Pero Budmani: razlika između inačica

Kao plod nastave na Dubrovačkoj gimnaziji nastala je njegova poznata "Grammatica della lingua serbo-croata (illirica)", u [[Beč]]u [[1867.]] Ta se gramatika spominje kao prvo djelo u naslovu kojeg se pojavljuje pojam "[[srpsko-hrvatski jezik|srpsko-hrvatski]]", a moderna ju [[leksikografija]] svrstava među slovnice na razmeđu gramatičkih djela Zagrebačke škole i hrvatskih vukovaca (mladogramatičara). Iako je Budmani bio vukovac, njegova je talijanski pisana gramatika delikatno unijela oblike u porabi u obje jezikoslovne škole (npr. "[[fonetika|fonetski]]" i "[[etimologija|etimološki]]" [[pravopis]]; stariji i noviji štokavski oblici u sklonidbi). Budmanijeva je [[gramatika]] bila namijenjena poglavito [[učenik|učenicima]] [[Dalmacija|dalmatinskih]] škola u kojima je nastavni jezik bio još [[talijanski]]; jer je u njoj izložen cjelovit materijal, od fonetike do [[sintaksa|sintakse]], mnogi ju drže našom prvom kompletnom gramatikom na talijanskom. U stručnoj je javnosti pobrala uglavnom pohvale.

 

 

Iako se u glavnim crtama (izgovorni [[pravopis]], koji je u to vrijeme počeo odnositi pobjedu u [[hrvatska|Hrvatskoj]]) Budmani držao Daničićevih smjernica, u nekim je postupcima došlo do većih promjena, napose u modernizaciji i povijesnoj kroatizaciji rječnika: Budmani je u korpus za obradbu uveo i Šulekove [[rječnik]]e o kojima je imao najbolje mišljenje, i time probio okvire zamišljenoga pučkoga jezika; dao je ispisati i veći broj djela starije hrvatske književnosti na čakavskome narječju; također, uveo je [[fonem]] /dz/ koji je u to doba još postojao u njegovu rodnom kraju, a i u nekim situacijama i dubrovačko naglašavanje. Niz je pohvalnih svjedočanstava o Budmanijevoj radišnosti, no našlo se i prigovora-napose Maretićevih- njegovoj opširnosti u kojoj je nadmašio i Daničića (Daničić je imao do 100 primjera za riječi, dok Budmani za /hud/ ima 122, za /jezik/ 120 itd.).