca su najvećim dijelom na skrbi u privatnim kućama, oko trećina njih vraćena je roditeljima ili obiteljima, a dio izbjegličke i prognaničke djece koji je ostao u dječjim domovima, zbrinjavan je i nakon 1946. na teret Caritasa... Bl. Alojzije Stepinac i Dijana Budisavljević brinuli su, uz pomoć povjerenika na terenu, i o preciznom evidentiranju i osiguravanju identiteta izbjegle djece na pouzdan način, kako bi ih prestankom ratnih zbivanja roditelji ili obitelj mogli pronaći. Kada OZNA u svibnju 1945. otima kartoteku s tim podacima Dijani Budisavljević, ona podatke o djeci traži i dobiva u Zagrebačkoj nadbiskupiji.«''<ref>{{Citiranje weba|date=2018-12-01|title=„Zbrinjavanje kozaračke djece i dječje prihvatilište u Sisku 1942. – 1943.“, Priopćenje sa znanstvenog skupa održanog u Velikom kaptolu u Sisku 30. studenoga 2018.|url=https://ika.hkm.hr/dokumenti/zbrinjavanje-kozaracke-djece-i-djecje-prihvatiliste-u-sisku-1942-1943/|accessdate=2019-02-11|work=hkm.hr|publisher=IKA}}</ref> Suprug Diane Budisavljević Dr. [[Julije Budisavljević]], Srbin, bio je spreman svjedočiti u korist Stepinca pred komunističkim sudom, ali mu to nije omogućeno.<ref>''Dnevnik'' Diane Budisavljević, str. 164</ref> ▼
[[Marko Vidaković]] svjedoči o suradnji s Dianom Budisavljević i Alojzijem Stepincem ovim riječima:▼
:''»...otišao sam gđi Dijani Budisavljević, ženi profesora dr. Julija Budisavljevića, s prijedlogom o osnivanju jedne ‘Dječje akcije’ pod svakim uvjetom, što je i učinjeno. Akcija je osnovana, ali bez ikakovih sredstava, tek uz pomoć gradskog stanovništva koje je donašalo sitne pomoći, ili je preuzimalo po neko dijete k sebi, na svoju brigu i odgoj. Brzo smo uvidjeli da ovako nećemo moći naprijed pa sam predložio gđi Budisavljević da pođemo samom nadbiskupu dr. Stepincu, da mu stvar razložimo i zamolimo za pomoć. Nadbiskup nas je odmah primio i prihvatio naš prijedlog, uvrstivši tu akciju u ‘Caritas nadbiskupije Zagrebačke’ s time, da je ‘Dječja akcija’ slobodna u svom djelovanju, no u provedbi svoje pomoći surađivat će s ‘Caritasom’, zato što ova ‘Dječja akcija’ nije imala dozvolu rada od same vlasti... kako se vidi, ‘Dječja akcija’ bila je brojem vrlo mala, jer su se kasnije odijelila još dva člana u drugu, iste vrste akciju, ali u času kad je nadbiskup dr. Stepinac pružio svoju pomoć, i kada su meni kao rukovodiocu bila uvijek otvorena vrata nadbiskupa, bila je akcija oko spašavanja djece postavljena na realnu osnovu i pokazala je velike rezultate, što inače ne bi mogla... Ja sam kao rukovodioc ‘Dječje akcije’ bio vrlo blizu nadbiskupu dr. Stepincu, dolazeći k njemu po 2-3 puta na tjedan, tražeći od njega pomoć... Kad god sam došao dr. Stepincu, njegov sluga, Pero, odmah me je pripustio k njemu, bez čekanja. Jer bilo je vrlo mnogo kratkih, ali vrlo važnih intervencija, pošto se radilo o mnogim životima i egzistenciji pojedinaca.«''<ref>{{Citiranje weba|author=Stipan Bunjevac|date=2017-11-23|title=PONOS KATOLIČKE CRKVE U HRVATA Kako je nadbiskup pomogao u spašavanju 9633 djece|url=https://www.glas-koncila.hr/ponos-katolicke-crkve-hrvata-nadbiskup-pomogao-spasavanju-9633-djece/|accessdate=2019-10-13|publisher=Glas Koncila}}</ref>▼
==== Kontakti s poljskim obavještajcima ====
Od samih početaka II. svjetskog rata, bio je Alojzije Stepinac u kontaktu s predstavnicima izbjegličke poljske vlade, čiji je konzulat djelovao u Zagrebu i nakon što su 1940. godine teritorij Poljske okupirale Njemačka i Sovjetski Savez. U početcima NDH kada su ustaše demonstrirale svoje savezništvo s Njemačkom stavivši pod oštru kontrolu i čak represiju Poljake na svojem teritoriju, iskoristio je Stepinac svoj utjecaj da omogući većem broju Poljaka preseljenje u Crikvenicu koju su kontrolirali Talijani, koji su prema Poljacima bili manje neprijateljski. Tijekom čitavog rata je Stepinac blisko surađivao s Poljacima koji su se bili uključili u mrežu poljske obavještajne službe, koja ga je u svojim službenim dokumentima imenovala suradničkim imenom "Mitra". Ti poljski obavještajci su ostvarili značajne veze sa zapovjednicima talijanskih snaga na području NDH, u sklopu obavještajne operacije - koju je bio predvodio sam šef poljske izbjegličke vlade Władysław Sikorski - radi pokušaja pridobivanja Italije na stranu zapadnih saveznika, gdje bi došlo i do iskrcavanja saveznika baš na područje NDH uz Jadran, koje su kontrolirale talijanske postrojbe. Točni sadržaj komunikacije poljskih obavještajaca s Alojzijem Stepincem historičari nisu ustanovili, ali se zna da se radi zaštite sigurnosti Poljaka i njihovo uzdržavanje zauzeo putem vatikanske diplomacije, te je kontakt s barem jednim poljskim agentom održan i nakon što je zbog kapitulacije Italije prekinuta većina poljskih obavještajnih aktivnosti koje su u NDH vođene uz presudni oslonac na britanske obavještajne službe.<ref>[https://www.academia.edu/38289376/Poljska_obavje%C5%A1tajna_mre%C5%BEa_u_Nezavisnoj_Dr%C5%BEavi_Hrvatskoj_pdf "Poljska obavještajna mreža u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj"], Piotr Zurek, u zborniku sa znanstvenog skupa "Poljsko-hrvatske veze kroz stoljeća", Krakow, lipanj 2016. god. Pristupljeno 28. lipnja 2021.</ref> Dobro obaviješteni novinar Ante Ciliga pisao je nakon II. svjetskog rata da su njega iz Koncentracijskog logora Jasenovac 1. siječnja 1943. godine izvukli probritanski nastrojeni kolege novinari, pri čemu ocjenjuje da su dva glavna "pro-engleska punkta" u Zagrebu bili u to doba redakcija novina "Spremnost" u kojima je on sam pisao; te Kaptol na čelu s nadbiskupom Stepincem. Kako Ciliga prenosi na temelju izravnog kontakta s Nadbiskupom, Stepinac se 1944. godine - u vrijeme Urote Lorković-Vokić, kada je izgledalo mogućim da Hrvatska prijeđe na savezničku stranu - nadao da će Hrvatska moći kao neovisna država sklopiti neki dogovor sa Saveznicima; pri čemu je posve nerealistično podcijenio mogućnost da komunisti obnove Jugoslaviju. Dionici Urote Lorković-Vokić su čvrsto računali da će Alojzije Stepinac - koji je među Hrvatima uživao izrazito visok moralni autoritet - odlučno podržati prelazak NDH na stranu saveznika.<ref>[https://www.vecernji.hr/vijesti/nikada-nisu-do-kraja-razjasnjene-tajne-veze-ustaske-emigracije-i-udbe-952602 "Nikada nisu do kraja razjašnjene tajne veze ustaške emigracije i Udbe"], Boris Rašeta, "Večernji list", 27. SRPNJA 2014. Pristupljeno 28. lipnja 2021.</ref><ref>[https://books.google.hr/books?id=Emt4AAAAIAAJ&q=sam+kroz+ratu+u+europu&dq=sam+kroz+ratu+u+europu&hl=hr&sa=X&redir_esc=y "Sam kroz Europu u ratu, 1939-1945"] Ante Ciliga "Na pragu sutrašnjice", str. 372-379 1978. Pristupljeno 28. lipnja 2021.</ref> Stepinac je u komunikaciji prema urotnicima pokazao oprez, te im je svoje stavove izrazio tek općenito.<ref>[https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=84122 "Nada Kisić-Kolanović, Mladen Lorković-Ministar urotnik"], Recenzija, Prikaz slučaja OCJENE I PRIKAZI: Nikica Barić "Fontes : izvori za hrvatsku povijest", Vol. 03 No. 1, 1997. Pristupljeno 28. lipnja 2021. </ref>
Line 436 ⟶ 425:
Usprkos tome, osim tog jednog privatnog prosvjednog pisma nakon ubojstva katoličkih svećenika, Stepinac nikada nije javno progovorio o Jasenovcu. Stepinac također nikada nije objavio nijedno pastirsko pismo u kojem se osuđuju ustaše i njihovi zločini, prigovaraju mu kritičari, za razliku od dva pastirska pisma u kojima je oštro osudio komuniste - prvo u ožujku 1945., čak i prije njihova dolaska na vlast, a drugo, u rujnu 1945.{{sfn|Ivo Goldstein|2018|p=582}} Oba pisma pročitana su javno u svim crkvama diljem Hrvatske, a kasnije i u Jugoslaviji. Čak je javno prijetio komunistima ekskomunikacijom zbog nacionalizacije crkvene imovine,<ref name=":6" /> što nikada nije prijetio ustašama zbog njihovih genocida, unatoč tome sto bi na Pavelića i ostale ustaše koje su se javno predstavljale kao veliki katolici, zasigurno prijetnje ekskomunikacijom daleko više djelovale, no na bezbožne komuniste.{{sfn|Ivo Goldstein|2018|p=568}}
=== Kontroverze oko spašavanja Kozaračke djece ===
▲Povjesničarka Nataša Mataušić navodi da je humanitarka Diana Budisavljević prvi put kontaktirala Stepinca i tražila pomoć u prosincu 1941., no Stepinac je ''“isprva bio nezainteresiran za bilo kakvu pomoć Diani,… zatim joj je davao obećanja koja nije izvršavao”'' da bi tek osam mjeseci kasnije, u kolovoza 1942. a naročito od siječnja 1943. preko Caritasa pružio pomoć pri udomljavanju djecu''.''<ref name=":20">{{Citiranje weba|title=Diana je prezirala ustašku vlast, ali je s njom surađivala kako bi spasila djecu|url=https://www.vecernji.hr/vijesti/diana-je-prezirala-ustasku-vlast-ali-je-s-njom-suradivala-kako-bi-spasila-djecu-1430707|access-date=2021-11-11|website=www.vecernji.hr|language=hr}}</ref><ref name=":21">{{Citiranje knjige|last=Ognjenović|first=Gorana|url=https://books.google.co.nz/books?id=u3-QDAAAQBAJ&newbks=0&printsec=frontcover&dq=Revolutionary+Totalitarianism,+Pragmatic+Socialism&hl=en&source=newbks_fb&redir_esc=y|title=Revolutionary Totalitarianism, Pragmatic Socialism, Transition: Volume One, Tito's Yugoslavia, Stories Untold|last2=Jozelić|first2=Jasna|date=2016-06-30|publisher=Springer|isbn=978-1-137-59743-4|pages=69|language=en}}</ref> Unatoč tome, ''“Stepinčev biograf Benigar stavlja u isključivo njegovu zaslugu koloniziranje djece što će kasnije mnogi koristiti kao dokaz da je upravo Stepinac spasio 7.000 srpske djece."'' Mataušić piše da je Diana ostala suzdržana premu Stepincu, jer ''“je zasigurno mislila da je Stepinac mogao reagirati puno ranije i učiniti za djecu puno više. Prva djeca dolaze u Zagreb 11. srpnja 1942., a Stepinac svoju poslanicu [Caritasu za udomljavanje] piše tek krajem kolovoza.”''<ref name=":20" /> Mataušić navodi da je tadašnji ravnatelj Caritasa, [[Stjepan Dumić]], također bio izrazio više kritika o Stepinčevom djelovanju pri udomljavanju, to jest da unatoč tome što je Stepinac imao u vlasništvu 110 krava, nije dao mlijeka za djecu, te nije ponudio nijedno od brojnih prikladnih zdanja u vlasništvu crkve u Zagrebu za smještaj djece.<ref name=":21" /
Stipan Bunjevac, kolumnist Glasa Koncila u svojem blogu od 4. prosinca 2017. tvrdi da je izjava ravnatelja Caritasa Stjepana Dumića bila sadržana u članku objavljenom u dnevnim novinama "Vjesnik" br. 222 od 19. siječnja 1946. godine, u kojemu je bilo navedeno da nadbiskup Alojzije Stepinac nije uopće znao da Caritas Zagrebačke biskupije pomaže srpskoj djeci.{{Nedostaje izvor}} Navode u tom članku, prema Bunjevcu, već je 25. siječnja 1946. godine demantirao novi ravnatelj Caritasa [[Vilim Nuk|dr. Vilim Nuk]]. U demantiju je između ostalog objasnio da na nabiskupskom dobru nikad nije bilo 110 krava, a da je Caritas na raspolaganju imao dovoljno novca da kupi potrebne količina mlijeka za djecu. Demantij nikad nije objavljen.<ref>[https://www.glas-koncila.hr/vjesnikove-bezocne-lazi-o-nadbiskupu-alojziju-stepincu/ "»VJESNIKOVE« BEZOČNE LAŽI O NADBISKUPU ALOJZIJU STEPINCU »Karitasov« odgovor na bezočne laži »Vjesnik« nije objavio"], Stipan Bunjevac, "Glas Koncila, 4. prosinca 2017. Pristupljeno 18. siječnja 2022.</ref> {{Nevjerodostojan izvor}}
▲Povjesničari okupljeni na Znanstvenom skupu organiziran od Sisačke biskupije, ''Zbrinjavanje kozaračke djece i dječje prihvatilište u Sisku 1942. – 1943.,,'' u priopćenju iz prosinca 2018. godine iznose:
▲:''»Caritas i prije formalne uspostave NDH već skrbi za oko dvije tisuće siromašne i gladne djece i stvara mrežu privremenih udomitelja. Niz je iskaza župnika i načelnika općina da ljudi jedva preživljavaju te da im partizanski upadi i pljačkaški pohodi onemogućuju prehranu. U tim uvjetima bl. Alojzije Stepinac veže Caritas za državnu Zakladu 'Pomoć', koja skrbi o velikom broju izbjeglica i prognanika s područja NDH (njih 200 000) te organizira i prihvat izbjegličke djece... Dijana Budisavljevic, rođ. Obexer i Marko Vidaković osnivaju organizaciju pod nazivom 'Dječja akcija' s ciljem zbrinjavanja pravoslavne djece s ratom zahvaćenog područja. Partnera u ovom humanitarnom pothvatu vide i pronalaze u liku bl. Alojzija Stepinca koji ih prima i nakon intenzivnog promišljanja vrlo mudro organizacijski veže uz Caritas... Djeca su najvećim dijelom na skrbi u privatnim kućama, oko trećina njih vraćena je roditeljima ili obiteljima, a dio izbjegličke i prognaničke djece koji je ostao u dječjim domovima, zbrinjavan je i nakon 1946. na teret Caritasa... Bl. Alojzije Stepinac i Dijana Budisavljević brinuli su, uz pomoć povjerenika na terenu, i o preciznom evidentiranju i osiguravanju identiteta izbjegle djece na pouzdan način, kako bi ih prestankom ratnih zbivanja roditelji ili obitelj mogli pronaći. Kada OZNA u svibnju 1945. otima kartoteku s tim podacima Dijani Budisavljević, ona podatke o djeci traži i dobiva u Zagrebačkoj nadbiskupiji.«''<ref>{{Citiranje weba|date=2018-12-01|title=„Zbrinjavanje kozaračke djece i dječje prihvatilište u Sisku 1942. – 1943.“, Priopćenje sa znanstvenog skupa održanog u Velikom kaptolu u Sisku 30. studenoga 2018.|url=https://ika.hkm.hr/dokumenti/zbrinjavanje-kozaracke-djece-i-djecje-prihvatiliste-u-sisku-1942-1943/|accessdate=2019-02-11|work=hkm.hr|publisher=IKA}}</ref> Suprug Diane Budisavljević Dr. [[Julije Budisavljević]], Srbin, bio je spreman svjedočiti u korist Stepinca pred komunističkim sudom, ali mu to nije omogućeno.<ref>''Dnevnik'' Diane Budisavljević, str. 164</ref>
▲[[Marko Vidaković]] svjedoči o suradnji s Dianom Budisavljević i Alojzijem Stepincem ovim riječima:
▲:''»...otišao sam gđi Dijani Budisavljević, ženi profesora dr. Julija Budisavljevića, s prijedlogom o osnivanju jedne ‘Dječje akcije’ pod svakim uvjetom, što je i učinjeno. Akcija je osnovana, ali bez ikakovih sredstava, tek uz pomoć gradskog stanovništva koje je donašalo sitne pomoći, ili je preuzimalo po neko dijete k sebi, na svoju brigu i odgoj. Brzo smo uvidjeli da ovako nećemo moći naprijed pa sam predložio gđi Budisavljević da pođemo samom nadbiskupu dr. Stepincu, da mu stvar razložimo i zamolimo za pomoć. Nadbiskup nas je odmah primio i prihvatio naš prijedlog, uvrstivši tu akciju u ‘Caritas nadbiskupije Zagrebačke’ s time, da je ‘Dječja akcija’ slobodna u svom djelovanju, no u provedbi svoje pomoći surađivat će s ‘Caritasom’, zato što ova ‘Dječja akcija’ nije imala dozvolu rada od same vlasti... kako se vidi, ‘Dječja akcija’ bila je brojem vrlo mala, jer su se kasnije odijelila još dva člana u drugu, iste vrste akciju, ali u času kad je nadbiskup dr. Stepinac pružio svoju pomoć, i kada su meni kao rukovodiocu bila uvijek otvorena vrata nadbiskupa, bila je akcija oko spašavanja djece postavljena na realnu osnovu i pokazala je velike rezultate, što inače ne bi mogla... Ja sam kao rukovodioc ‘Dječje akcije’ bio vrlo blizu nadbiskupu dr. Stepincu, dolazeći k njemu po 2-3 puta na tjedan, tražeći od njega pomoć... Kad god sam došao dr. Stepincu, njegov sluga, Pero, odmah me je pripustio k njemu, bez čekanja. Jer bilo je vrlo mnogo kratkih, ali vrlo važnih intervencija, pošto se radilo o mnogim životima i egzistenciji pojedinaca.«''<ref>{{Citiranje weba|author=Stipan Bunjevac|date=2017-11-23|title=PONOS KATOLIČKE CRKVE U HRVATA Kako je nadbiskup pomogao u spašavanju 9633 djece|url=https://www.glas-koncila.hr/ponos-katolicke-crkve-hrvata-nadbiskup-pomogao-spasavanju-9633-djece/|accessdate=2019-10-13|publisher=Glas Koncila}}</ref>
== Kontroverze nakon Stepinčeve smrti ==
| |||