Participacija: razlika između inačica

Obrisano 9 bajtova ,  prije 4 mjeseca
m
brisanje viška i općenito čišćenje koda, replaced: u u → u
m (RpA: WP:NI, WP:HRV)
m (brisanje viška i općenito čišćenje koda, replaced: u u → u)
 
Pojam '''participacija''', odnosno glagol '''participirati''', ušao je u hrvatski jezik preko [[njemački|njemačkog]] ''partizipieren'', što potječe od latinskog ''participare''.
 
== Definicija po Hrvatskom enciklopedijskom rječniku ==
=== Filozofsko značenje ===
 
[[Filozofija|Filozofsko]] značenje, koje navodi [[Hrvatski enciklopedijski rječnik]] pod A, nejasno je. Što se tiče [[Platon]]ove filozofije: on naučava da sve stvari, koje osjetilima opažamo, sudjeluju (participiraju) u svijetu nepromjenljivih i vječnih [[ideja]], koji postoji nezavisno od materijalnog svijeta, preko svojstava koja posjeduje. Neki predmet koje je lijepo sadrži u sebi ideju ljepote, pa kroz to svojstvo sudjeluje u svijetu ideja; također neki postupak koji je pravedan sudjeluje u ideji pravde itd.
 
[[Aristotel]] je poricao tu koncepciju, odričući idejama samostalno postojanje. U srednjovjekovnoj teologiji, ovaj spor se obnavlja kao sukob [[realizam (filozofija)|realizma]] i [[nominalizam|nominalizma]]. U suvremenoj [[filozofija matematike|filozofiji matematike]] također postoji taj sukob između [[Georg Cantor|Cantorove]] platonističke koncepcije (skupovi postoje nezavisno o našem umu, i mi razmišljajući o njima ''participiramo'' u toj stvarnosti) i [[konstruktivizam|konstruktuvizma]].
 
Platonistički način mišljenja čest je u svakodnevnom govoru i razmišljanju, iako naravno obično ne u obliku jasno [[artikulacija|artikuliranog]] filozofskog uvjerenja. Kada se npr. žalimo da je nešto nepravda, obično podrazumijevamo da postoji neka "objektivna" ideja pravde, nezavisna od uvjerenja pojedinih ljudi, u kojoj onda pojedini čini "participiraju" (ili ne participiraju).
 
 
=== Religijsko značenje ===
 
Opća predodžba da ljudi svojim postojanjem, životom, postupcima pa i mislima '''participiraju''' u u nekoj [[realnost]]i koja prevazilazi ovu [[materija]]lnu u kojoj neposredno pribivamo, prisutna je naravno u manjoj ili višoj mjeri u svim religijama, osobito monoteističkim. U tome postoje razne tendencije i naglasci: obavljanje obreda, primanje sakramenata, svakodnevni trud i moralnost, mistički zanos. Postoje razlike u raznim strujama kršćanstva, židovstva i islama; naravno, nisu apsolutne, sve vrste tradicija postoje u svim religijama i konfecijama, samo s različitim dominantnim naglaskom.
 
U tradiciji latinskog kršćanstva ("zapadnog", što danas uključuje uz [[katoličanstvo]] također i [[protestantizam]]) predodžbi o sudjelovanju čovjeka (pa i svijeta u cjelini) u Božanskom pridaje generalno manji značaj, a više se ističe Božja [[transcendentalnost]]. Čovjek, pa i čitav svijet, po dominantnoj tradiciji, opterećeni su [[Istočni grijeh|istočnim grijehom]] i padom, koji ih je odvajio od Boga.
 
Čovjek sam, bez Božje milosti, ne može taj pad prevazići, ne može prevazići onu beskonačnu razliku prema Bogu. Bog, međutim, činom beskonačne milosti, kroz Kristovu žrtvu, omogućava čovjeku da se s Bogom pomiri i da mu se vrati. To je temeljno uvjerenje kršćanstva, koje ga razlikuje od [[židovstvo|židovstva]] i [[islam]]a.
 
U [[katoličanstvo|katoličanstvu]], čovjek može sudjelovati u Božanskom jedino posredovanjem jedinstvene (katoličke) [[Crkva|Crkve]], koja kao institucija ima svoju transcendentalnu dimenziju; za pojedinca, osobito je značajno primati [[sakrament]]e. Jedino kroz Crkvu čovjek se može uzdići iz svojeg stanja pada i osuđenosti ka participaciji u Božanskom koju će spašeni iskusiti nakon smrti, u Raju, gledajući neposredno Božju bit (članak 1023. Katekizma).
 
U protestantizmu, iako se istočni grijeh osobito naglašava, odbačena je ova ideja Crkve. Nasuprot mukama koje život u ovom palom svijetu donosi, [[Martin Luther]] i [[Jean Calvin]] ističu značaj osobne savjesti i obavljanja dužnosti koje pred čovjeka stavljaju njegova profesija i druge obaveze; svijet se ne može spasiti, osobito kod Calvina, ali vjerom i savješću može se spasiti vlastita duša (a uspjeh u poslu može biti pokazatelj da Bog odobrava čovjekove napore). Ova protestantska "etika rada", kako kaže [[Max Weber]], odlično odgovara "duhu kapitalizma". Tu [[heteronoman|heteronomnu]] etiku osobito zaoštreno formulira [[Immanuel Kant]] u svojoj ''Kritici praktičkoga uma''. Uz obavljanje svakodnevne dužnosti, bitna je za participaciju u Božanskom i molitva i proučavanje Svetog Pisma.
122.516

uređivanja