Émile Verhaeren: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
m RpA: WP:NI, WP:HRV |
More used, one reference definition. |
||
Redak 1:
'''Émile Verhaeren''' ([[Saint-Amand les Puers]], [[21. svibnja]] [[1855.]] – [[Rouen]], [[27. studenog]] [[1916.]]), [[Belgija|belgijski]] pjesnik francuskog jezičnog izraza.
Verhaeren je pjesnik moderne civilizacije, rada i radnog čovječanstva. Jedan je od najvećih belgijskih pjesnika i preteča simbolizma u Belgiji. Već u prvim, [[naturalizam|naturalistički]] obojenim [[pjesme|pjesmama]] otkriva temperament neobuzdane žestine i divlju snagu izraza. Jedan je od osnivača časopisa ''La Jeune Belgique'' (hrv. mlada Belgija).<ref name="#1">Encyclopedia Britannica, ''Émile Verhaeren, Belgian poet'' http://www.britannica.com/biography/Emile-Verhaeren (pristupljeno 15. rujna 2015.)</ref>
== Životopis ==
[[Émile Verhaeren|Émile Verhaeren]] rođen je 21. svibnja 1855. u Saint-Amandu, nedaleko Anversa. Njegovi roditelji, Henri Verheren i Jeanne De Bock, bavili su se prodajom tkanina. Majčina sestra, Amélie, često ga je čuvala, a njoj je bila povjerena i briga za njegovo obrazovanje. Djetinjstvo je proveo u svom rodnom mjestu, malom industrijskom i poljoprivrednom selu. 1868. godine upisuje [[isusovci|isusovačku]] školu Sainte-Barbe à Grand, gdje sluša klasične predmete, a najviše interesa pokazuje prema romantičnim romanima. Profesori su ga opisivali kao učenika slobodna uma s provokantnim idejama. Srednju školu završava 1874. te se zapošljava u uljari svog ujaka. Ondje radi godinu dana te donosi odluku da računovodstvo i upravljanje ipak nije za njega. Upisuje studij prava na Sveučilištu u Louvainu. U studentskim danima surađuje na časopisu ˝La semaine des étudiants˝. 1875. godine nestaje njegova tetka koja će mu zauvijek ostati u lijepom sjećanju. Sveučilište završava 1881. kao doktor prava te počinje stažirati kod Edmonda Picarda, književnika i suca ujedno angažiranog u politici. On ga podržava u pozivu pisca te zahvaljujući njegovog potpori, nakon odrađena svega dva odvjetnička slučaja, Verhaeren odlučuje da svoj život ipak želi posvetiti poeziji i književnosti.<ref name="#2">Franz Hellens, ''Émile Verhaeren'', Editions Pierre Seghers, Paris. 1953.</ref>
Počinje surađivati na časopisima ''La Jeune Belgique'' (koji se zalaže za parnasovski pristup umjetnosti) i ''L'art moderne'' osnivača Edomonda Picarda (koji zagovara istraživanje novih književnih formi). U tom razdoblju upoznaje slikare Jamesa Ensora i Théa Van Rysselberghea. 1883. godine objavljuje svoje prvo djelo ''Les Flamandes''.<ref>Monique Michel, ''Emile Verhaeren'', Collecetion dirigé par Daniel Blampain, Editions Labor – Bruxelles, 1985.</ref>
Redak 9:
1888. ostaje bez roditelja te proživljava tešku duševnu krizu i gubi vjeru u Boga i razočaran je u katolički nauk. Odlučuje si pomoći putovanjem te posjećuje Španjolsku i Englesku gdje upoznaje brojna lica kao što su Coppée, Bourget, Huysmans, Mallarmé. Susret s [[Marta Massin|Martom Massin]], budućom suprugom, pomogao mu je da ponovno zavoli život i prikupi novu snagu za stvaranje, pisanje, djelovanje. U razdoblju od 1895. do 1896., Verhaeren je ponovno prihvaćen i aktivan u Bruxellesu i Parizu. Inspiriraju ga panorame velikih industrijskih gradova od željeza i čelika, slavi znanstveni progres i čovjeka budućnosti. Uz liriku pisao je i drame, pripovijetke te umjetničke kritike.<ref>Stefan Zweig, ''Émile Verhaeren - sa vie, son œuvre'', Paris, 1946.</ref>
[[Datoteka:Theo van Rysselberghe- A Reading by Emile Verhaeren.jpg|thumb]]
Zahvaljujući bogatom opusu, možemo zaključiti da je Verhaeren bio veliki radnik. Njegov pjesnički izraz je svjež i pomalo neuglađen, ali u sebi sadrži snažnu poruku. Nijedan pjesnik nakon [[Charles de Coster|Charlesa de Costera]] nije se belgijskom narodu obraćao tako izravno. Tri teme koje se isprepliću u Verhaerenovim djelima su Flandrija, snaga čovječanstva i romantična partnerska ljubav.<ref
Emile Verhaeren poginuo je 27. studenog 1916. u Rouenu pod kotačima vlaka.<ref
==Djela i motivi==
|