Wikipedija

Alojzije Stepinac: razlika između inačica

Pregledaj povijest
← Starija izmjenaNovija izmjena →
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
VizualnoWikitekst
→‎Stepinac za vrijeme NDH: maknut "navodni" atentat i uhićenje. Izvori nepravilno korišteni.
Redak 135:
Slično ocjenjuju i hrvatski povjesničari [[Ivo Goldstein]] i [[Hrvoje Klasić]], ukazujući da Stepinac nije nikada ustaše i njihov režim osudio kako je to 25. ožujka 1945. godine učinio prema komunistima, osudivši njihove postupke u pastoralnom pismu Biskupske konferencije još i prije nego što su preuzeli vlast u čitavoj Hrvatskoj.<ref name=":122">{{Citiranje weba|date=2016-07-31|title=Jutarnji list - POVJESNIČAR HRVOJE KLASIĆ 'Stepinac nije ratni zločinac, ali ni simbol otpora ustaškom režimu'|url=https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/povjesnicar-hrvoje-klasic-stepinac-nije-ratni-zlocinac-ali-ni-simbol-otpora-ustaskom-rezimu-4571174|access-date=2021-07-03|website=www.jutarnji.hr|language=hr-hr}}</ref>{{sfn|Ivo Goldstein|2018|P=598-602}} Hrvoje Klasić dodatno ukazuje da je Stepinac - za kojega Klasić kaže tijekom rata obnašao dužnost vikara vojske NDH<ref>{{Citiranje weba|date=2016-07-31|title=Jutarnji list - POVJESNIČAR HRVOJE KLASIĆ 'Stepinac nije ratni zločinac, ali ni simbol otpora ustaškom režimu'|url=https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/povjesnicar-hrvoje-klasic-stepinac-nije-ratni-zlocinac-ali-ni-simbol-otpora-ustaskom-rezimu-4571174|access-date=2021-07-02|website=www.jutarnji.hr|language=hr-hr}}</ref> koja je počinila djela genocida prema Židovima, Romima i Srbima. U svojem zaključku Klasić zaključuje kako "Stepinac nije bio ratni zločinac. Koliko je meni poznato, on niti je inicirao niti poticao činjenje ratnih zločina. No, unatoč svim spomenutim plemenitim postupcima tijekom rata, Stepinca ne možemo smatrati simbolom otpora ustaškom režimu. To ne znači da tog otpora ponekad nije i bilo, ali je on bio simboličan s obzirom na strahote koje je taj režim četiri godine provodio. Javna osuda (izrijekom) ustaškog režima i terora nažalost je izostala, u usporedbi s vrlo hrabrom i konkretnom osudom komunističkog režima i zločina, kako za vrijeme rata tako i odmah po uspostavljanju nove države."<ref name=":122" />
 
[[Esther Gitman]], pak, opaža da Stepinac nije dao održavati "Te Deume" u zagrebačkoj katedrali povodom rođendana šefa NDH Ante Pavelića, a da je Pavelić tijekom svoje vladavine katedralu posjetio samo jednom - a i tada ga Stepinac nije posebno pozdravio. Citira Gitman, da je pomoćni biskup zagrebački Franjo Salis-Seewis svjedočio da su već u svibnju 1941. godine odnosi između Pavelića i Stepinca bili obilježeni uzajamnim animozitetom. Također Gitman ukazuje, da su još od prije rata bili dobro poznati i u katoličkom tisku objavljivani Stepinčevi stavovi protiv Pavelićevih nacističkih pokrovitelja; a da su neprestana Stepinčeva zauzimanja za Židove - bio je općepoznato da je Stepinac još od 1938. godine potpisivao javne pozive za prikupljanje pomoći za židovske emigrante koji su u Zagreb pristizali sklanjajući se od njemačkog nacizma, te je u tu svrhu čak osnovao Agenciju za pomoć izbjeglicama - posve očito smetala Pavelića, koji je vrlo spremno udovoljavao nacističkim zahtjevima da se progone Židovi u Hrvatskoj. Stoga su i nacistički predstavnici i ekstremni ustaše u Zagrebu smatrali Stepinca "izdajicom".<ref>Gitman, Esther, [https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=24034 "A QUESTION OF JUDGMENT: DR. ALOJZIJE STEPINAC AND THE JEWS"] (engleski), Riječki teološki časopis, Vol. 40 No. 2, 2012. Pristupljeno 11. listopada 2021.</ref> Matković također piše da su nakon Stepinčeve prvobitne entuzijastičke podrške ustaškim vlastima, kasnije nastupile nesuglasice. »Zauzimanje nadbiskupa Stepinca za ljude, koje su ustaške vlasti progonile kao državne neprijatelje (naročito Židove i Srbe) [[Ante Pavelić|Pavelić]] nije podnosio, pa je svoju netrpeljivost prema nadbiskupu na određeni način i iskazivao (npr. nepozivanjem Stepinca u protokolarnim prigodama kad je nazočnost predvodnika Crkve bila očekivana).« ''(Matković, str. 127)''
 
Matković također piše da su nakon Stepinčeve prvobitne entuzijastičke podrške ustaškim vlastima, kasnije nastupile nesuglasice. »Zauzimanje nadbiskupa Stepinca za ljude, koje su ustaške vlasti progonile kao državne neprijatelje (naročito Židove i Srbe) [[Ante Pavelić|Pavelić]] nije podnosio, pa je svoju netrpeljivost prema nadbiskupu na određeni način i iskazivao (npr. nepozivanjem Stepinca u protokolarnim prigodama kad je nazočnost predvodnika Crkve bila očekivana).« ''(Matković, str. 127)''{{Ni}}
Nakon zaključaka [[Hrvatska biskupska konferencija|Hrvatske biskupske konferencije]] o vjerskim prelazima, o čemu Stepinac piše [[Ante Pavelić|Paveliću]] [[20. studenog]] [[1941.]], [[Ante Pavelić]] i [[Eugen Dido Kvaternik]] navodno su planirali početkom [[1942.]] uhititi Stepinca. Od toga ih je odvratio [[Slavko Kvaternik]], koji je iz [[Rim|Rima]] poslao u [[Zagreb]] dr. [[Nikola Rušinović|Nikolu Rušinovića]], da ih odvrati i da upozori Stepinca. ''(Rušinović, str. 120-127; Krišto 3, str. 77–80)''
 
Ustaški tajni agenti držali su na oku crkvene veledostojnike i bili nezadovoljni njihovim držanjem. Izvještaj [[Ustaška nadzorna služba|Ustaške nadzorne službe]] od [[1. prosinca]] [[1943.]] navodi:
 
: »Zagrebačko svećenstvo riedko je kada pokazalo svoju odanost narodu i narodnim probitcima. (…) Zagrebački Kaptol je i danas iz tog razloga mrtva trublja, njegovi predstavnici mrtvi trubljači, jer su zakazali i ostavili na cjedilu hrvatsku narodnu borbu. (…) Oni niti danas nisu iskreni suradnici hrvatske vlade niti narodni borci, kao što je to slučaj s klerom u Slovačkoj, nego su anglofili i Jugoslaveni, a to je njihova najveća sramota. Treba naglasiti, da je danas zagrebački Kaptol sjedište promičbe upereno protiv njemačke vojske. (…) Isti krugovi direktno su negativno raspoloženi prema ustaškom pokretu.«Spominju uglavnom pojedince na nižem stupnju crkvene hijerarhije, ali također i »poznati govor nadbiskupa Stepinca«, tj. propovijed od 31. listopada 1943. ''(Krišto 2, dokument br 319, str. 328–341)''
 
U srpnju [[1943.]] izvršen je neuspjeli [[atentat]] na generala [[Ivan Prpić (general)|Ivana Prpića]], šefa ''Glavnog stožera oružanih snaga''. Atentat je organizirala ustaška "grupa Tomić", koja je pod neposrednom poglavnikovom kontrolom radila na likvidaciji njegovih političkih neprijatelja, a cilj mu je bio da opomene [[Hrvatsko domobranstvo (NDH)|domobranstvo]], u vrijeme kada domobrani pokazuju veću sklonost HSS-u, nego ustašama, a mnogi na poziv dijela HSS-ovog vodstva i bježe u [[Partizan (gerilac)|partizane]]. U programu likvidacija te grupe bio je, navodno, i atentat na nadbiskupa Stepinca. O tome svjedoči izvješće njemačkog policijskog atašea u Zagrebu Hansa Helma od [[3. srpnja]] [[1944.]] Kako atentat na Prpića nije uspio (iako je ovaj ranjen s dva metka), organizatori su kompromitirani, pa se od atentata na Stepinca odustalo. ''(Krišto 2, dokument br. 342, str. 354; Krišto 3, str. 88-89)'' Sam general Prpić je ubrzo morao dati ostavku i skloniti se u Slovačku.
 
==== Zbrinjavanje kozaračke djece ====
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/wiki/Alojzije_Stepinac"