|
==Sukob na Jelačićevom trgu==
[[Datoteka:Spomen ploca Prosinacke zrtve Trg 020809.jpg|mini|lijevo|Spomen ploča Prosinačkim žrtvama na Trgu bana Jelačića]]
Nezadovoljstvo hrvatskoga pučanstva ujedinjenjem izražavalo se u mnogim mjestima, uznemireno stanovništvo i naoružani vojnici manifestirali su za [[Republika|Republiku]].<ref name="Franjo Tuđman">Dr. [[Franjo Tuđman]], ''Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji: 1918.-1941.'', Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1993., {{ISBN|953-169-000-6}}, knj. 1, str. 271.</ref> Kada je u [[Zagreb]] [[2. prosinca]] [[1918.]] godine, na večer, stigla vijest o proglašenju [[KraljevinaKraljevstvo SHS|KraljevineKraljevstva SHS]] malobrojan svijet koji je bio uz [[Svetozar Pribićević|Svetozara Pribićevića]] i za ujedinjenje počinje manifestirati za novostvorenu kraljevinu. To se ponavljalo i narednih dana. [[Pravaši]] objavljuju u glasilu ''Hrvatska'', br. 2207., od [[3. prosinca]], proglas: ''"Hrvatskom narodu": "Oduzeše Tebi hrvatski narode Tvoju suverenost i prenesoše vladarsku vlast nad hrvatskim narodom na N. V. srpskoga kralja [[Petar I. Karađorđević|Petra I]] (...) za Tvoju odluku u tom važnom času nitko Te nije pitao (...)"''.<ref name="Franjo Tuđman" /> Dana [[5. prosinca]], kada je oveći broj hrvatskih vojnika 25. i 53. pukovnije, od kojih su mnogi bili naoružani, manifestirao za republiku došlo je do oružanog sukoba.<ref name="Horvat 1992">Dr. [[Rudolf Horvat]], ''Hrvatska na mučilištu'', [[Školska knjiga]], Zagreb, 1992., (prijetisak), {{ISBN|86-03-00771-3}}</ref>{{is|str. 52.}} Tadašnji šef policije Grga Angjelinović, saznavši prije za njihovu namjeru prosvjeda, postavio je na neke od kuća na Jelačićevom trgu naoružane vojnike (mornare) koji su zapucali iz strojnica na prosvjednike iz 25. i 53. pukovnije te prolaznike.<ref name="Horvat 1992" />{{is|str. 52.}} Neki vojnici 25. i 53. pukovnije uzvratiše vatru ali kako bijahu nezaštićeni i na otvorenom trgu, podlegoše.<ref name="Horvat 1992" />{{is|str. 52.}} Prema službenom izvješću u tom sukobu ubijeno je 13 (od toga 9 vojnika) a ranjeno 17 ljudi (od toga 10 vojnika).<ref name="Horvat 1992" />{{is|str. 52.}} Radi tog krvoprolića zavladalo je u Zagrebu ogorčenje o kojemu se nitko nije smio javno izraziti, kako ne bi bio uhićen. Novine su morale šutjeti, da ih ne stigne sudbina pravaškog dnevnika "Hrvatska", kojemu je šef policije dr. Grga Angjelinović [[4. prosinca]] [[1918.]] zabranio daljnje izlaženje. Ubijeni su: Slavko Šćukanec, Sentmartoni, Miroslav Svoboda, Viktor Kolombar, Miloš Mrše, Mato Gašparović, Mijo Staničer, Stjepan Jureša, Josip Lupinski, Ferdo Veršec, Nikola Ivša, Dragutin Kostelac, Andro Martinko i Antun Tašner-Juričić.<ref name="Horvat 1992" />{{is|str. 54.}} Nakon pokolja na gradskim se ulicama pojavila brojna vojska novog režima, čitavi odredi pješaštva i konjaništva.<ref name="Franjo Tuđman" />
Razloge pobune sami vojnici kasnije su ovako objašnjavali: ''"U uzornom redu stupahu postrojbe u pravcu Jelačićevog trga uz ogromnu pratnju rodoljubnoga građanstva. Naša je namjera bila proglasiti slobodnu hrvatsku republiku. Uz to se putem izražavalo veliko narodno ogorčenje protiv Srba povicima: "Dolje srpska dinastija! Dolje kralj Petar! Dolje srpski militarizam!"'' Isto tako se klicalo slobodnoj Hrvatskoj, [[Stjepan Radić|Stjepanu Radiću]] i hrvatskoj republici.<ref name="Horvat 1992" />{{is|str. 53.}}
|
